Autor: Avdo Metjahić

Rahmetli hadži Besim Velić je jedan od pionira koji je sa ne baš velikim brojem ahbaba iznio na svojim leđima ideju bošnjaštva, koja je bila zabranjena tema. I pored velikih prijetnji, ponižavanja i omalovažavanja, ostao je istrajan na svom putu, onako kako dolikuje ljudima njegovog kova, odradivši ono što je naumio.

Mislim da je bilo negdje između 10 – 20. maja ove godine, kad sam posljednji put govorio sa mojim ahbabom hadži Besimom Velićem. Taj naš muhabet je trajao više nego jedan sat, što je bio uvijek uobičajeno, sa svim našim telefonskim muhabetima. Čujali smo se preko telefona bar jednom mjesečno, a o zavisnosti potreba i svake druge nedjelje. U našem posljednjem muhabetu, na pitanje: kako se osjeća, požalio se je da ga prostata muči i da osjeća teret godina, jer je već u osamdesetu. Pošalio sam se sa njime i rekao mu: Da velike ljude, ljude njegovog kova, nikad i ništa ne može oborit, pa ni ta prostata. Odgovorio mi jer:
- E moj ahbabu, u osamdesetoj sam, šta ja sad da očekujem.

Nikad ranije nisam čuo od mog ahbaba hadži Besima, a i po malaksavom tonu njegovog glasa osjetio sam da se ne osjeća dobro, pa na kraju tog našeg muhabeta poželih mu brz oporavak.

Prošle su nekoliko nedjelja od našeg od tog posljednjeg muhabeta, pa nazvem njegov broj, ali niko se nije javljao. Pomislio sam da je pošao svojima u Bosni, što je činio posljednjih godina svakog ljeta. Nisam ostao na tome, nego sam svakih nekoliko dana zvao, ali, rezultati su bili isti. Ne, nisam ni posumnjao da se nešto loše desilo sa velikim Bošnjakom i našim bratom Besimom Velićem. Ali u subotu večer (23. juna), na godišnjicu našeg Bošnjačkog i islamskog centra u Albany NY, par minuta prije namaza priđe mi prijatelj i nazdravi mi galavu, ali kad čuh za koga, bilo mi je jako teško. Ta vijest me probode, kao handžar kroz prsa. Nisam povjerovao da veliki ljudi kao Besim trebaju tako brzo preselit na ahiret, pa iako je zakoračio u osamdesetu, jer su potrebni ovo zemaljskom insanu, jer su potrebni Bošnjacima u podizanju nacionalne i državničke, ali i o nvjerske svijesti. Ali i takve ljudske veličine u jednom vaktu vraćaju se svom Stvoritelju. Onaj koji je na ovom svijetu, ostavi dobar i čist trag za sobom, on će živjeti vječno, a takav je bio i naš veliki hadži Besim Velić.

Obavili smo namaz, pa sam od imama zatražio, da izučimo fatihu velikom Bošnjaku, našem bratu hadži Besimu Veliću, čija će ličnost nas podsjećati, kako se uporno treba boriti za svoj bošnjački narod i ostati privržen svojim korijenima i svojoj vjeri islamu, pa magdje živio.

Sokrat reč: “Svako će znati da vam kaže koliko ima koza i ovaca, ali ne i koliko ima prijatelja”. Možda je i kod mene isti slučaj, ali za jednog čovjeka sam znao od prvog našeg muhabeta, da mi je prijatelj, jer se otvorio prema meni, ne kao prijatelj i brat Bošnjak, nego kao da mi je bio rođeni brat. Bio je to hadži Besim Velić, kojem za njegova djela, ljuskost i borba za bošnjastvo, naš ga narod ne smije zaboravit, jer ovakvi se ne rađaju često.

Uvijek sam se osjećao ugodno kad bi govorio sa ovim velikim Bošnjakom, koji je živio i radio posljednjih godina u Los Angelesu kao bankar. Besim je rođen 1932. godine u Đakovici, gdje mu je otac, rahmetli Abdulah, bio muftija nekih osam godina. Njegovo djetinstvo i prve godine života su bile te koje su ga usmjerile da spozna kojem narodu pripada. Kad je imao svega četiri godine, prijatelji njegovog oca Albanci bi mu davali novac da bi kazao je li Bošnjak ili Šiptar. Kad bi se dočepao novca, udaljio bi se i dovikivao im da je Bošnjak, čime bi izazvao smijeh kod onih koji su to tražili od njega da kaže drugačije. Otac je bio ponosan što je ostao dosljedan onome na što ga je on upućivao. Besim je uvijek govorio da je po rođenju Kosovar a po nacionalnosti Bošnjak, i to i jedno i drugo s ponosom.

Živio je jedno vrijeme u Novom Pazaru, u kojem mu je otac službovao i gdje je počelo njegovo školovanje. Pravni fakultet završio je u Zagrebu i specijalizirao spoljnu trgovinu i bankarstvo, nakon čega službuje u Prijedoru kao najmlađi sudija sreskog suda. Zbog neslaganja sa komunističkim režimom, daje ostavku na mjesto sudije, te 1960. godine emigrira u SAD. Nekoliko godina kasnije službuje u nekoliko banaka u Čikagu kao savjetnik za spoljnu trgovinu, i u Continental Ilinois National Bank. Također je bio i predavač na Američkom institutu za bankarstvo u Čikagu.
Besim Velić pripada čuvenoj intelektualnoj plejadi bošnjačkih emigranata. Ono što su Adil beg Zulfikarpašić, akademk dr. Smail Balić, ing. Teufik Velagić uradili u Švicarskoj i Austriji na polju razvoja bošnjaštva, možda još u težim uslovima radio je Velić u SAD. Od 1960 – 70. bio urednik programa “Glas Bošnjaka“ na radio stanici WOPA, u Čikagu, a 1970. izdaje pet brojeva isto imenog lista. Godine 1967. sa ahbabima Fadilom Merhemićem, iz ugledne sarajevske porodice Merhemića i svojim zetom Insanom Zulfikarpašićem i krajišnikom Ramom Burzićem registruju klub Bošnjaka. Svoje bošnjaštvo je manifestirao preko radio sata “Glas Bošnjaka” i istoimenog lista u novo-osnovonom klubu, kao i u svakom kontaktu sa ljudima. Radio sat “Glas Bošnjaka” je počeo s emisijama šezdeset i četvrte i još živi pod istim imenom.

Rahmetli hadži Besim Velić je jedan od pionira koji je sa ne baš velikim brojem ahbaba iznio na svojim leđima ideju bošnjaštva, koja je bila zabranjena tema. I pored velikih prijetnji, ponižavanja i omalovažavanja, ostao je istrajan na svom putu, onako kako dolikuje ljudima njegovog kova, odradivši ono što je naumio.

Biti čovjek je ljepše nego biti car - govori narodna poslovica, a to Čovjek pristaje baš rahmetli hadži Besimu Veliću, tako da se može reći da nema vage koja bi izmjerila njegovu smjelost i istinsku ljubav koju je gajio od malih nogu za svoj narod.

Sjećanje na mog ahbaba sad rahmetli Besima Velića, pratit će me do one minute, kad mu se budem pridružio na onom vječnom dunjaluku.

Naš veliki Bošnjak hadži Besim Velić preselio je na ahiret u osamdesetoj godini života, 25. maja 2012. u sedam sati navečer.

Neka ti je rahmet veliki bošnjački sine, a nama tvojim ahbabima, sabur, jer smo izgubili velikog brata Bošnjaka, koji nam je pokazao put i vratio nas stazama bošnjačkog nacionalnog ponosa.