Autor: Zijad Bećirević

Ovih dana u Srebrenicu i gradove Podrinja sa svih strana svijeta pristižu duge tužne kolone sjetnih ljudi i svojim maratonskom hodom slivaju se kao rukavci bola u jednu neizmjerno duboku i dugu rijeku tuge, krvavu rijeku Drinu, koja otiče u daleka prostranstva svijeta i odnosi priče o podrinjskim danima smrti, da osuđuju i gorkom spoznajom opominju, u težnji da se takvo zlo više nikad nikom ne dogodi. I danas, sedamnaest godina nakon smrtne agonije Srebrenice, genocidnog zatiranja Bošnjaka Bosne i Hercegovine, Srebrenica je grad tuge i uzdaha, koji nam nadimaju grudi, otimaju uzdahe, da ih istrgnu i guše u muku paklene tišine Podrinja. Navršava se sedamnaest godina nada, jada i tuge Srebrenice.

Ukopi žrtava genocida
Majke i očevi, sestre i braća, rođaci i prijatelji, sa plemenitim i osjećajnim ljudima pristiglim iz čitava svijeta, još jednom ispraćaju na vječni počinak žrtve srpske hegemonijske histerije. Ove godine ponovno, nezaboravnog Jedanaestog jula, tog najcrnjeg datuma bosanske ali i svjetske historije, Srebrenica još jednom sahranjuje 520 šehida, nevinih žrtava srpskog genocida.

Svi idu u Potočare
A tog paklenog jedanaestog jula 92, goloruki narod Srebrenice je izdan od čitava svijeta, ostavljen sam, od svih koji su ga obećali štititi i braniti, od zaštitnih snaga UN-a i međunarodne zajednice, i gurnut u rahlje smrti, pred streljački stroj, pod nož i kamu srpskih koljača. U krvavom danku, koji je trajao samo 4 dana, zauvijek je nestalo preko 8.000 Srebrenčana, od kojih više stotina njih “sa odsječenim glavama “. Ostali su samo vrisci, jauci, zapomaganja, koji i danas pritišću svijest i savjest čitava čovječanstva i odzvanjaju kao eho bola koji nikada neće nestati u Srebrenici i naseljima Cerske, Kravice, Pilice, Branjeva, Sandića… Nisu to bila, kako plagijatori žele predstaviti, spontana jedinačna i masovna ubijstva, već strateške “operacije ubijanja” po precizno određenoj strategiji političkog vrha Srbije, sa jasnom namjerom i strateškim ciljem - da se Bosna i Hercegovina očisti od njenog najbrojnijeg naroda, Bošnjaka – Muslimana. Zarobljavanja, deportacije, zatočenja i likvidacije, kao genocidni akti, započeti 6. jula 92. operaciom”Krivaja 95”, dejstvima Drinskog korpusa, Vojski Rs i Jugoslavije pomognutim dobrovoljcima Rusije i Grčke , bili su programski dio paketa, koji je preko masovnih ubijstava i genocida , otvarao put ujedinjenja Srba s obe strane Drine, u jednoj državi, Velikoj Srbiji.
“To sve treba pobiti… sve što stignete “ naredio je tog 9. jula 1992. godine vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, u suglasju sa svojim zločinačkim pandamom Slobodanom Miloševićem, a 17 godina kasnije, 9. Jula 2012. u srebreničke Potočare stiglo je još 520 tabuta iz Visokog za ukop još 520 identifikovanih Srebrenčna ubijenih po toj Karadžićevoj naredbi iz jula 92.
Od 9. jula počela je smrtna agonija Srebrenice, nastavljena granatiranjem, progonima, deportacijama i masovnim ubijstvima. I dok 12. Jula Glavni štab Vojske Rs i Ratko Mladić pred TV kamerama glume humanitarce i srebreničkoj djeci dijele slatkiše, Srpske vojne i policijske snage, Vojska RS i Srbije, oko baze UN u Potočarima likvidiraju Srebrenčane, kojih se do večeri 11. Jula okupilo 20.000 do 25.000, većinom žena, djece i staraca. Iz te mase izvlače bespomoćne ljude, a u turobnoj noći odzvanjaju njihovi krici, jauci, zapomaganja. Uz pomoć pasa, odvajaju se i odvode muški, dječaci, žene i djeca. Masakr se nastavlja… nevina krv prolijeva.
Kada su okupatorske snage 11. Jula 1995. godine zauzele Srebrenicu, “sigurnu zonu UN “ general Ratko Mladić je slavodobitno izjavio: “ Uoči još jednog praznika srpskog, poklanjamo Srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”. Iako su snage UNPROFORA po Rezoluciji UN broj 819 od 16.4.1993. bile dužne zaštiti “sigurnu zonu”, Holandski bataljon, koji je štitio Srebrenčane, nije ispalio ni jednog metka, a u jeku pokolja u Srebrenici, po tajnom dogovoru K. Bildta, Stotemberga, Akašija i Smitha postignutom u Beogradu s Miloševićem i Mladićem, NATO je odustao od vazdušnih napada na Srpske položaje, u zamjenu da Srbi puste vojnike UN koje su držali kao taoce.
Najveći dio svijeta je saznao dio istine ili cijelu istinu o događanjima u Srebrenici jula 92, pa se u mnogim zemljama svijeta 11. Juli obilježava kao Dan sjećanja na žrtve genocida, uz poruku svijetu da se ovako strašan zločin ne smije zaboraviti, kako bi “istina mogla pobjediti “. U većini gradova gdje žive Bošnjaci održavaju se komemorativne svečanosti. Vrijedan projekat ”Stub srama” predstavljen je 2010-e u Berlinu u obliku slova U i N, sastavljen od 16.744 pari cipela, koji ukazuje na ljude kojih više nema i na sramnu izdaju UN. UN su do danas samo indirektno priznale svoju krivicu za suodgovornost i njihova nespremnost da private punu istinu je velika prepreka osudi agresora i okončanju stradanja Bošnjka, koji i danas uz znanje UN i MZ trpe različite mirnodopske forme srpske okupacije.
Iako je od tog najvećeg stradanja, najmasovnijig ubijstva u Evropi nakon drugog svjetskog rata, prošlo već 17 godina, Međunarodna zajednica i UN ne prihvataju punu istinu o svojoj odgovornosti, jer su propuštajući svoju obavezu da zaštite i odbrane narod koji je bio u njihovim zaštitnim zonama, postali saučesnici i sukrivci u geocidu ne samo u Srebrenici, već i svim gradovima Podrinja, posebno u Srebrenici, Žepi i Goraždu.
O Srebrenici, o genocidu počinjenom od strane srpskog agresora nad Bošnjacima Srebrenice, pričeće se, prepričavati, pisati i čitati, dok je svijeta i vijekova. Pričaće se o tome kako je najviša institucija svijeta, nosilac visokog morala, pravde i vjere u bolju budućnost naroda, oličena u UN, pokleknula pred srpskim agresorom i hordi krvoloka predvođenih ideologijom Karadžića i osvetničkom mržnjom Mladića, dopustila da počine genocide nad Bošnjacima i za samo nekoliko dana ubiju 8.372 nevina građanina Srebrenice.
Iz tih priča sa rijeke Drine, iz razorenog života Podrinja, svjet je mogao spoznati šta je laž, a šta istina, šta je okupator i porobljivač a šta branilac kućnog praga otadžbine, šta je krvnik i zločinac a šta žrtva zločina, šta je nevjerstvo i izdaja a šta odlučnost da se svetinje brane i odbrane. A ono što je posebno vrijedno za naučiti iz Srebreničke tragedije je - šta je majka?, šta je Srebrenička majka?, čuti elegiju o snazi i herojstvu majki Podrinja, bez kojih ne bi bilo istine o genocidu počinjenom nad muslimanima BiH na pragu civilizovanog 21 vijeka. Bez njih se u licemjerju današnjice ne bi moglo lahko razlučiti šta je istina a šta laž, jer su laži i obmane toliko luksuzno, dobro i vješto upakovane, da ih je skoro nemoguće razlikovati od Istine.
11. jula biće u Potočarima Evropa u malom. Hiljade ljudi doći će iz svih država bivše Jugoslavije, humani ljudi iz Hrvatske, Austrije, Švicarske, Njemačke, Turske… Neki će krenuti iz Beča, a neki iz Brčkog, Sarajeva, Bihaća… Rijeka boli, rukavci boli i suza, pritisnuti teškim uzdasima koji samo zakratko oslobađaju, da bi još jače pritisnuli, slivaju se ovih dana iz svih gradova BiH, iz svih država svijeta, prema Srebrenici i Potočarima, koji su postali najveće stratište Evrope i modernog svijeta, koje će ljudi obilaziti kao Ćabu dok je svijeta i vjeka.
I ove godine Potočari u bošnjačku zemlju natopljenu krvlju primaju još 520 svojih najmilijih, a 8.000 učesnika Marša smrti, sa učesnicima Ultra maratona iz Vukovara i 300 biciklista Bihaćkog maratona iz preko 10 zemalja svijeta ( koji simboliziraju 8.372 žrtve genocida) dolazi u Potočare da prisustvuje dženazi i ukopu, podari im svoje suze i uzdahe, uz zahtjev i želju da se Srebrenica više nikad i nikom ne dogodi. I ovogodišnji Marš mira ili Maraton smrti putem spasa je marš sjećanja, upozorenja, nezadovoljstva, ogorčenja i opomene svima onima koji pravo na sadašnjost i budućnost zasnivaju na zločinu, svima koji su ubijali i spremni da to ponove.
I ovogodišnji “Marš mira” putem spasa u kojem marširaju i učestvuju žrtve, stradalnici, preživjeli logoraši, humanisti, ambasadori SAD i Fancuske, je još jedna jasna poruka i signal Srbiji i Rs da moraju početi slušati na oba uha, gledati na oba oka, odbaciti bolesno jednoumlje i početi misliti zdravom glavom, da bi mogli čuti, vidjeti i osjetiti ono što nisu do sada htjeli ili znali čuti, vidjeti i osjetiti. Ovo je poruka svim sudijama i sudovima, prije svega Haagu, koji upravo sudi dvojici najvećih krvnika Balkana, vinovnicima ovih zločina genocida, praćena nezadrživim suzama i teškim uzdasima miliona ljudi svijeta, da se drže Pravde i ostanu na putu Istine. I ovog 12. jula, koji već veliki dio svijeta uzima kao Dan sjećanja na Srebrenicu, pred očima cijelog svijeta klanjaće se dženaza za 520 nevinih, koji su nepravedno čekali 17 godina da budu dostojno ukopani i nađu mir u Božijoj zemlji.
I dok Bošnjaci tuguju i u tuzi sahranjuju još 520 svojih najmilijih, srpski agresori nastavljaju provocirati žrtvu, likujući u trijumfu svoje genocidne nadmoći nad žrtvom. Pod Dodikovim pokroviteljstvom, u iste dane kada i ukopi njihovih žrtava, igra se u Srebrenici nogometni turnir, organizuje okrugli stol o “zločinima nad Srbima i etničkom čišćenju Srba 1992, 1993 “, a u Kulturnom centru Srebrenica održava se memorijalni program “Petrovdanski dani- 20 godina zločina bez kazne“, kojima se prkosi žrtvi, smije joj se u lice, ugrožava sigurnost građana i prijeti miru.
11. Juli, kao crni dan u bijelom, tužne Bošnjačke historije 20/21. stoljeća, pokazuje da BiH uz mapu masovnih grobnica sada mora napraviti svoj novi godišnji kalendar, sa crnim datumima, bez godišnjica i jubileja, kakav nema i nepoznaje svijet, po kojem se neće određivati vrijeme, već događaji u vremenu, koji se ne mogu zaboraviti i kada se to istinski želi. Previše je stradanja, smrti i mrtvih u BiH tokom 90-95 da bi mogle stati u u neke mjesece petogodišnjeg kalendara, koji će ako ikada bude napravljen biti bijele boje, kako što je nepregledno mezarje u srebreničkim Potočarima.
U svakom živom biću, koje je naučilo da voli, bol za umrlim je trajna i neizbrisiva, ali bol za nevino ubijenim žrtvama Srebrenice i okolnih gradova uz Drinu, kao i bol širom Bosne, je stalni vrisak, neutješan jauk koji je zastao u grudima srebreničkih majki, njihovim sasušenim očima i iščekujućem pogledu nade izgubljenom u daljini. To su suze spržene u duši, zadržane i okamenjene u srcu, koje nisu smjele ni mogle doći do oka, da ga besanog ovlaže i odmore.
Nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine počinjen je genocid. Počinili su pripadnici JNA, VRs, Srbije i Crne Gore, koje je Savjet sigurnlosti UN rezolucijama 752 i 757 već 1992. godine proglasio agresorima na BiH. Zločin genocida u Srebrenici, po riječima Dr. Smaila Čekića, je “samo vrh ledenog brijega sačinjenog od ljudskih tijela poubijanih Bošnjaka” u 4 godine genocidnog ubijanja.
Komentarišući aktuelna zbivanja u Srebrenici Predsjedavajući Predsjedništva BiH g. Bakir Izetbegović rekao je da se nastavlja pronalaženje, identifikacija i sahranjivanje ubijenih u genocidu, a paralelno s tim nastavlja se suđenje Kradžiću i Mladiću, ali i izgradnja države BiH, u kojoj se ovakve stvari neće nikada više dogoditi. Srebrenica je “najdublja rana na tijelu našg naroda, crna rupa na savjesti čovječanstva”.
Srebrenica je i danas napadnuta iz istih centara iz vana i iznutra, manje tragično ali ne manje posljedično, kao devedeset pete, ali se odlučno, strpljivo, istrajno - do pobjede brani Istinom i Saburom Srebrenićkih majki pomognutim glasom dijaspore. Srebrenica je posljednji bastion odbrane BiH na Drini. Ona je garant da srpski agresor neće uspjeti u nastojanju da od zločinca napravi žrtvu a od žrtve zločinca.
Nada, jad i tuga Srebrenice se nastavljaju i nakon 17 godina nadanja, jada i tuge Srebrenice, dok Istina ne nadvlada laž, a Pravda nepravdu, dok agresor ne bude jasno određen i osuđen da plati dug obeštećenja.