Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

U izdanju web magazina Bošnjaci.Net iz štampe izašao roman
„ARGENTARIJA – DOMAVIJA - SREBRENICA“ AUTORA MR. SENAHIDA HALILOVIĆA
Autor: Tim Bošnjaci.Net
Objavljeno: 21. June 2012. 13:06:10
Za više informacija i kako naručuti roman "Argentarija - Domavija - Srebrenica" kontaktirajte autora Senahida Halilovića na e-mail: [email protected].


Senahid Halilović rođen je 1972.godine, u selu Sućeska, općina Srebrenica. Osnovnu školu je završio u rodnom selu a srednju u Srebrenici. Završio je Tehnološki fakultet u Tuzli - smijer hemijsko inžinjerstvo. Nakon preseljenja u SAD, pored redovnog posla u američkoj firmi, izvjesno vrijeme je radio kao vršilac dužnosti imama u Bosansko-hercegovačkom islamskom centru u New Yorku. Bio je suradnik srebreničkog "Glasa Sućeske", dok svoje tekstove objavljuje na web magazinu Bošnjaci.Net. Godine 2010. je magistrirao hemiju na njujorškom univerzitetu - CUNY.
Napokon, nakon duže pripreme i obrade, u izdanju web magazina Bošnjaci.Net, u Sarajevu je iz štampe izašao roman „Argentarija – Domavija - Srebrenica“ autora mr. Senahida Halilovića rodom iz Srebrenice koji danas živi u New Yorku.

Roman „Argentarija-Domavija-Srebrenica“ je nastao, više kao potreba nego kao želja, kaže autor ovog izvanrednog djela, koji je ujedno jedan od preživjelih žrtava genocida u Srebrenici i koji ovaj planetrani zločin ne propušta slučaju da se samo govori i zaboravi, već je historijske fakte je zapisao da se kroz generacije čita, govori i pamti. Srebrenica, stari antički grad (u to vrijeme Argentarija), je zagonetka kako historičarima, tako i književnicima kroz cijelu njegovu historiju. Prirodno bogastvo i ljepote a posebno srebro i zlato učinili su da je ovaj grad imao burnu historijsku prošlost, kakvu je malo koji grad u svijetu imao. Bio je svijedok brojnih događaja kroz historiju. Kako onih kojima se čovjek divi, tako i onih na koje se ježi. U romanu autor prikazuje hronološki slijed tih događaja kroz vrijeme i neke likove koji su obilježavali to vrijeme. Autor u ovom izvanrednom romanu opisuje uzroke padova i uspona grada, kao i generalno cijelog bosansko-hercegovačkog društva. Srebrenica je kroz historiju tri puta nestajala. Ovo je njeno četvrto postojanje. Taj grad je od vajkada razmeđe vjersko, kulturno, nacionalno a od 19. vijeka i geografsko. S toga se svaka promjena u društvu, pa i najmanja, odražavala na Srebrenicu i njeno stanovništvo. U dvadesetom vijeku, a posebno u posljednjoj srpsko-crnogorskoj agresiji na BiH, ovaj grad je istovremeno postao simbolom otpora, borbe za ljuska prava, simbolom herojstva, patnje, ljubavi i mržnje. Svakako, taj posljednji rat je nezaobilazna tema. Genocid učinjen nad bošnjačkim stanovništvom ovog grada je tabu tema u cijelom svijetu. Ne samo zbog dimenzije genocida kao pojma,
nego i zbog uzroka njegovog realizovanja, kao i mogućnosti da se izbjegne. Jer, genocid je počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici i stanovnicima Podrinja, onda kad se niko nije nadao da je to moguće da se desi, i to baš u jednoj enklavi koja je od Ujedinjenih nacija proglašena svojom „zaštićenom zonom“. I jedna takva institucija izdala je Srebrenicu, civile i načela postojanja. Dozvolili su da srpsko-crnogorska zločinačka armada počini genocid uz prisustvo UN trupa i pod njihovom zastavom.
Autor, opisujući historijske događaje u Argentariji i Domaviji, i posebno posljednjeg genocidnog rata u BiH, fokus u Srebrenici, šalje jasnu poruku važnosti učešća svakog pojedinca za formiranje i očuvanje nacionalne svijesti, kao i njenog produbljivanja.

Autor u romanu opisuje događaje stradanja Bošnjaka u Srebrenici, imenom i prezimenom proziva odgovorne za planiranje, naredbu, činjene i nesprječavanje genocida od strane tadašnjeg režima od Beograda do Podgorice. Čak nije izostavio ni hapšenje i deportaciju Srebreničana i drugih Bošnjaka sa Crnogorskog primorija koje su crnogorske vlasti predale Karadžiću na nož. Za ovaj ratni zločin niko iz vrha crnogorske vlasti još uvijek nije odgovarao.

Recenzije za Halilovićev roman su napisali dvojica bošnjačkih akademika, ujedno dvojica najznačajnih Bošnjaka danas, prof. dr. Ferid Muhić, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i dr. Mustafa ef. Cerić, reisu-l-ulema IZ u BiH, čije recenzije ekskluzivno objavljujemo u nastavku.

U svojstvu izdavača, ovaj roman preporučujemo svim ljubiteljima pisane riječi, posebno Bošnjacima u čijim domovima treba se naći po jedan primjerak. Da pamte i ne zaborave!

Lekturu romana uradio je jedan od najboljih bh. književnika Isnam Taljić, korekturu Esad Krcić; tehničku obradu Samir Kamenjaš, dok je naslovnicu uradio jedan od najboljih dizajnera u BiH Zeničanin h. Saladin Pašalić. Roman je štampala „Dobra knjiga“ u Sarajevu.


RECENZIJE:
Akademik dr. Ferid MUHIĆ

ČETIRI PARA CIPELA; ZA OCA I TRI BRATA

Ne znam ni jedan drugi narod Europe koji je doživio takva stradanja tokom minulih stotinu godina, kao Bošnjaci; ne znam ni jednog čovjeka, koji bi napisao ovakvu knjigu da je kojim slučajem njegov narod bio žrtva takvih zločina kakvi su izvršeni nad Bošnjacima; i ne znam ni jednog izdavača ni jednog drugog naroda, koji bi takvu knjigu objavio, kada bi već i bila napisana!
Odmah ću vam objasniti razloge za ovako apodiktičnu tvrdnju, da je ni za trenutak ne biste shvatili kao retoričku figuru ili pretjeranu parabolu. Pisac ove knjige je Senahid Halilović. U djelu Argentarija-Domavija-Srebrenica, ispričao je svoju ličnu priču. To je istinska Historia calamitatem – Povijest stradanja. Njegov babo i tri brata su na spisku od preko 10.000 nestalih Bošnjaka, ljudi ubijenih u jedinom genocidu izvršenom na europskom tlu poslije Drugog svjetskog rata, počinjenom u Srebrenici od 11. do 19. jula 1995. godine, od strane srpskih vojnika. Senahid se čudom spasio, poslije nedjelju dana probijanja šumama. Dok, neki Srebreničani su lutali nedjeljama i mjesecima, probijajući se do slobodne teritorije. Za to vrijeme, hiljade gonilaca pod punom ratnom spremom, češljali su šume oko Srebrenice, hvatajući na prevaru i likvidirajući srebreničke Bošnjake, mnoge od njih je Senahid lično poznavao, koji su, kao i on, tražili spas. Svi Bošnjaci, kako oni koji su odmah od srpske vojske transportirani na gubilišta, a zatim pobijeni i pobacani u masovne grobnice, tako i oni rijetki koji su se nekako spasili od prvog udara, bili su goloruki, prethodno razoružani od međunarodne zajednice koja je Srebrenicu proglasila za demilitariziranu zonu pod zaštitom UNPROFOR-a.

Počeo sam čitati Senahidovu knjigu s nekom vrstom blage zabrinutosti, očekujući ljudski i moralno apsolutno opravdanu provalu gnjeva, optužbi, vapaja do neba za odmazdom, tačnije rečeno, za svetom osvetom, kletvi i posebno – mržnje! -Upućene počiniteljima, Europi, Ujedinjenim Nacijama, ovom i ovakvom svijetu, sudbini i životu! Ta moja blaga zabrinutost ni malo nije dovodila u pitanje prisustvo ovakve, kako sam već rekao opravdane i čak neizbježne, potpuno prirodne erupcije resantimana i očaja, čemera i jada, koje sam neizostavno očekivao. Više sam strijepio od njihovog pretjeranog intenziteta. Prisustvo prejakih emocija može, s jedne strane, bitno umanjiti estetske efekte knjige, a s druge strane, lako će odbiti i naklonjenog čitaoca. Jer ljudi ne vole slušati strašne priče, posebno kada su istinite i pogotovo, kada su ispričane od autentičnog svjedoka, stradalnika! Takve priče stvaraju snažan osjećaj nelagode, kao kada im neko pokazuje svoje strašne rane, makar bile i posljedica torture kojoj su ga podvrgli psihopatski zlikovci.

Ali na moje ogromno iznenađenje, u Senahidovoj knjizi ne nađoh ništa od svega toga! Ni najmanjeg traga! Ne samo da nema mržnje, koja je inače na najnižoj ljestvici ljudskih emocija, ali koja se, u određenim situacijama, može očekivati sa onoliko sigurnosti sa koliko se može računati na to da će na kraju i najsunčanijeg dana sunce ipak zaći; nema ni apsolutno opravdanog gnjeva, ni isto tako opravdanog javnog denunciranja svih onih koji su mogli spriječiti ovaj genocid a to nisu učinili; dok priča svoju priču, Senahid nigdje nije briznuo u plač, u cijeloj knjizi ne čuje se ni jedan jecaj, iako su, uz mnoge njegove prijatelje i rođake, u ovom najvećem zločinu počinjenom na tlu Europe u posljednjih 67 godina, ubijeni i njegov babo i tri Senahidova rođena brata!

Ostao sam zadugo bez riječi, kada sam pročitao i posljednju stranicu ove knjige. Biću otvoren: najprije sam se osjetio gotovo prevarenim! Ne samo da nisam mogao shvatiti kako je moguće napisati ovakvu knjigu od nekoga kome se sve to desilo i koji je to lično proživio i predeverao (dilema koju sam vam zato i povjerio na početku ovog teksta); osjetio sam za trenutak i sasvim jasno nezadovoljstvo. Pitao sam se šta nama Bošnjacima još treba da se desi, tačnije, šta još treba da nam učine, kakvim stradanjima da nas podvrgnu, da bismo se razjarili, da bismo poželjeli osvetu, da bismo zamrzili!?

I onda sam shvatio. Senahid zna nešto što oni koji nisu bili s njim tamo u Srebrenici, nikada neće moći znati! Njega je ovo nečuveno stradanje pročistilo, potpuno mu iscijelilo dušu, učinilo ga znalcem najviše mudrosti. Uzdigao se Senahid, preko granica dobra i zla i već je prešao onu među koja razdvaja vrijeme i vječnost. Ova knjiga je mogla biti napisana samo tamo, u visinama do kojih više ne dopire ni lelek, ni krik, ni bijes, ni mržnja. Samo tu, u savršenom miru duše, u nirvani i ataraksiji kakve se ne postižu ni postom, ni molitvama, već samo iskustvom sa samog dna života i katarzom koja nastupi kada, poslije beskrajnih dana i noći, smrt olabavi svoj zagrljaj i zatim nenadano nekim čudom ode, ostavljajući onoga kog je pohodila pa napustila, vinutog do najviše mudrosti dostupne smrtnicima: da živi kao da je život već prošao.

Ova knjiga je Senahidova pjesma ispjevana od onoga što posljednje ostane, onda kada se sve drugo izgubi, zatre, iščezne.Takva pjesma je viši govor, u takvoj pjesmi je sadržana i sabrana sva tajna opstanka, jer samo pjesmom plovimo po površini prozirne a beskrajne dubine okeana zvanog život. “Od onog što preostane posljednje, uzima pjesnik!” Eto jedne jasne ali duboke i stoga, nipošto lako razumljive Helderlinove riječi. Materijal takve pjesme jeste samo ono i ništa drugo nego ono što posljednje pretekne, što nadživi: trenutak, dan, ljude ili svijet. Od onog što sagori preko dana, sačinjena je noć. I iz onog što ne zgasne u ugarku noći, razbukta se vatra novog dana! Na kraju svakog dana, ostane nešto u čemu ne utrne posve žeravica. Upravo u tome, u onom žišku koji nije utrnuo u žeravici, sačuvano je, sadržano je, sažeto je sve ono najbolje iz cijelog dana.

Kralj je mogao reći, a drugi ljudi su mogli prihvatiti onu površnu riječ: ”poslije mene – potop!” Ali Senahid, čovjek koji je prošao svoj potop, zna da je istina drugačija. Svijet ne završava smrću kraljeva. Ni potopom. Ni smrću svog babe. Ni smrću svoje braće, čak ni suočavanjem sa sopstvenom smrću. Senahid zna istinu koju drugi ne znaju, i vidi što drugi ne vide. Svaki novi dan je po jedan novi potop za koji se pjesmom, pričom, ljudskom riječju i smjernim dostojanstvom, izgradi po jedan novi Nojev korab, po jedna nova Nuhova gemija! Svako jutro, praskozorje, svanuće, jeste trenutak u kom se iz bezdane tmine na ljubičastom horizontu svjetla, ocrta daleki vrh onog Ararata na koji ćemo tog dana srećno pristati! Iskrcati se, naseliti zemlju biljem i nastaniti je životinjama koje su s nama srećno doplovile. Ni za gnjev, ni za mržnju nema mjesta na ovom brodu. Dovoljno je samo prosvjetljenje koje nam je darovano u zamjenu za onaj dan koji je zauvijek prekrio potop. I tu ćemo ostati. Do novog dana, a onda do nove noći, do novog Potopa. I dok god uspijevamo dočekati zoru, znači i da smo uspjeli ispjevati još jednu novu pjesmu, da smo sačuvali sve ono najbolje od dana koji je prošao, da smo skupili svo sjeme i prizvali sve životinje, ukrcali ih na naš korab i opet se zaputili do novog kopna koje negdje daleko štrči iznad glatke vode beskrajne pučine. Taj korab je naša pjesma, što se o vlaknu preživjele krvi ljulja i plovi, noseći samo ono najbolje, ono posljednje i prvo od čega je čovjek i sazdan.

Ima pjesnika koji sabiraju građu za svoju arku od dnevnog, a ima i onih koji saberu to što opstane i preostane od cijele jedne godine. Pišući ovu knjigu, Senahid je za svoj brod/pjesmu upotrijebio samo ono što je ostalo posljednje od posljednjeg! Smirenost i nepomućenost njegove staloženosti mogu se objasniti jedino činjenicom da je Senahid ovu knjigu napisao uistinu onim što je preostalo poslije posljednjeg potopa, poslije Kijametskog Dana, poslije Sudnjeg Dana, koji je zadesio Bošnjake Srebrenice i posebno njega lično, Senahida Halilovića, potopa koji je čudom i milošću Božjom preživio i ovom knjigom posvjedočio bez jauka i bez psovke, onako odmjereno kako je samo onaj arhetipski Bošnjak u njemu bio kadar posvjedočiti. Neprestano raste zaborav, nadolazi kao voda velikog potopa. Sve bi potonulo, svijet bi prekrila mutna voda zaborava, da nije ljudi koji ono što preostane od svakog dana, ugrade u svoja djela, u svoje priče i pjesme.

Ali, budući da Od onog što preostane posljednje, uzima pjesnik! – onda je u ovoj Senahidovoj knjizi sabrano sve što je u Srebrenici opstalo posljednje od svakog i od svih dana koje je sam autor tamo proživio, pa će tako, i kroz opstanak ove knjige opstati i Srebrenica, i Bosna i sve što je najbolje kod Bošnjaka! Jer ono što je jednom dočekalo zoru a da se nije ugasilo, nikada se neće ni ugasiti.

Na dan podsjećanja na genocid u Srebrenici, Senahid Halilović je kupio i pred zgradom UN u New Yorku izložio četiri para novih cipela, jedan par za svog rahmetli babu, i tri para za svoja tri rahmetli brata. Bio je to koncept protesta na kom su mnogi Srebreničani donijeli svoje stare cipele, gdje je svaki par cipela asocirao na nekog od svojih najbližih, ubijenih u genocidu tokom jula 1995. godine. Te cipele bi trebale biti sačuvane u stubu srama kao uspomena na one koji ih više nikada neće obuti. Senahid je s pravom kupio nove cipele, jer će njegovom babi i braći svakako trebati. On je jedan od onih prosvijetljenih, rijetkih ljudi koji znaju da su svi nevino ubijeni uvijek tu, uz nas, samo što mi to ne vidimo i da će uvijek koračati s nama, dok god ih mi pamtimo i volimo.
Reisu-l-ulema akademik dr. Mustafa CERIĆ

BOŠNJAČKA STVARNOST

U povijesti bošnjačkog naroda XX stoljeće pamti se kao vrijeme velikih, gotovo cikličnih stradanja, progona, borbe za fizički opstanak i na koncu po sistematskom stradanju u obliku genocida. Kao ilustraciju dovoljno je spomenuti Balkanske ratove, stravične zločine i nasilno masovno pokrštavanje u plavsko-gusinjskom kraju, I svjetski rat, zločin u Šahovićima, četničke pokolje u II svjetskom ratu te agresiju na BiH i sudski dokazan genocid u Srebrenici 1995. godine. Dakako, ne treba zaboraviti ni dimenziju herojske borbe i otpora, stjecanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine kao matične države svih Bošnjaka svijeta. Svima je jasno da su ponosni Bošnjaci sve nedaće izdržali, mada su izlazili izranjavani i desetkovani u svim tim agresivnim fizičkim i mentalnim, vojnim i ekonomskim udarima i destrukcijama. Također, očito je da su neki računali da će Bošnjaci postati lahak plijen, jer su jedino Bošnjaci na Balkanu „ničiji“ narod, u smislu da su oni jedina nacionalna grupacija o kojoj nijedna država ne vodi sistematsku brigu, ni povijesno, ni konstitutivno, ni kulturno, ni jezički. Untaoč tome, oni pronalaze snagu da traju i opstaju. I ne samo da opstaju, nego su do sada demontirali nečasne planove i pomrsili sve račune i prognoze njihovih neprijatelja i pohlepnih susjeda, kako ih je opisao mudri Alija Isaković na Bošnjačkom saboru 1993. godine, Bošnjaci su „uz Poljake jedini narod u Evropi s dva susjeda koji mu dogovorno rade o glavi“.
Knjiga Senahida Halilovića upravo svjedoči kontinuitet borbe i stradanja, otpora i herojstva bošnjačkog naroda, ljubavi prema domu i domovini te ilustrira zlo koje se u različitim povijesnim periodima sručivalo na prostor Bosne i Herecegovine. Kada ste okruženi zlom, neprijateljskom zlobom i pohlepom važno je permanentno biti svjestan latentnih i direktnih opasnosti da bi se efekti zla neutralizirali. Za podizanje razine svjesnosti i budnosti važno je bilježiti i pamtiti, važno je o zlu pisati i na njega upozoravati. Nije dovoljno samo sačuvati i zanavljati biološku i egzistencijalnu osnovu, nego je nužno stavljati u funkciju slobode i prosperiteta svekolike potencijale i resurse našeg naroda i države, predano raditi na tome da Bošnjaci, i kada su prepušteni sami sebi, budu sposobni upravljati procesima koji se njih tiču i sigurno kormilariti povijesnim izazovima. Jer u svijesti svakog Bošnjaka i Bošnjakinje više nikada Bosna ne smije biti „ničija zemlja“ da bi se oko nje svađala njena dva susjeda. Treba jasno kazati da je zemlja Bosna naš miraz. Zemlja Bosna ima svoga „domaćina“, tj. svoj narod s pisanim i nepisanim pravilima svoga domaćinluka koja treba poznavati i poštovati. Kultura bosanska ima svoga „vlasnika“, dok sloboda Bosne ne može biti nikome opasnost a njena je nezavisnost za svakog Bošnjaka, ma gdje bio, neupitna i jedino pravedno i stabilno rješenje za svaku balkansku geopolitiku. Ta svijest treba da porodi odlučan stav koji će svima govoriti da Bosna i Bošnjaci ne trebaju „tutora“ koji će ih stalno udarati po glavi da ne bi ustajali, da se ne bi osvijestili, da ne bi napredovali i da ne bi bili samosvjesni. Nijedna generacija Bošnjaka, a o tome prvenstveno trebaju voditi računa duhovne, intelektualne, akademske i političke elite među Bošnjacima, nema pravo ignorirati iskustvo stradanja i patnje, junaštva i odbrane narodnih vrijednosti, niti ima pravo na izdaju narodnih intresa. I ono što je posbno važno jeste da nijedna generacija Bošnjaka nema pravo svojim potomcima ostavljati dugove koje će oni plaćati genocidom, ostavljati neraščišćene odnose, razgraditi zaštitne mehanizme i potencijale, razoriti odbrambene linije, iscrpiti našu snagu, učiniti sebe i svoje potomke podesnim fizičkim ili ideološkim plijenom.
Stoga Bošnjaci moraju učiti nenaučene lekcije iz prošlosti bez obzira koliko to teško bilo i truda tražilo; bez obzira na brojnost i glasnost onih koji pozivaju da se ostavi prošlost i da se od prošlosti ne živi. Naučene lekcije iz prošlosti predstavljaju usmjerivače za našu budućnost, jačaju naše odbrambene mehanizme i senzibliziraju svijest na potencijalne opasnosti, jer, kao muslimani, vjerujemo da se u prošlim događajima nalaze pouke (ibret) za pametne i odgovorne ljude i zajednice. Zajednica Bošnjaka, želi li biti odgovorna i zrelo se ponijeti pred izazovima balkanske i evropske povijesti, svoju sadašnjost mora obogatiti iskustvima i poukama iz svoje prošlosti ma kakva ona bila. Takva sadašnjost omogućit će kreiranje boljih i sigurnijih odluka za budućnost.
Ljudska svijest o bilo čemu formira se na osnovu informacija i sadržaja odakle se ona „hrani“. Bošnjaci svijest o sebi moraju „hraniti“ vlastitim svjedočenjima, svojim proživljenim iskustvima i osobnim razumijevanjima događaja i svijeta oko sebe. Jer ako joj oni ne ponude svoj vlastiti sadržaj, ona će se „hraniti“ tuđim sadržajima. Upravo zbog toga potrebno je podsticati što jaču i produktivniju proizvodnju bošnjačkih svjedočanstava o sebi i svojoj prošlosti. Naravno, iz mnoštva svjedočanstava isplivat će ona najbolja i najvjerodostojnija što će omogućiti kvalitetnu selekciju. Međutim, problem je kada nema nikakvih svjedočanstava a kamoli monoštva. Zar tako snažan i opominjujući nije primjer II svjetskog rata kada se nakon završetka rata nije smjelo ništa govoriti i pisati o masovnim stradanjima Bošnjaka. Brojne generacije našeg naroda su odrastale i odgajane bez ikakvog sjećanja i znanja o tim zločinima. Živi svjedoci stradanja su izumirali i sa njima odlazila autentična svjedočenja i mogućnost objelodanjivanja pune istine o razmjerama stradanja i četničke okrutnosti.
Imajući sve to na umu osobno sam zahvalan Senahidu Haliloviću na njegovom trudu i upornosti, na njegovom aktivnom učešću u gradnji nacionalnog mozaika sjećanja na stradanje Bošnjaka i Bosne, posebno Srebrenice. Njegovo svjedočenje i svjedočanstva ljudi s kojima je zajedno branio slobodu Srebrenice i Bosne i Hercegovine zasigurno će obogatiti našu zajedničku memoriju sjećanja. Također kao važnu naglašavam činjenicu da život u dijaspori nije odvojio autora od svoje rodne grude i umanjio ljubav prema svojoj domovini i bošnjačkom narodu. Bošnjaci u matici moraju posebno vrjednovati i cijeniti taj kvalitet bošnjačke dijaspore.
Halilovićeva knjiga, pored zahvatanja i razmatranja daljih i bližih povijesnih događaja, predočava mnoge, neke i danas aktuelne, dileme s kojima su se Bošnjaci suočavali u razbijanju lažnih obećanja i uvjerenja u dobronamjernost ideologije i politike koja je dolazila iz Beograda, u objašnjavanju samima sebi motiva i ciljeva agresije na njihovu domovinu, govori o teškoćama organiziranja i vođenja odbrane te razumijevanja svoga, bošnjačkog, položaja u bivšim državnim jugoslavenskim zajednicama. „Slušaj, ba, Nurija! – povikao bi Hasan. – Ni u Narodnoj, niti u Federalnoj Jugoslaviji Bošnjacima nije vraćeno pravo da se izjašnjavaju onako kako ih slijedi. U osamnaestom, a posebno u devetnaestom vijeku namjerno im je nametana, i s velikim ciljem za nekog drugog, turska nacija. U Drugom svjetskom ratu Bosna je igrala ključnu ulogu u formiranju Narodne, a poslije i Federalne Jugoslavije. Preko njenih leđa prošle su sve fašističke, nacističke i ustaško-četničke namjere. Zle namjere sručile se i odigrale baš u Bosni i Hercegovini. Zato su Bošnjaci, tada neopredijeljeni, masovno išli uz Tita. Njima je prijetio fizički nestanak s ovih prostora. Našem narodu, trećem narodu po brojnosti u Jugoslaviji, dato je da se zadovolji s time što će imati isto pravo kao i drugi graditi bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda, uz obavezu da ga i čuva i ima na umu da nema naciju. I, onda kad dobiše naciju pod imenom Musliman, ne svojom voljom, postadoše jedna od rijetkih nacija na svijetu čije je ime upotpunosti poprimilo obilježja vjere. Narodu koji je najviše volio Jugoslaviju i Tita, a za tuđu korist, dovoljno je bilo da ga niko ne dira. Nimalo to nije čudo, bez nacije, bez imena svog jezika, a ustvari s oduzetom nacijom i poništenim jezikom, taj narod i nije imao izbora nego se prislanjati uz nekog. Zato su tom narodu drugi pisali historiju, određivali porijeklo, ti drugi ga usmjeravali po svom nahođenju. Taj narod je u dvadesetom vijeku služio tuđim potrebama. Bio je zemlja ilovača. Od ilovače je svašta moguće napraviti. To ti je tako, moj Nurija.“ Ovaj razgovor dvojice Srebreničana, pritisnutih teškim brigama i neizvjesnošću trenutka u kojem su se našli a koji čitamo u ovoj knjizi, oslikava svijet i svijest mnogih Bošnjaka s kraja XX stoljeća, ne samo u Srebrenici nego i u Bihaću, Sarajevu, Tuzli, Stocu, Travniku, Novom Pazaru, Prizrenu i mnogobrojnoj bošnjačkoj dijaspori. Ove dileme i teškoće naša generacija mora rasvjetljavati i otklanjati. Temeljna pitanja identiteta i nacionalnih vrijednosti moraju se izvoditi do kraja i na način da svakom Bošnjaku budu jasna, a zablude očite i odbačene. Trebamo se učiti na Atifovoj tužnoj sudbini i zapitanosti kada sa svojom dječicom i suprugom kreće na put prema Tuzli: „Kad sam bio pionir, činio sam ono što se me učili da je najbolje činiti. Služio sam Tita časno i pošteno. Volio moju Bosnu i Jugoslaviju kao i sebe samog. A Jugoslavija mi nije uzvratila ljubav, nego se preselila u Srbiju, ostavivši i meni i mnogim ovakvim kao što sam ja, ruke pod kamenom. Oženio se časnom i poštenom nevjestom, s kojom sam djecu izrodio. Mukotrpno radeći, osigurao im topli dom. Njih učio da budu časni i pošteni. Sad mi se čini da je sve greška. Sve to propada i nestaje u ovoj planini prekrivenoj gustim i teškim snijegom. Nestaje upravo u ovom snijegu i pitanje je kad će biti otopljeno. Nisam pitan hoću li se roditi. Nisam priželjkivao, niti želio nikom nikakvo zlo, a sada sam se saživio sa zlom, samo da ne bude da i sam postanem zlo. Bježao sam od zla koliko sam mogao, a ono me uporno pratilo. Mislio sam da ga širim ako pričam. Onda sam mislio da se može pobijediti šutnjom.“
Poruka koja Bošnjacima isijava iz ove knjige je da Bošnjaci moraju sustavno voditi brigu o stanju države, ozbiljno i analitički pratiti šta im država radi, strogo voditi računa o tome da li država štiti njihove interese. Bošnjaci ne smiju dopustiti ponavljanje ranijih grešaka, tj. da država koju su gradili i u nju trud i živote svoje ulagali radi na njihovu štetu, da ih njihovim novcima ubija i ponižava. Bošnjaci ne smiju dopustiti da državni organi i službenici šire islamofobiju, vrijeđaju žrtve i negiraju genocid, da im javni servisi postanu medijski kanali obračuna sa islamskim i bošnjačkim vrijednostima, sredstva raspamećivanja i zbunjivanja našeg naroda. Babe moraju znati za koga rade, kome porez plaćaju, šta se njihovim novcima finansira kako ih ne bi sinovi optuživali poput Ibrahimovog sina. „Naprimjer, moj babo Ibrahim radio je trideset godina plaćajući porez državi. Država Jugoslavija ulagala pare u oružje i oruđe. Kad poče ovo prokletstvo, njima sve dade, a nama još i dušu uzimaju. Oni imaju avione, tenkove, prage, topove. Imaju više granata negoli mi sitnog zrna. Moj babo i još koliko je baba radilo za njih? Radilo, a ili nije znalo da uzme šta ga slijedi, nije moglo, nije znalo, šta li? Babe radile, a oni komandovali, eto šta je.“

Autor ukazuje na lažna obećanja i licemjernost međunarodne zajednice te odgovornost Ujedinjenih naroda za zločine u Srebrenici. Bošnjaci se i danas suočavaju sa licemjerjem i dvostrukim standardima globalnih političkih centara moći koji se tako lahko upuštaju u trgovinu s bošnjačkom sudbinom. Zato je važno znati tu stvarnost i ne zaboraviti šta je međunarodna zajednica obećala Bošnjacima, kako je sprovodila obećanja i kakve su rezultate i posljedice proizvela obećanja međunarodne zajednice. Na to nas ova knjiga podsjeća: „Ostajem s vama. Od danas ste zaštićeni!“, prenosi Halilović riječi francuskog generala Morillona date u martu 1993. g. u Srebrenici nakon što je proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda i demilitariziranim područjem. Halilović nastavlja: „Sunčanog, dvanaestog aprilskog dana, umjesto dolaska kanadskih vojnika, na igralište je doletjelo nekoliko granata s Pribićevca, brda iznad Srebrenice, usmrtivši šezdeset i šest i ranivši više od stotinu osoba... Srbi su trebali povući artiljeriju na trideset kilometara od linije demilitarizacije, a Armija BiH da bude razoružana. Mnogi borci Armije BiH predavali su oružje vjerujući da je došao stvarni mir. Srbi artiljeriju nisu pomakli nijedan metar. Kad im je ultimatum isticao, Srebrenicu su tog dana zasuli granatama.“
Stoga preporučujem svima da pročitaju svjedočanstva koja ova knjiga donosi. Podstičem i ostale sudionike i borce protiv agresije na našu domovinu, žrtve genocida, logoraše, žrtve torture, posebno silovanja, da registriraju svoja iskustva i ono što su preživjeli, saopće nam ono što su vidjeli i osjetili, ostave nam svoja razmišljanja iz tog vremena. To je važno za našu sadašnjost i budućnost. To je dug koji imamo prema našem potomstvu.



Ostali prilozi:
» „BATONOVE PRIČE“ PROMOVISANE U STUPNOM DOLU
Tim Bošnjaci.Net | 21. October 2018 00:39
» NAJPRODAVANIJI SLIKAR U BOSNI I ŠIRE DANAS JE UPRAVO SAMOUKI SLIKAR
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 11. October 2018 17:46
» ISPOVIJEST O ČOVJEČNOSTI
Mela Hadrović Murić | 02. October 2018 14:40
» PLAVSKI SREDNJOŠKOLCI OBILJEŽILI ĆAMILOVIH 105 GODINA
Senada Đešević, prof. | 19. September 2018 15:20
» SAN SUADE SULJIĆ-SOKOLOVIĆ
Said Šteta | 13. September 2018 17:55
» “KNJIŽEVNE STUDIJE” AKADEMIKA ALIJE DŽOGOVIĆA
Sahit Kandić | 05. September 2018 14:07
» AJŠINO ČEVRE
Senada Đešević, prof. | 15. August 2018 20:13
» KURBAN TREBA BITI LIJEP
Mehmed Meša Delić | 09. August 2018 20:43
» MELBOURNE: ODRŽANA PROMOCIJA KNJIGE "ISKUŠENJE"
Suada Suljić Sokolović | 05. August 2018 16:14
» BOŠNJAČKA KNJIŽEVNO UMJETNIČKA FAKTOGRAFIJA
Husein Tokić | 25. July 2018 21:43
» POLAZNICI BOSANSKIH ŠKOLA DOBILI DIPLOME
Hanna Hajduk | 23. July 2018 14:07
» „BATONOVE PRIČE“ U ŠIJAMA I JELAHU
Bošnjaci.Net | 19. July 2018 13:32
Ostali prilozi istog autora:
» "I JA SAM IZ SREBRENICE" U KANADI
16. November 2016 19:08
» PODRŠKA IZ U BIH I REISU-L-ULEMI
23. January 2016 18:14