Autor: Ibrahim Čikić

Par godina nakon okončanja brutalne agresije Srbije i Crne Gore na Republiku Bosnu i Hercegovinu i ostale postjugoslovenske države (tada su stradali i Bošnjaci Sandžaka) i genocida nad muslimanima pomenutih prostora, gospođa Nataša Kandić radila je istraživanje političke svijesti bošnjačkog korpusa u Crnoj Gori. Sastavni dio pomenutih aktivnosti trebao je odrediti procenat podrške Bošnjaka vladajućem DPS-u i liderima te stranke. Dakle, pomenuto istraživanje trebalo je dati odgovor kakvu podršku i popularnost uživaju lideri DPS-a, znajući da su oni uz pomoć Miloševićevog SPS-a organizirali, podržavali i sprovodili genocid nad muslimanima tokom pomenutih zbivanja. Podaci do kojih su tada došli anketari Natašinog „Fonda za humanitarno pravo“ bili su zapanjujući. Procenat podrške DPS-u u bošnjačkom korpusu 1997-me godine prelazi procenat lojalnosti i odanosti KPJ tokom 1970-tih godina, a popularnost i „obožavanje“ Mila Đukanovića mjerena procentima prevazilazi ljubav iskazanu i „najvoljenijem sinu“ bivše nam domovine, drugu Josipu Brozu Titu! Anketari zatečeni ovakvim odnosom Bošnjaka Crne Gore, prema vlastitim dželatima, nakon obavljenih konsultacija sa gospođom Kandić (na njenu preporuku), kontaktiraju mene. Mole i insistiraju da čuju moje mišljenje. Tada je Evropu jako interesiralo zašto pojedini predstavnici Bošnjaka Muslimana daju legitimitet vladajućem fašističkom režimu u Crnoj Gori i tako vežu ruke svima onima koji bi na bilo koji način doprinijeli poboljšanju aktuelnog stanja bošnjačke populacije. Evropski birokrati nikako nisu mogli razumjeti činjenicu zašto Bošnjaci nisu spremni iskoristiti svoj politički utjecaj (!), odbijanjem i neučestvovanjem u vlasti DPS-a, te šta ih priječi da prilikom glasanja daju glas liberalima Slavka Perovića i socijaldemokratama Žarka Rakčevića. Silaskom DPS-a sa političke scene u Crnoj Gori i uspostavom demokratske vlasti, vladavinom prava i pravde, sasvim je izvjesno stvorili bi se realni uvjeti za hapšenja i krivično-pravnu odgovornost svih organizatora i učesnika ratnih zločina i genocida.
Upravo u tom vaktu i zemanu, par godina nakon izlaska iz bjelopoljskog istražnog zatvora, u montiranom političkom sudskom progonu lidera SDA u genocidnoj policiskoj akciji pod šifrom „LIM“, vodio sam nadčovečansku borbu sa samim sobom. Prioritet svih mojih želja i razmišljanja bio je kako sačuvati ostatak vida na desnom oku (lijevo je davno propalo), kako od penzije koja je tada iznosila nekoliko njemačkih maraka prehraniti porodicu, izvaditi osobna dokumenta sebi i familiji, upisati dijete u prvi razred osnovne škole, platiti struju, telefon... Ja se borim za animalni opstanak, a mom narodu (prema rezultatima istraživanja) teče med i mlijeko. Šverc i korupcija cvjetaju, a ja se patim. Stiču se ogromna bogatstva, ja vegetiram. Zaista sam se tada pitao, kakav li je mentalni sklop onih („ljudi“) koji obmanjuju sami sebe i lažu, da žive dobro.
Pomenutu gospodu sam upoznao sa vlastitim problemima i onim sa čim se ja, kao jedinka bošnjačkog naroda susrećem. Govorio sam isključivo u svoje ime, branio vlastito pravo na slobodu misli i djelovanja.

***
Vrele ljetnje dane 2012. godine provodim u Crnoj Gori. Za razliku od 97-me sada imam mnogo više prijatelja. Nalaze se na svim meridijanima zemaljske kugle, raznih su profila i zanimanja, svih konfesija i nacija. Uglavnom, svi do jednog su antifašisti. Borci za dostojanstvo čovjeka. Često se čujemo i razmjenjujemo mišljenja. Neke ja obilazim, a neki mene. Čak i moji Bjelopoljci opasali se hrabrošću, pa bez straha komuniciraju i druže se sa mnom. Pijemo kahvu i razmjenjujemo mišljenja. Glasno govore i pokazuju otvoreno nezadovoljstvo prema vladajućoj DPSDP koaliciji. Ovog ljeta nema Natašinih anketara u Crnoj Gori, ali ima mnogo više onih koji razmišljaju slično meni i mojim prijateljima. Evropske integracije iz dana u dan smanjuju šverc, korupciju, pljačku i tako ekonomski polahko slabe režim. Pravosudni i policijski organi pod pritiskom demokratizacije popuštaju čelične okove diktature. Dvadesetogodišnja vladavina jednog čovjeka dovela je do prosjačkog štapa većinu stanovnika u Crnoj Gori. Pitaju me kako je moguće da ministar pravde Crne Gore ratnih devedesetih godina prošlog vijeka dobija nagradu usred Sarajeva. Saborac Slobodana Miloševića, a sada predsjednik Crne Gore oprao ratnu prošlost, deportacije, hapšenja lidera SDA, Morinj, Kaluđerski laz, Bukovicu... Uviđaju vrijednost dokumentarne knjige „Gdje sunce ne grije“ i osuđuju montirane svjedoke i sramni parnični postupak koji se i danas vodi protiv mene. Izražavaju nezadovoljstvo i osuđuju izjavu lidera DPS-a koji poziva na linč nezavisnih medija. Navodna ugroženost Crne Gore ih ne interesuje. Sve više čitaju novine koje nisu pod kontrolom režima i traže hljeba. Gladni su. Hoće radna mjesta i normalan život, dostojan čovjeka. Preziru one koji služe režimu i prodaju vitalne bošnjačke nacionalne interese. Preziru bogatstva koja su stekli domaći izdajnici služeći režim. Glad otjerao strah iz srca. Došlo im do grla. Prodavce magle i prašine koji ih ovih dana pokušavaju kupiti za predstojeće izbore elegantno eskiviraju i zaobilaze u širokom luku. Osuđuju sramni napad režimskog policajca na legendu crnogorskog čojstva i junaštva, liberala Slavka Perovića. Jednom riječju, ne mogu da prepoznam svoje sugrađane. Govore mnogo žešće, čak i od mene. Sijaset je pokazatelja koji ukazuju na demokratsku promjenu režima u Crnoj Gori. Siromaštvo i nameti na prazne džepove izbrisali su strah iz srca potlačenih. Ovoga puta prilikom ulaska u glasačke kabine odlučivat će stomak, a ne obmane! Izaći će i oni koji nisu više od decenije glasali. Siromaštvo im je otvorilo oči. Vide kako su se unovčile sluge režima, a o gospodarima, ne govorimo.
***
Danas je mali broj onih koji govore da žive dobro. Hoće li poslije crnogorskih mrakova i ove prostore zahvatiti svjetlost zore? Jedinstvo opozicije i NVO sektora garancija su zore demokratije.