Dr. Ibrahim KAJAN: Gradski odbor Stranke demokratske akcije, koji je javno podržao „Mostarsku inicijativu“ i sudjelovao u njezinu oblikovanju, naprasno ju je i „tajno“ započeo rušiti. Zašto? Zašto ako se zalagao za nju? Možda zato što nije mogao pozitivno odgovoriti na ono famozno, do krajnosti banalizirano pitanje: „Ima li tu mene? Koji ćemo mi kapital dobiti…“!

Upropastiti svaki intelektualni napor, kao da je to bilo geslo pojedinaca iz vrha Gradskog odbora SDA Mostara kada se započelo s realizacijom „Mostarske inicijative“ oformljene ad hoc u najboljoj namjeri. Namjera je bila da se, u svjetlu odluke Ustavnog suda BiH o neustavnosti dijelova Statuta Grada (vezanim za lokalne izbore) i jednosmjerno obojenih političkih zahtjevi HDZ - obogate stavom i ostalih nacionalnih kolektiviteta u Gradu Mostaru, a ne samo jednog naroda čiji lideri i danas provode, kroz različite oblike djelovanja, temeljni ratni cilj: prekomponirati Mostar u hrvatski stolni grad!

Ovih nekoliko riječi u nastavku, slijede skorašnju nadahnute izjavu predsjednika Gradskog odbora SBB Armina Alićušića u „Avazu“ , kojom nas podsjeća da je „Mostarska inicijativa“ probudila nade Mostaraca, ali da nije polučila očekivani uspjeh baš zbog onih koji, prije svih pitanja, postavljaju jedno i jedino pitanje: „Ima li tu mene?“

Prvi politički tekst „Mostarske inicijative“ bila je „Mostarska rezolucija 2012“, tekst humanističkog opredjeljenja sa snažnom porukom da se zločin ne smije i ne može legalizirati i da se etničkim čišćenjem Grada od oko 40.000 Bošnjaka i dijelom Srba ne smije političkim instrumentima niko okoristiti. Istaknuto je da gradska demografska slika, promijenjena brutalnom silom oružja – ne može danas biti alibi za ostvarenje jučerašnjih ratnih ciljeva pretvaranja Mostara u „hrvatski stolni grad“ (…)

Četiri održane tribine na kojima su govorili najeminentniji bosanskohercegovački suci i univerzitetski profesori, te najistaknutiji intelektualci i lokalni gradski dužnosnici – od prof. dr. Ibrahimovića i akademika Filipovića, dr. Trnke, dr. Arnautovića i dr. Pobrića, zatim redatelja Gradimira Gojera i privrednika Milana Jovičića, do istaknutih gradskih funkcionera - Murata Ćorića, predsjednika GV, Faruka Čupine, predsjednika Kluba Bošnjaka u GV i vijećnika Miroslava Paunovskog i Neđeljka Neđe Prljete.

Te tribine bile su više nego korisne i instruktivne! Ali, avaj, Quos deus perdere vult... Da, „koga bogovi požele uništiti, prvo mu oduzmu pamet“. Već nakon druge tribine, a osobito najavom dolaska i akademika Muhameda Filipovića, mostarska SDA kao da je našla neko pokriće da „Inicijativu“ podcijeni i dezavuira – i „šapatom“ bojkotira tribine gotovo demonstrativnim izostankom svog članstva da se, valjda, ne zarazi možebitnim demokratskim metodama i pravnim aspektima o kojima su profesoru ustavnog prava najviše i govorili. A oni su bili pozvani da pripomognu u razrješenju „mostarskog čvora“ prije svega onim (bošnjačkim) političkim strukturama čijom su se nebrigom problemi isključivo i gomilali!

Već nakon druge, spomenute tribine, sekretar mostarske SDA g. Salem Marić, podastire novinaru Dnevnog lista (14. IV. 2012.) zaista frustrirajući aluzije i ničim pokrijepljene kritike retoričkim pitanjem: „Tko zapravo stoji iza tribine „Mostarske inicijative“ – Klub Bošnjaka u GV ili Međunarodna zajednica…“ . Taj Marićev skriveni strah da neko od Bošnjaka politički ne „kapitalizira 'Mostarsku inicijativu' samo za sebe“ (npr. u kuloarima spomenuti advokat Ćupina!) – više je nego djetinjast!

Gradski odbor Stranke demokratske akcije, koji je javno podržao „Mostarsku inicijativu“ i sudjelovao u njezinu oblikovanju, naprasno ju je i „tajno“ započeo rušiti. Zašto? Zašto ako se zalagao za nju? Možda zato što nije mogao pozitivno odgovoriti na ono famozno, do krajnosti banalizirano pitanje: „Ima li tu mene? Koji ćemo mi kapital dobiti…“!

Ko je nositelj takve politike ili sudionik u takvim blijedim političkim procedurama, suđeno je: gubi sve, jer je htio sve. Naravno da to nije tragedija, niti će biti. Tragedija je što se Mostar nije pomaknuo ni milimetra s mrtve tačke, od 1996. do 2012. godine. Njegova „bošnjačka strana“ živi u ratnim ruševinama svih 16 godina. Razoren je i pokraden na svim razinama, tučen je svim oružjima i oruđima, podjednako ratnim koliko i političkim.