Autor: Mehmed Meša Delić

Mehmed Meša DELIĆ: Genocid nad muslimanima Balkana, koji je započeo poslije velikog Bečkog rata (1683. – 1699.), bio je u osnovi onaj element „zaustavljanja“ koje vodi u odumiranje i stagnaciju jednog cijelog sistema. Iz pomenute aproksimativne anologije može se zamijetiti hijatus, praznina, neispisana čistina, prazno mjesto, ponornica ili prekid. Tu je već jasno prisutna mogućnost primjene endeluzijskog modela na muslimane u ovom dijelu svijeta. Negdašnja mjesta obitovanja Bošnjaka su porušena i izmijenjena, u njima nisu više oni i više se u njima ne zna za mezarja njihovih djedova. Oni su, na žalost, već nekoliko stotina godina u uzmicanju pred silama ekspanzije. I pri tom, sve zbiljskija postaje nemoć.

„Neko dijete se povrijedi i vrišti; stariji mu onda govore i upućuju ga u uzvike i kasnije u rečenice. Oni uče dijete jednom novom „ponašanju u bolu“... izražavanje bola riječju zamjenjuje vrisak, a ne opisuje ga“.
Ovo je primjetio L. Witgenštajin u svojim filozofskim istraživanjima.

Te strašne povrede i tuge koje se ciklički ponavljaju već stoljećima u nutrini Bošnjaka - muslimana i njihove djece koji ma kao da je suđeno, često bivaju proganici i muhadžiri. Stoljećima traju potjere i progoni i to se hipoleptički slaže sve do danas. Ono jučer je došlo u ovo sada iz zagonetnog labirinta vremena. Oni koji prolaziše labirintima sa sobom su nosili i slike tuge. Slike brzo (iz)blijede, ali slika tuge ne blijede. Jedan takav labirint je bio i na prostoru Balkana, koji je (za)počinjao ili završavao tamo gdje su živjeli Bošnjaci – muslimani.

Kako sudbina tako ni historija prema njima bila je neumoljiva.

Neumoljivost historijski činjenica može biti zastrašujuća ali i poučna. Iz njih se može isčitati tekst tuge. Tako, na primjer, ono iz druge polovine 19. stoljeća (1862.) kada su Bošnjaci iz Užica protjerani. Uz taj progon mnogi povjesničari neizostavno pominju stihove najtužnije pjesme, koju su, s bolom zasigurno, Užičani nekad davno pjevali:

„O Užice, mali Carigrade
Dok bijaše dobro li bijaše
Kroz tebe se proći ne mogaše
Od sokaka i od ćefenaka
Od momaka i od djevojaka.“

Ovo su zasigurno stringentne riječi žalosti za rastajanjem sa svojim domištem i nekadašnjim životom, u kojem se tek nazire dio stradalničke povjesti Bosne i Bošnjaka. Iz ovih riječi pred nas iskrsava slika nestalog života i ona nam rađa žal za izgubljenim svjetovima, koje djelimično u sanjariji možemo prizivati i oživljavati. Nisu to lijepi svjetovi – to su svijetovi tuge. Zamislimo te ljude kako odlaze sa svojih ognjišta u neizvjesnost. (Kolone izbjeglica i proganika, zarad osvajačkih planova susjeda, već se odavno kreću u bespućima Balkana). Jedno takvo iseljavanje i progon opisao je Safet Bandžović u „Progonu muslimana Srbije 1830.- 1867. godine“.

O rastajanju Bošnjaka s Užicem srpski hroničar Miladin Radović zapisao je istinitu i tragičnu rečenicu: Sve je otišlo plačući! To rastajanje nije kao neko drugo rastajanje, jer ovdje se radi o rastajanjima sa životnim tlom, sa onom supstancijom na kojoj se život baštini. Tu je oduzimanje tla na kojem se stoji. Uz to mora nadoći tuga i, svakako, neka tragično – melanholična pjesma. Ovo gubljenje tla pod nogama, destruktivno lebdenje, govori nam odakle potiče pjesma i iz kojeg „metafizičkog mjesta“ svijeta. Oni pjevaju pjesmu iz nigdine, iz sjećanja, a posteriori, iz boli za onim čega više nema i gdje ih više nema. Pjesma se javlja kad je sve već bilo i prošlo, kad je suviše kasno za neki poduhvat ili izmjenu. U njoj se tuga tješi. Oni pjesmu govore iz neprisutnosti na svome ognjištu i zato se u njoj čuje „oj“ kao jauk i zapomaganje, kao žalost i bol za izgubljenim, za onim što je nekad bilo ponos i dostojanstvo ili što je nekad bilo obilno životom.

(Ono životno može se u sanjariji vratiti u sliku ljudi na sokacima stare čaršije, kojoj će vandali oduzeti lice od munara i sahat kula). Za tim punim životom se uputila pjesma, ali ne samo kao utjeha i nemoć. Ona hoće da ga sačuva od nigdine, da se bar pokuša spasiti u sjećanju ono izgubljeno.

To bi moralo biti bolno sjećanje, međutim, vremenom se ta sjećanja ishlapiti iz kolektivnog pamćenja naroda ili će se skrivati zarad nade u bolju budućnost. Pjesma cilja u strah od zaborava, koji je opasan koliko i gubitak konkretnog svijeta života. Uvijek zaborav prijeti da apsolutno i time definitivno uništi dom. Ali zaborav dolazi kao i nemoć. Sve je deja vu. Sa svakom novom kolonom proganika slična „pjesma“ će se ponavljati kao i suze za ognjištem. Za zločin proganjanja ljudi s njihovih ognjišta izmislit će se eufemizam – etničko čišćenje. Progon iz Užica pratili su i nadgledali ruski i francuski vojni komesari u sklopu rješavanja „istočnog pitanja“.

Mehanika zla, što je drugo ime za ekstreminaciju jednog naroda s njegove zemlje, monostruozno se ponavlja do današnjih dana i hoće ispunjenje sebe kroz ništenje bošnjačkog naroda koji je postao opsesivni objekt njenog ludila.

Druga slika, na koju se pozivamo, jeste slika željezničke stanice u Beogradu s početka 20. stoljeća, koja je, u tim teškim godinama, bila zakrčena izbjeglicama iz Bosne što su čekali na polazak voza za Solun. Fama o odlasku u Tursku raselila je na stotine bošnjačkih porodica iz Bosne . Razlozi ove bosanske Hidžre su brojni, ali ono što ih sve objedinjava jeste činjenica da se ognjište i svoja domovina nikada ne napuštaju bez bola. Oni koji su se zadesili tu već su bili odlučili sve. Oni su već na peronima beogradske stanice postali ljudi bez domovine, beskućnici, uboga sirotinja na putu u neizvjesnost. Poslije je sasvim dušebrižnički, u ovom iseljavanju za Tursku, Jovan Cvijić nalazio nekakve „psihičke razloge“!?

Ne zaboravimo da je već tada prazna besciljnost postajala sve prisutnija odredba nesretnog bića, a stradanja bošnjačkog naroda na rodnom tlu se akumulira do metafore i znaka stradanja u prošlom stoljeću. Ali, na žalost, to nesretno biće nije reflektiralo o sebi na zadovoljavajući način, niti je razvilo bilo kakav sistem znakova kojima bi označio svoju nesreću i ujedno upozorilo na nju. Uskoro su im oduzeli ime, jezik, vlast, zemlju, kulturu i svrstali ih u nekakvu egzotičnu vrstu što je ni tamo ni 'vamo. Oni nisu uspjeli još ni napraviti adekvatan odbrambeni mehanizam ili izgraditi institucionalni znak upozorenja, naime – kao da je cijeli narod zanijemio. Ovdje, svakako ne mislim na pojedince i njihove besjede koji su vidjeli kuda to ide obezglavljeni kolektiv, ali su bili nemoćni da bilo šta učine. Pojavilo se neko prazno mjesto, crna rupa s kojom se jedan pojam ne vezuje za jednu akustičku sliku ili gdje se jedno epohalno stradanje ne pretače u jezik ili govor. Tjeskoba bez bilješke i muka, ako bi se moglo upozoriti na združavanje lingvističkog i egzistenijalnog u formi umuklosti, odnose se u tuđinu. Kao da se potvrđuje Fukoova episteme doba racionalizma, u kojoj smo još zadeseni, a po kojoj puca harmonija između riječi i stvari i nastupa konfrontacija, disharmonija, pri čemu jezik postaje neutralan, ne služi saznanju svijeta nego je i sam predmet proučavanja.

Jezik se pokazuje i u pismu koje nam u vremenu čuva tekst koji postaje tekstom praznine. Ali ni Šantićeva pjesma: „Ostajte ovdje“ ni fetva reisa Azabagića, da se mora ostati na svojoj zemlji, nisu zaustavile iseljavanje niti ublažile strašnu kolektivnu depresiju. To su usamljeni glasovi u noći. Pred nas istupa jedan paradoksalan sadržaj. Mi se danas suočavamo s nenapisanim tekstom vjerodostojnog bosanskog bića, s jedne strane, i krivotvorenim / podmetnutim tekstom o Bosni, s druge strane.

A, na sve to današnjica još dodaje pitanje o opstanku – kako očuvati egzistenciju? Ono nas upozorava na latentni i očevidni pokušaj fizičke destrukcije Bosne i na pokušaj da se ona rekonstrutira, kao na dva – (tri) iskristalisana modaliteta (entiteta), koji se bore na duge staze za svoje ostvarenje. Tako, vjerodostojni tekst Bosne još uvijek je praznina. Praznina je, naime, postala vidljiva, uočljiva kao bjelina papira, a time na neki način i čitljiva. Praznina nije oduvijek – i nije zauvijek. Ona se historijski javlja u 19. stoljeću i čini se da od tada Bošnjaci ne sudjeluju u igri. Generalni pojedinci, svakako, ne čine dan ljepšim, jednom zaplašenom kolektivu. Muk je i lingvistički i egzistencijalni fenomen: prati vremensko i prostorno pustošenje i sabijanje naroda na uzak prostor života. Istovremeno je dugotrajna agresija na Bosnu ciljala na osvajanje prostora, zauzimanje zemlje, širenje Lebesraum-a (životnog prostora) osvajača. Zato Bošnjaci izostaju iz prostora i vremena koje su do tada posjedovali. Obezvremenjeni i osiromašeni, oni tumaraju, otrgnuti od zemlje, a daleko od neba. Izostajanje je pokazatelj nerezistentnosti, nešto što bi u neku ruku sličilo „neolitskom paradoksu“ (Cl. Levi-Stros), koji nam kazuje činjenicu o zaustavljanju neolitskog čovjeka i to da nekoliko milenijuma stagnacije razdvaja, kao neko odmorište ili zastoj, neolitsku revoluciju od savremene znanosti. Po toj analogiji, Bošnjaci ne stoje na pozornici egzistencije, već kao zatočenici Platonove spilje gledaju kako ih komadaju i brišu već desetak puta s lica zemlje. Na zidu spilje gledaće likove što promiču, ali kao opčinjeni i epohalno nezainteresovani neće znati da su to samo sjenke života, fikcije, utvare, priviđenja. Gotovo da su smješteni u „retoriku mraka i mramora“ (J.L. Borges), u muzej za odstrijeljene vrste čovječanstva. Mi danas možemo samo naslutiti koji je bol i patnja bio potreban da nametne „san duha“ (S. Bellow), bijeg u hermetizam, u tamu vremena, u neprisutnost, u oniričko buncanje iz čega će ih uz ovaj fin de milennium direktno izvući kao žrtve pred kamere najmođnijih televizijskih kompanija današnjice. Gotovo su bili dovedeni na neviđeno „polje na kome tumara smrt“ (M. Fuko), na polje koje je postalo preimenovani prostor negdašnjeg života, predrugojačena zbiljnost nesvodiva na simbole tradicije.

Genocid nad muslimanima Balkana, koji je započeo poslije velikog Bečkog rata (1683. – 1699.), bio je u osnovi onaj element „zaustavljanja“ koje vodi u odumiranje i stagnaciju jednog cijelog sistema. Iz pomenute aproksimativne anologije može se zamijetiti hijatus, praznina, neispisana čistina, prazno mjesto, ponornica ili prekid. Tu je već jasno prisutna mogućnost primjene endeluzijskog modela na muslimane u ovom dijelu svijeta. Negdašnja mjesta obitovanja Bošnjaka su porušena i izmijenjena, u njima nisu više oni i više se u njima ne zna za mezarja njihovih djedova. Oni su, na žalost, već nekoliko stotina godina u uzmicanju pred silama ekspanzije. I pri tom, sve zbiljskija postaje nemoć.

Metafora praznine, crte u vremenu koja se neočekivano prekida, neke sablasne pustoši ili opustošenosti kao prizora pustoline u kojoj „nešto“ nedostaje ili nije prikazano, priziva stoljeća sabijanja jednog narodnog bića. Na ovom mjestu bi se moglo napomenuti na uplitanje niti igre s fantomima i fikcijama, s iluzornim i irelevantnim, oko slike ili neispisanog teksta. Na tom planu, naime, praznina je već, bez obzira na htijenje našeg naknadnog diskursa, obuzela mentalni sistem onog što je sabito (stjerano, stisnuto, stiješnjeno na uzak prostor, suženo). Prostorna sabitost se iskazuje i kao mentalni fenomen, naime, kao „mentalna sabitost“ koja izostavlja „tekst“. Današnja naslućivanja neispisanog teksta igra su s fantomima i priviđenjima, koja nam neće vratiti početni trag slova na praznoj hartiji. Ta praznina hartije je neumoljivo guta kao bezdan ili provalija koja čeka da ubezdani svaku neopreznost. Prazne hartije, bezdani ili jame neumoljivo skrivaju tragove zla. Praznina, međutim, ne znači da Bosna nema svoj tekst, sedimentiran i prikriven, tekst koji se uzdržavao, zaklanjao, povlačio, izmicao ili sustezao u jednoj epohi, koju bismo mogli imenovati kao epohu šutnje. Kad masovne grobnice pokažu svoje nutrine, onda počnu brujati izvori i na svakom koraku se tada susreću mnogoznačni i diseminantni prizori što našu predaju impregniraju u protivzaborav. Praznina, koja se bila pojavila i zaprijetila da u svoj ponor smjesti sve, cijelinu, ne znači mrak ili nedostatak knjige, već nas prije svega podsjeća na neki sudbinski lom u svijetu pod čijim smo uticajem bili zadeseni.

Da fašizam nije uništen s Hitlerom, nego nastavljen sa Miloševićem, Karadžićem, Mladićem Plavišićkom, Ćosićem, Dodikom..., da ne nabrajam dalje, ima ih i previše, pokazale su nam bosanske (bošnjačke) masovne i one bezbrojne grobnice i koncentracioni logori. Štaviše, čak i u doba slike svijeta to je moguće: čovjek je otišao s pozornice i onaj čovjek kojeg je humanistička tradicija zamišljala kroz Bildung (obrazovanje).

Biolog/antropolog H. Plessner dodaje, da nije samo čovjek otišao s pozornice – nego i povjest. Praznina nam, dakle, kazuje, da određenog bića nema više tamo gdje je nekada bilo. Slijedila je mimikrija, mumificiranje i transhistorija kao prostori u kojima je egzistencija postala metanisanje.

Praznina je vezana uz nemoć, uz jednu povijesnu slabost u kojoj se zadesilo bosansko biće, kad je već bilo jasno da je naša sudbina evropska. Iz te konstelacije potiče apolitizam, apsentnost i kaltgeštalt (hladnoća oblika) tog bića. Apsentna sanjarija ne želi vidjeti realnost. Ona je sumnjičava i nesigurna; ona živi tu, ali je u nekom drugom vremenu, u nekom drugom „jeziku“, „luksuzu“. Ona je u nutrini bosanskih proganika transportovanih u šareni svijet mekdonaldsovih hamburgera, (ne ćevapa), fast – fooda, koka kole, žvakaćih guma, kompijutera, interneta, masovne kulture, marlbora, viskija, pornografije, rokerske i druge muzike, koje potisnuše muziku i sevdalinku, pjesmu njihovih djedova.

Ovdje ću pomenuti jednu pjesmu za koju mogu tvrditi da (ne)postoji neka osoba u Bosni, a da nije čula sevdalinku „Put putuje Latif-aga“, ali je malen broj onih koji uistinu poznaju historiju ovih stihova.

Sevdalinka „Put putuje Latif-aga“, više je od prekrasnih stihova koji su zasigurno obilježili brojne teferiče i slavlja u mnogim porodicama u Banja Luci, širom Bosne, a pjeva se i u dijaspori.

U vremenu austrougarske okupacije Bošnjaci s banjalučke regije masovno su namjeravali emigrirati u Tursku.

Latif-aga, koji je završio trgovačku akademiju, sve je to mudro promatrao. Onda je zajedno s nekoliko viđenijih Banjalučana ocijenio da bi najbolje bilo da oni kao učeni ljudi ili kao delegacija odu u Tursku i vide šta to tamo čeka naše ljude.

Kako se Latif-aga spremao za taj put, ljudi su mu spjevali pjesmu, ali je tek njegov povratak iz Turske u potpunosti dao na simbolici sevdalinke.

Kada je vidio da naši Banjalučani, mahom Bošnjaci, u bescjenje daju svoju zemlju i idu doslovno u izbjeglištvo, rekao je ne!

Pjesma i njegova vjera u ove prostore značajno su tada utjecali na to da ne dođe do masovnog iseljavanja Bošnjaka s banjalučke regije.

Latif-aga je umro 1957. godine u Čelincu, gdje je i sahranjen.

Zato se danas sanjarska praznina hrani onim čega više nema. Ona priziva prošlost da bi odagnala strah, egizistencijalni tjesnac, strašnu istinu da se tuđin nadvio nad Bosnom. Praznina je tako jedna ponornica. Kako ponori praznine postaju sve izvjesniji, tako ih sanjarija pokušava nadomjestiti slikama prošlog, da bi se to hipostaziralo u jedan ohrabrujući, paralelni svijet pored onoga u kojem se realno živi. Tako sanjarija jeste jedna specifična zaslijepljenost subjekta, koji ne zna za svoj lični predmet i koji se srušio u sebe, u ponor sebstva, tvrdeći berklijevski da svijet ne postoji. I tako – dugo ne znajući za sebe, to biće biva dovedeno u povijesni zalazak i tad se desi kraj, pred konac 20. stoljeća – sanjariji praznine, a ono preživljava krvavim čudom. Njegova svijest o posebnosti odgoneta; nema kulture bez zemlje! I tek ovdje se mora čuvati od nacizma...

Sanjariti, znači bezbrižno spavati, a znati da u toj blizini ima puno neprijatelja, toga nema ni u životinjskom svijetu, jer znaju da i jedno ujedanje iz rupe može koštati života, a Bošnjake iz balkanske rupe ujedaše (ubijaše) neprijatelji desetak puta i isto toliko puta učiniše genocide nad njima.

Sa ovim esejom sam pokušao da skrenem pažnju koliko je opasna sanjarija. Trgnimo se, probudimo se, iz sanjarije praznine!

I kada smo budni dušmani ne miruju, a tek kada sanjarimo, oni su tu uz nas i pored nas, a njihove namjere već bi trebali jednom da znamo.