Autor: Dr. sc. Ibrahim Kajan

Dr. Ibrahim KAJAN: Autor 77 portreta je Alija Galijašević. Da, gospodin ima, čini mi se, 75 godina, puni radni staž – cijelu jednu blistavu karijeru unutar koje ima takvih podataka o njegovim hvalevrijednim poslovnim rezultatima koji se rasprostiru po cijelom prostoru Bosne i hercegovine. A ne samo lokalne zajednice, da zapravo ovoj knjizi – nedostaje i njegov osobni portet. Da se podsjetimo ko je Alija Galijašević i šta će, jednoga dana, kad otputuje sa ovoga svijeta, ostaviti svojim nasljednicima i svom zavičaju.

U prostoru bosanskohercegovačke pisane riječi, publicistke i žanrovski obojene književnosti vrlo je teško uočiti pisma, dnevnike, putopise, a posebice – što je začuđujuće - biografije i autobiografije ljudi koji su od imali razloga da ih napišu, jer su, najblaže rečeno, ovom svijetu pridodali nesumnjive vrijednosti.

Tek su u najnovije vrijeme, gotovo stidljivo izašle prve poslijeratne (srećom, i značajne) knjige – Topćićeva (romasirana) biografija Safeta Sušića i autobiografija Abdulaha Sidrana. Prije njih smo imali kroničarsko-romansirane knjige Josipa Lešića (najpoznatija mu je o Aleksi Šantiću, 1990.), te vjerovatno prvu uopće zaboravljenog romanopisca Hifzije Abdurezaka Bjelevca iz 1942. godine – o Božjem poslaniku, „Muhammed a.s.“ Spomenute knjige svakako su neodvojivi dio književne baštine, odnosno njezine suvremenosti, dok se najnoviji prilog koji pred čitatelje podastire Alija Galijašević pod naslovom 77 TEŠNJAKA, ostvaruje kao publicističko djelo, proze čija stilistika i narativ slijede biografske žanrovske obrasce u portretima 77 osoba koji tvore svijet istaknutih ljudi Tešnja i tešanjskog kraja, ali i Bosne i Hercegovine.

Autor 77 portreta je Alija Galijašević. Da, gospodin ima, čini mi se, 75 godina, puni radni staž – cijelu jednu blistavu karijeru unutar koje ima takvih podataka o njegovim hvalevrijednim poslovnim rezultatima koji se rasprostiru po cijelom prostoru Bosne i hercegovine. A ne samo lokalne zajednice, da zapravo ovoj knjizi – nedostaje i njegov osobni portet. Da se podsjetimo ko je Alija Galijašević i šta će, jednoga dana, kad otputuje sa ovoga svijeta, ostaviti svojim nasljednicima i svom zavičaju. Budući da sam ga upoznao kao autora knjiga, poći ću podacima koje govore šta je napisao i što će svjedočiti vrijeme o kojem je pisao: Tešanjske zanatlije i trgovci (1642 – 1992), 1996.; Ekonomske prilike i bankarstvo u tešanjskom kraju kroz historiju, 1999.; General Kemal Korajić, 2001.; Turizan na tešanjski način, 2002.: Na tragovima tešanjske prošlosti, 2003.; Edhem pobrić, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a, poslanik i privrednik, 2004., Vatrogastvo u tešnju 1905-2005., 2005.: Stara tešanjska čaršija danas, 2006.

Autor tih knjiga, naglašeno historigrafskih, nije studirao historiju, nego je doplomirani ekonomist. I tu, u prostoru ekonomske misli i prakse – ostvario je blistavu karijeru, obavljajući više rukovodnih dužnosti u Tešanju i Doboju, bivajući najčešće čelnim čovjekom regionalnih institucija. Historijom, prostorom svoga zavičaja, počeo se baviti u poslijeratnim vremenima što je vidljivo iz godina kako su knjige izlazile, u kontinuitetu, godinom za godinom. Zanimalo ga je sve: historija novčanih institucija, privrednih i turističkih, vatrogasnih i kulturnih, zanimali su pojedinci, osobito oni koji su pokretali svojim zamislima sudbine prostora i ljudi. Kroz to sito prosijano je sedamdeset i sedam imena, osobnosti, ličnosti, ljudi koji su se imali rasta roditi, koji su bilo oni na koja se odnosi ona velika misao: najbolji su oni koji pomažu drugima.

Alija Galijašević, autor 77 portreta

Naravno, najveći broj imena pripada autorovim suvremenicima. Moglo bi se reći da je najveći broj privrednika, zatim osoba koji ugled stjecali u kulturnom, naučnih, književnih i sportskom miljeu, istaknutih pravnika, društvenih vizionara i političara. Obuhvatio je i nekolicinu predstavnika generacije koja je svojim rođenjem i djelatnošću stjecala osobni i obiteljski ugled u završnim desetljećima 19. i prvim 20. stoljeća, a što je svoje plodotvorne reperkusije imalo u kasnijim vremenima kao iskustvo, kao spoznaja i kao vještina dobrog organiziranja, osobito na bankarstvo, proizvodnu djelatnost, trgovinu, a kroz njih zasigurno i na rađanju nečeg što će se kasnije opisivati kao žudnjom za kulturom, i uopće čovjekovom težnjom za kulturnom življenja i estetskom proizvodnjom u različitim institucionalnim oblicima (biblioteke, pozorište, izdavaštvo, sport).

Portrete, naslovljene prema imenima osoba o kojima govori, poredani su abecednim redom prezimena osoba o kojima govori, koje portretira, nerijetko žive suvremenike, još u snazi i nedovršena djela – traži za njih provjeru od suvremenika i nudi budućnosti dokumentaciju o pojedincima koji su joj udarali temelje.

Već u prvom portretu (poduzetnika Izudina Ize Ahmetlića) otvara pristupno pitanje svog postupka: kako zapravo opisati jednog čovjeka? Opisuje li se poretkom biografskih podataka ili djelima koje je ta osoba stvarala, organizirala ili proizvela, pa ga – konstituirani u cjelinu – posredno portretiraju i kao živu osobu? Galijašević će se gotovo redovito priklanjati drugom putokazu, tj. čvrsto će se držati misli da su djela (vidljiva ili zabilježena) pouzdanija i uvjerljivija od deklarativnih opisnih izjava ma kako one pohvalne bile. Kad govori o, npr. Ahmetliću ili Ahmića, primjećuje se da gotovo nikada ne može govoriti isključivo i samo o toj osobi, nego da je nužno zahvatiti i podatke o obitelji iz koje izlazi i podatke o obitelji koju formira i s njom s zajedno razvija, stvara i plasira nove vrijednosti koje služe razvoju zavičaja, države, naroda.

Nakon dvojice privrednika, autor govori o Ekremu i Envera Ajanoviću, zaslužnim ljudima, jednom univerzitetskom profesoru i ratnim direktorom bolnice, te ministrom, a drugim, profesorom njemačkog jezika i ambasadorom, rano preminulom, dokraja neostvarenom karijernom diplomati.

Zatim slijede prezimene Alićehajić (privrednika i pisca zanimljivih putopisno-dokumentarne proze), Besemer (tešanjski šumar njemačkog porijekla), Bešlić (poznati filmski glumac), Bosnić (publicist), Brka (književnik i kulurni historičar, te organizator kulturnog života), pa onda dvojica Ćemana (Mustafa - bibliograf i Mirsad - političar i sudac Vrhovnog suda BiH)), pa i niz drugih, pretpostavljam da niko nije preskočen a da nije bilo čim, malim ili velikim, obogatili svijet kojim novumom važnim za poboljšanje živog duha u čovjeku i čovjekova života u svakodnevnom protjecanju.

Knjigu 77 Tešnjaka nadopunjuju i tri završna zbira biografija – portreta. Jedan govori o osobama nekadašnjih tešanjskih veleposjednika, drugi o ljudima čije su ljudske dimenzije posebno bljesnule u ratnim okolnostima i treći – o onim ljudima koje rijetko bilježe službene kronike. Posvećeno je tešanjskim šeretima, četvorici njih, koji su zasigurno ostavljali svoj prilog Tešnju i vremenu – nemilice trošeći svoj karnevalski duh po sjedeljkama ljudi bliskih vedroj i duhovitoj riječi.

Knjiga 77 Tešnjaka Alije Galijaševića je vrlo vrijedno dokumentarno štivo. Takve knjige gotovo redovito izazivaju pozornost čitateljske publike, one su ponekad i intrigantne jer se „svi“ pozivaju na provjeru „zapisanih života“, da je „dopunjavaju“, „ispravljaju“ – ili da knjigu, što nije rijetko, prihvate i prigrle zavičajnom ljubavlju i toplinom. Mislim da će se to drugo desiti i sa ovim rukopisom.

Knjizi, kao dobrom dokumentu o ljudima u svom vremenu, želimo sretan put među čitatelje, a hvalevrijednom autoru čestitku na ostvarenom djelu.