Mirela AVDIĆ: Jezgro joj je u Bosni i Sandžaku, ali što se više Bošnjaci sele na udaljenija mjesta od jezgra duša se sve više širi ali biva prozračnija. Omotač joj čine: čvrst karakter, svijesnost njenog postojanja i ljubav prema njoj. Međutim, zbog naglog širenja dimenzija, manje svijsti o njenom postojanju i sve manje unutrašnje ljubavi, omotač sve više puca, pa je duša sve više izranjavana. Oslabljuje je činjenica da njeni djelovi (neki Bošnjaci) ne žele da budu dio tog i takvog mozaika, pa bezglavo jure prema nečem tuđem, spremni da ih to tuđe nekad i odbaci, a do tada, bošnjačka duša ostaje bez pojedinih djelova mozaika, pa se njen oblik deformiše i ostaju rupe, kroz koje prolaze mnogi virusni vjetrovi koji je nagrizaju.

Doktor: Na šta se žalite?
Pacijentica: Na sebe.
Doktor: Gdje Vas tačno boli?
Pacijentica: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijentica: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijentica: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijentica: Da budem ovo što jesam.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijentica: Uglavnom sobom, sebi sam najveća preokupacija.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijentica: Od ljubavi, polovičnog udaha vazduha koji je sve manje moj, sa malo tuđe vode i sve manje ukusnog hleba. Prestala sam da osjećam ukus hrane i pića. Eto tako nekako živim.
Doktor: Ali šta je Vaše zanimanje?
Pacijentica: Posmatram ljude.
Doktor: Da li ste ranije osjećali tegobe na koje se žalite?
Pacijentica: Sve ih više osjećam kako sazrijevam. Možda ih imam oduvijek, ali ih ranije nisam bila svjesna. Nisam prepoznavala simptome ovoliko teške bolesti. Uvukla se sama nečujno, ali sad je sve više stihiska. Potpuno me obuzima. Nekad ne mogu da gospodarim svojim tijelom. Nekad i pričam što ne mislim. Osjećam da je moja duša samo jedan dio od naše bošnjačke, a ta naša bošnjačka duša je ranjavana, oslobljena, podijeljena i boli sve one koji joj pripadaju. Jedno sigurno, znam, što više Bošnjaci zoboravljaju ko su, ja sve jači bol osjećam.
Doktor: Pa zašto ste onda Vi jedina koja se na taj bol žalite ako je svi Bošnjaci tako osjećaju?
Pacijentica: Ne znam. Neki misle da osjećaju bol zbog klime, prehlada, siromaštva i bijede. Mnogi su otupjeli na bol, zamajavajući se samo tjelesnim bolovima; neki više razmišljaju srcem pa tu bošnjačku dušu zanemaruju; neki su na tu bol navikli, pa samo povremeno upadnu u nešto što doktori zovu depresija, ne znajući da je uzrok baš ovaj što je i mene spopao. Kako vrijeme izmiče boleće i druge, a što više druge bude bolelo moj će bol biti manji, jer ćemo ga dijeliti, a ima nas dosta.
Doktor: Ko čini tu Vašu bošnjačku dušu?
Pacijentica: Paaa..svi Bošnjaci, čak i oni koji sebe tako ne zovu iz neznanja ili zbog nekog sitnog ovozemaljskog profita. Ima i onih koji koristeći se činjenicom da bošnjačka duša postoji, lažno se tako predstavljaju i zastupaju nas, rasparčane Bošnjake tamo negdje gdje ljude za to nije ni briga, ali samo glume i simuliraju multietničku sredinu, međuljudski sklad i toleranciju.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijentica: Nisam znala da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijentica: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijentica: Previše za podnijeti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijentica: Ne od života, od sebe.
Doktor: Djelujete mi ispijeno, lice Vam je previše blijedo. Konzumirate li cigarete?
Pacijentica: Ne harčim duhan, ali me to mnogi pitaju. Sve su to posljedice duševnog bola, mislim. Ispija me hladnokrvnost drugih i strah da se osjete onako kako bi zaista trebalo.
Doktor: Ali Vi se, koliko mogu da primijetim, ne osjećate krivom zbog te vaše zajedničke bošnjačke boli.
Pacijentica: Ne osjećam se krivom, ali osjećam posljedice našeg cijepanja. To Vam je kao kad oštricom povrijedite neki dio tijela i iz njega iscuri tečnost zvana krv, ona teče istom brzinom i Vi osjetite kako Vas boli taj dio, bez obzira da li ste se Vi sami posjekli ili je to učinio neko drugi namjerno ili ne namjerno.
Doktor: Doživljavate dušu, kao da ima svoj oblik i omotač koji je štiti, a koji je sada povrijeđen?
Pacijentica: Naravno da ima oblik, dimenzije i omotač. Liči na mozaik, sačinjen od pojedinačnih duša Bošnjaka koji žive po cijelom svijetu. Jezgro joj je u Bosni i Sandžaku, ali što se više Bošnjaci sele na udaljenija mjesta od jezgra duša se sve više širi ali biva prozračnija. Omotač joj čine: čvrst karakter, svijesnost njenog postojanja i ljubav prema njoj. Međutim, zbog naglog širenja dimenzija, manje svijsti o njenom postojanju i sve manje unutrašnje ljubavi, omotač sve više puca, pa je duša sve više izranjavana. Oslabljuje je činjenica da njeni djelovi (neki Bošnjaci) ne žele da budu dio tog i takvog mozaika, pa bezglavo jure prema nečem tuđem, spremni da ih to tuđe nekad i odbaci, a do tada, bošnjačka duša ostaje bez pojedinih djelova mozaika, pa se njen oblik deformiše i ostaju rupe, kroz koje prolaze mnogi virusni vjetrovi koji je nagrizaju.
Doktor: Ne znam kako da Vam pomognem. Nisam specijalizirao za takvu bolest i ne znam nikoga ko se time na taj način bavi. Možda bi trebalo da popričate sa drugim djelovima mozaika. Ko zna…možda će Vas razumjeti mnogo bolje nego što to očekujete.

(Autorica je dipl. politikološkinja i glavna urednica "Bošnjačkih novina")