Autor: Mehmed Meša Delić

Mehmed Meša DELIĆ: Izgovarajući šehadet, jasno iskazujemo da ćemo slijediti Kur'an a.š. i Muhammeda a.s., a djela nam ipak pokazuju da to ne radimo! I tako, ličimo na vozača kamiona težine dvadeset tona, koji se približava mostu za koji se zna da mu je nosivost od svega deset tona, ali vozač uporno i tvrdoglavo i dalje vozi prema tom mostu s namjerom da ga pređe, a da ne olakša teret na kamionu. Pa, da ne bismo i dalje tako radili kao ovaj vozač kamiona, poslušaj mo lijepi savjet Muhammeda a.s. pa se često sjećajmo smrti kako bismo činili što više dobrih djela, odbacili loša (suvišnih deset tona na kamionu) i tako sigurno dočekali prelazak sa ovog svijeta na drugi, vječni, (preći most bez oštećenja), grijeha.

Zaista je to čudno: Izričemo šehadet koliko i koliko puta i opet zanemarujemo dosta obaveza koje na sebe time preuzimamo. Samo jednim priznanjem da je Allah dž.š. Stvoritelj svega što postoji, Svemogući, Gospodar svjetova (tj. izricanjem prvog dijela šehadeta) obavezujemo se da ćemo postupati kako On naredi, da ćemo Njemu biti pokorni. A kako i ne bismo, kad je On naš Stvaralac, poznaje nas i noću i danju bolje nego mi sami sebe!

Pa zar ćemo onda od nekoga drugog tražiti upute i norme o ponašanju?!
Drugim riječima, zar ćemo, kupivši auto, televizor, kompijuter..., stolara ili obućara pitati o načinu njihove upotrebe i održavanja, a ne njihove proizvođače?!
Samo jednim priznanjem da je Muhammed a.s. poslan od Boga da nam donese Istinu, da nas uputi pravim putem (tj. izricanjem drugog dijela šehadeta), obavezujemo se da ćemo ga slijediti i prihvatati ono što nam on donosi. Međutim, očito je da ne radimo tako...
Dok je Muhammed a.s. bio živ, muslimani su imali njega, da im razjasni sva nejasna pitanja i da ih uputu pravim putem u svakoj situaciji. A zašto nije i danas tako, neka se svi (za)pitaju, a pogotovo oni koji su se za to školovali, a njihovo školovanje plaćali oni kojima bi trebali biti od pomoći.
Šta se događalo i još događa nakon Muhammedove a.s smrti i gluhi i slijepi to osjetiše. Koga danas upitati, šta (u)raditi ako se zadesimo u određenim (ne)izlaznim situacijama?
Doduše dođe poneka besjeda od učenih i pametnih, ali ljudi besjedu ne čuju, jer ne bivaju tamo gdje se besjede govore. A oni koji besjede čuju samo je prihvate kao besjedu, a ne iskrenu i dobro analiziranu pouku i poruku, pa je dalje i ne prenose.
Danas sve možeš platiti da ne uradiš sam. Ljudi uz diplome i doktorske titule kupuju. Oni što nemaju u glavama imaju u kupljenim diplomama.
Došla ružna doba da se eto „učenje“ i „tumačenje“ Kur'ana platiti mora. Došlo doba da se i ajet i hadis platiti mora! Da li to znači: Ako nemaš u glavi imaš u novčaniku. Šta sa onima koji nemaju ni u glavi ni u novčaniku? Treba znati da i u prazne glave ulazi znanje, ali oni što znanja imaju i trebali bi ga dalje davati (prodavati) radije ga za sebe čuvaju.
I ovo nas stiglo, da na viletnim munarama nema više mujezina, nego zvučnici koji zbog kvara ili loše podešenog tona i ezan (po)kvare.
Sačuvaj nas Bože, zar smo i to doživjeli, a kako se jučer lijepo ezan razlijevao po mahalama i kasabama, jer ga je uživo učio mujezin sa lijepim, drhtavim glasom...?
Poslanik a.s. je na sve imao odgovor. Jednom prilikom na postavljena (ne)jasna pitanja je odgovorio:
„Ostavljam vam poslije mene dva napućivača, jedan govori, a drugi šuti. Prvi je – Kur'an, a drugi – smrt.“
Evo dakle, jasne i (ne)dvosmislene poruke našeg Pejgambera. Priznajući ga za Božijeg Poslanika – obavezujemo se da ćemo ga slijediti. Dakle – slušaćemo ova dva napućivača. Međutim, ukoliko životnih situacija mi postupamo, a da se i ne upitamo da li bi po Kur'anu a.š. tako trebalo uraditi! Možda i pomislimo: O ovome nema u Kur'anu, Kur'an se drugim pitanjima bavi. Pa normalno je da tako mislimo kad i ne znamo šta se nalazi u Kur'anu a.š.!

A kako ćemo i znati, kad nas većina proživi svoj životni vijek, a ni jednom ne pročita Kur'an, a ima mo Ga i u prevodu!!! I onda se povodimo za kojekakvim mišljenjima i koječijim idejama i time ličimo na onga koji nosi kompijuter obućaru da mu ga opravi!

Svakako bi za takvog rekao da s njim nije u redu, ali kad smo mi u pitanju – onda to za sebe ne damo reći – a mi to isto radimo time što za životne postupke ne konsultujemo Kur'an (nego nekog hodžu, hadžiju, džematliju, obične smrtnike)...

A Kur'an i dalje netaknut stoji na rafi. Kur'an nije poslan da stoji na rafi, nego da se primjenjuje! A dok tako ne radimo (što je činjenica) u pitanju je onda koliko je iskren taj šehadet koji smo izgovorili, i kojeg svakodnevno izgovaramo.

Druga stvar – Muhammed a.s. kaže da nam je drugi napućivač -smrt. A što Muhammed a.s. kaže, to sigurno ima svoje zašto. Pa da vidimo, zašto je ovo rečeno. Svaki čovjek zna da će smrt neizbježno doći.
O tome i Kur'an a.š. govori:
„Ma gdje bili, stići će vas smrt, pa kad bili i u visokim kulama.“ (4:79).
Samo, vjernik drukčije gleda na smrt od nevjernika.
Nevjernik „vjeruje“ da mu se sa smrću završava život, i da nikad više neće opstojati, ali vjernik zna ne samo da će živjeti i poslije smrti, nego i to da će poslije smrti odgovarati za sva djela učinjena na ovom svijetu.
Dakle, sve ovo je samo iskušenje, kao što to i sam Kur'an a.š. kaže:
„Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati“ (67:2).
Zato je smrt za vjernika značajan faktor. I ukoliko je nje svjesniji, manje će loših djela činiti, a više dobrih.
Divno to Muhammed a.s. kaže:
„Kad bi ugledao smrt i ono što iza nje dolazi, prezreo bi sve prohtjeve koji te zavode i obmanjuju.“ (Izbor Poslanikovi hadisa, br, 1 311).

Ili, na drugom mjestu:
„Često spominjite smrt, jer će vam to odstraniti grijehe i učiniti vas umjerenim prema ovom svijetu. Ako se sjetite smrti kada ste u bogastvu, onda će vam omrznuti njegovu slast; a ako je se sjetite u siromaštvu i bijedi, onda će vam donijeti zadovoljstvo u onom što imate.“ (Izbor Poslanikovih hadisa, br. 140).
Dakle, jasno je: smrt „napućivač koji šuti“.
Kad bi je se sjećali prilikom polaska da uradimo loše djelo – sigurno ga ne bismo uradili! Tako su nam sada postale shvatljive riječi Poslanikove kada kaže da će oni koji se dvadeset puta na dan budu sjećali smrti biti na stepenu šehida. A zar možemo poželjeti ljepši stepen od tog?!
Samo, dunjaluk sa svojim slastima nas je nekako i previše okupirao, tako da je pitanje da li se i jednom na dan, mjesec, godinu ozbiljno sjetimo toga da ćemo umrijeti, i nakon toga stati pred Sveznajućeg, pred kojim se ništa neće moći skriti i pred kojim ćemo odgovarati za i najmanje učinjeno djelo.

A šta nam fali da malo češće pogledamo mezarove onih koji su bili i stari i mladi, ali su prije nas okusili smrt i gledajući kamene nišane kako nepomično, ukočeno stoje bez, obzira je li dan, noć, kiša ili sunce, razmislimo malo ovako:
Bože moj, pod ovim mezarom leži sada neko ko je nekad živio, bio pokretan kao ja sada! Ko zna šta je sve radio za svoga života i čime se bavio. A sada, evo ga tu, nepomičan, neumoljivo krut. Možda se sada on kaje zbog provedenog života, možda želi da ustane, da se vrati u život i uradi koje dobro djelo, jer vidi kakva su mu bila ona koja je počinio. Ali, povratka nema! On i dalje ostaje ukičen da leži...

To nam lijepo Kur'an a.š. kaže:
„Kad nekom od njih smrt dođe on uzvikne: „Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio,' – Nikad! To su riječi koje će on uzalud govoriti.“ (23:99,100).
Pa hajde onda da ja ne budem kao on, da iskoristim ovo života što mi je dato, da što više dobrih djela uradim, kako se ne bih kajao kada kajanje ne koristi i kako ne bih zaželio povratak kada više povratka nema... Da iskoristim još koji trenutak dok i sam nisam otišao u hladni mezar...
Da ne bismo došli u tu žalosnu situaciju (da želimo povratak kad povratka više nema), Muhammed a.s. nas mudro savjetuje:
„Pripremi se za smrt, prije nego što nastupi. (Izbor Poslanikovih hadisa, br. 368).
Ovo je ispravno gledanje na život! Pogotovu kad smo svjesni da ne možemo znati kad će nam smrt doći... Možda već danas... sutra..., jer ona je bliže vratu od kragne.
Mada ima i onih koji što su stariji sve im je veća pohlepa za životom, misleći na ovodunjalučke blagodati, jer (ne) znaju šta ih na drugom ahiretskom vječitom svijetu čeka. I zato nikako ne smijemo odlagati činjenje dobrih djela za neko drugo vrijeme...
Nikad ne smijemo reći: „Klanjaću ja kad ostarim.“ Jer, to je jedna od šejtanovih zamki! A šta ako ne doživiš starost?! Šta ako sutra umreš, prekosutra i tako odeš pred Allaha dž.š. nespreman za polaganje računa (Sačuvaj nas, Allahu, od toga!)?!

Zato musliman mora nastojati da u svakom momentu bude spreman da dočeka smrt. Za takvog nema straha niti žalosti!
Fino nam to naš Poslanik kazuje:
„Iznenadna smrt je milost za vjernika, a velika nesreća za nevaljalca.“ (Izbor Poslanikovih hadisa, br. 1 754).
Vjernik je spreman dočekati i blago se njemu, a nevjernik dočekuje nespreman (Ne dao to Allah nikom ko nastoji da ne bude tako!).

Dakle, Muhammed a.s. nam preporučuje da se dvadeset puta na dan sjećamo smrti, a ne onda kada smo stari ili bolesni. A mi dobro znamo koliko je se sjećamo! Jer, da je se sjećamo i pet puta na dan, ne bismo dozvolili da radimo ono što radimo. Ne bismo ostavili Kur'an a.š. nepročitan i tako ostali bez Allahove upute, nego bismo ga bar nekoliko puta pročitali svake godine ili po jednom svake sedmice kao što su to radili ashabi Božijeg Poslanika.

Ne bismo ostavljali našu djecu da ih ulica i loša sredina odgaja i da im ne usadimo ljubav prema Allahu dž.š., Muhammedu a.s., Kur'anu a.š. i svemu što iz tog proističe. Ne bismo zanemarivali namaz i radili loša djela... I još mnogo toga mi ne bismo da se bar nekoliko puta na dan sjetimo smrt. Ali, baš mnogo toga mi uporno i dalje radimo. Pa šta to onda znači?!

Izgovarajući šehadet, jasno iskazujemo da ćemo slijediti Kur'an a.š. i Muhammeda a.s., a djela nam ipak pokazuju da to ne radimo! I tako, ličimo na vozača kamiona težine dvadeset tona, koji se približava mostu za koji se zna da mu je nosivost od svega deset tona, ali vozač uporno i tvrdoglavo i dalje vozi prema tom mostu s namjerom da ga pređe, a da ne olakša teret na kamionu.
Pa, da ne bismo i dalje tako radili kao ovaj vozač kamiona, poslušaj mo lijepi savjet Muhammeda a.s. pa se često sjećajmo smrti kako bismo činili što više dobrih djela, odbacili loša (suvišnih deset tona na kamionu) i tako sigurno dočekali prelazak sa ovog svijeta na drugi, vječni, (preći most bez oštećenja), grijeha.

Iz ovog navedenog se vidi da je korisno što češće se sjećati da će nam doći kraj života, da će nam se smrt približiti još bliže od kragne oko vrata, a taman da nismo ni svjesni te koristi, to trebamo raditi jer nam je to Muhammed a.s. (pre)poručio, a on sigurno bolje od nas zna zašto je nešto rekao da se radi, a nešto da se ne radi...