Autor: Mehmed Meša Delić

Mehmed Meša DELIĆ: Oni pak koji su uzeli dušu kao životni put i smisao življenja, spjevali su uzdignuću svojih duša spjevove, govorili su o uzdignuću istih, o veličanstvenom životu duše i njenim putevima. Oni su time toliko okupirani da su zanemarili ovodunjalučke stvari i probleme. Oni smatraju da se čovjek ne može duhovno uzdići niti preporoditi ako ga preokupiraju poslovi ovoga svijeta – dunjaluka, oni misle da je u cilju ljudskog istinskog preporoda neminovno zapostaviti tjelesne, materijalne stvari. U tom smislu su izmislili teške i naporne fizičke vježbe, (teže od obavljanja namaza), pobjeđujući na taj način prohtjeve ljudske požude. Tijelo su zapostavili jer ga smatraju lešinom u kojoj nema osjećaja niti pokreta. Smatrali su da su brda, tekije i pećine najbolja i napogodnija mjesta za vaspitanje duše. Tu su oni i pobjegli od civilizacije bojeći se da prekinu pobožnost i vezu sa Allahom dž.š., i oni su došli do zaključka, da je jedini put duhovnog preporoda, raskidanje veze sa materijalnim svijetom.

Kakav je islamski sistem i njegove zakonitnosti koji reguliše pitanje između čovjeka i njegovog gospodara, te kakva je veza između toga zakona i ostalih svjetskih zakona? Da bi shvatili ovo pitanje, neophodno je shvatiti bit islamskog učenja u odnosima čovjek – njegov Stvoritelj, te izučiti kako se tom pitanju prilazi u drugim vjerama i filozofskim sistemima. Ako čovjek ne bude dobro poznavao ove razlike, a bude se upuštao u raspravu o ovoj tematici, njemu će se, namjerno ili nenamjerno, pomješati pojmovi vezani za ovu osjetljivu i interesantnu oblast za koju se upotrebljava termin pitanje duha - (El umuru erruhanije). Ovakvi neće moći razlučiti šta od ovih pojmova spada u sferu fantazije i bajke, a šta u područje vjere i nauke. A taj duhovni sistem, ne samo da ima uticaj nad dušom, materijom i tijelom, nego ima vlast i dominaciju nad dušom i njenim postupcima.

Ideja koja još dominira na polju filozofije religije je da su duša i tijelo dvije suprotnosti koje se nikad ne mogu sresti, jedna je u jednoj dolini, a druga u sasvim drugoj, i što jedna traži i zahtjeva, druga to prezire i odbija, dakle, nemoguće je da budu zajedno. Tijelo i materijalni svijet, po ovoj teoriji, zatvor su za dušu, ovosvjetska uživanja i prohtjevi su lanci i lisice koji okivaju ljudske duše, sredstva kao i način zarade na ovome svijetu su barijere koje stoje kao prepreka duši da napreduje.

Rezultat ovakvog rezonovanja i shvatanja je da se duša i materija raziđu u svim putevima i programima. Oni koji su uzeli materiju kao smisao i cilj života, „žalili“ su one koji su se posvetili duhovnim vrijednostima. Zagazili su u službu i ropstvo materiji, pa se njihova kultura i politika „očistila“ od svega duhovnog i njegovog učenja, sve dok se zemlja nije napunila nasiljem i neprijateljstvima.

Oni pak koji su uzeli dušu kao životni put i smisao življenja, spjevali su uzdignuću svojih duša spjevove, govorili su o uzdignuću istih, o veličanstvenom životu duše i njenim putevima. Oni su time toliko okupirani da su zanemarili ovodunjalučke stvari i probleme. Oni smatraju da se čovjek ne može duhovno uzdići niti preporoditi ako ga preokupiraju poslovi ovoga svijeta – dunjaluka, oni misle da je u cilju ljudskog istinskog preporoda neminovno zapostaviti tjelesne, materijalne stvari. U tom smislu su izmislili teške i naporne fizičke vježbe, (teže od obavljanja namaza), pobjeđujući na taj način prohtjeve ljudske požude. Tijelo su zapostavili jer ga smatraju lešinom u kojoj nema osjećaja niti pokreta. Smatrali su da su brda, tekije i pećine najbolja i napogodnija mjesta za vaspitanje duše. Tu su oni i pobjegli od civilizacije bojeći se da prekinu pobožnost i vezu sa Allahom dž.š., i oni su došli do zaključka, da je jedini put duhovnog preporoda, raskidanje veze sa materijalnim svijetom.

Savršenstvo i najveći stepen življenja, gledano iz ugla materijalizma, sadržano je u materijalnim uživanjima. Teži tome da čovjek postane kao lijepa ptica ili riba u morskim dubinama ili plemeniti konj, ili krvoločni vuk vješt u lovu i davljenju.

Gledano sa duhovnog stanovišta, kranji cilj savršenstva sastoji se u tome da čovjek posjeduje čudnovatu moć i sposobnosti pomoću koje, izlazi iz kruga ljudske prirode, i njegov cilj postaje da pretvori čovjeka u zvuk prijemnika, divno ogledalo, da njegove riječi i pogledi budu kao bolnica sa svim instrumentima.

Po ovim pitanjima Islam ima svoje specifične nazore koji se razlikuju od drugih religioznih i filozofskih pravaca u svijetu. Po Islamu ljudska duša je od Allaha dž.š. joj je podario tijelo. To znači da je tijelo duši dato isključivo zbog toga da se pomoću njega realizira volja čovjeka te da bi on mogao izvršiti svoje obaveze prema Allahu dž.š.. Tijelo dakle nije zatvor za dušu, nego je ono njezina fabrika. Pa ako je ovoj duši suđeno da napreduje, to se može ostvariti upotrebom sredstava ove fabrike i njene snage. Postojanje duše u tijelu ne znači da je to njezino mučenje i da se tu našla nekim od mnogih uzoraka, nego je ona tu na polju rada i borbe. Allah dž.š. je dušu poslao u tijelo da u njemu preuzme svoju ulogu i funkciju. Dušom čovjek preuzima dužnost hilafeta kao i obaveze hilafeta. Zahvaljujući tome u svijetu su se pojavile razne kulture, zajednice, ekonomije, politike i slično.

Pa kada je duhovni preporod i razvoj na ovome svijetu omogućen i olakšan, čovjek nema puta niti razloga da ovo zapostavi i posrne na bilo koju stranu, nego je put čovjeka da pokaže svoje prirodne sposobnosti i da se u tom smislu trud i rad. To znači da je ovaj svijet mjesto ispita za čovjeka, svaki vid života je jedno pitanje na tome ispitu. Kuća, avlija, čaršija, fabrika, ustanova, škola, sudnica, logor, parlament, mirovna konferencija, bojno polje, sve su to pitanja na kojima čovjek polaže ispit. Pa ako čovjek ne bi interesovala ova pitanja, zar ipak ni na šta neće dati odgovor? Zar će uzeti samo nulu? Mogućnost uspjeha i progresa krije se u interesu za ispit, a za ispit se čovjek treba spremiti, i po mogućnosti, odgovoriti na sva pitanja koja se postavljaju. Svima nam je poznato kako prolaze đaci, studenti i drugi koji polažu neki od ispita kada su se dobro pripremili i daju samo tačne i ispravne odgovore. A opet kakvu muku muče oni koji su se slabo ili nikako za ispit pripremili. Tako je i u Islamu, jedni ispite polažu, a opet drugi na ispitima padaju.

Islam odbacuje kaluđerstvo i pustinjaštvo, i ne vidi da je put duhovnog uzdizanja za čovjeka van dunjalučkog života, nego to vidi baš u tome životu. Islam ne vidi da je mjesto duhovnog preporoda, razvoja, sreće i spasa na obalama društva, nego ga baš vidi u dubinama i srcu toga društva. Dakle, u Islamu mora opstati raznovrsnost, koja postoji u Kosmosu i na Zemlji koja je dio Kosmosa.

A kako Islam, gleda na duhovnu renesansu i na njenu stagnaciju?
Već smo spominjali pitanje čovjekovog hilafeta na zemlji, čovjek je kao Allahov halifa na Zemlji odgovoran za ono što je stekao na ovome svijetu, njegova funkcija na Zemlji ne sastoji se ni u čemu drugom nego da upotrijebi ono čim ga je Allah dž.š. darivao i dao mu prava, vlast i sredstva da bi djelovao na zadovoljstvo svog Gospodara, po njegovim uputama i zakonima i da sve svoje snage, sposobnosti i genijalnosti kojima ga je Allah dž.š. obdario usmjeri prema traženju i sticanju Allahovog dž.š. zadovoljstva, a veze koje ga vežu sa drugim ljudima da budu uspostavljene na način kojim će biti zadovoljan njegov Stvoritelj i Gospodar. Drugim riječima, čovjek svoja nastojanja treba usmjeriti u pravcu poboljšanja života na Zemlji, da poboljša i uljepša način življenja njenih stanovnika, jer Allah dž.š. voli da vidi Zemlju uređenu i ukrašenu. Zato će čovjek, sve što se više bude angažirao u izvršenju ove funkcije biti bliži pokornosti Allahu dž.š. i Njegovoj potpunoj milosti. Ovo približavanje Allahu dž.š. je duhovni napredak po shvatanju Islama. S druge strane, sve što čovjek bude dalje od te aktivnosti, sve se više udaljava od Allaha dž.š., a ovo udaljavanje predstavlja duhovni pad, kako to Islam razumje.

Iz ovoga se jasno razumje da je polje djelatnosti i borbe jedno i za čovjeka idealistu i materijalistu, oni zajedno učestvuju na ovom polju i u istom rangu, s tim što će idealista svoje dužnosti obavljati revnošću koju materijalista nikada neće dostići. Idealista nastoji da uredno obavi svaki posao i obavezu, počev od onih najjednostavnijih ličnih pa do onih najkomplikovanijih društvenih. To isto radi i materijalista, ali ono u čemu se oni razlikuju je sami prilaz tome poslu i obavezama. Idealista se osjeća obaveznim i odgovornim isključivo pred Allahom dž.š., on svojim poslom želi steći naklonost i zadovoljstvo Allahovo. Nasuprot tome, materijalista stalno vidi samo sebe, on ne osjeća odgovornost ni prema kome, osim, možda, prema policiji i zakonu, on ide putevima svojih strasti i prohtjeva, ne osvrće se na ono što mu je Allah dž.š. naredio ili zabranio. Ova razlika je, dakle, u vezi sa Allahom dž.š.. To je faktor koji je kod idealiste materiju potisnuo u drugi plan i on se okrenuo duhovnim vrijednostima, a nedostatak takve veze znači za materijalistu mrak iz kojega on ne može izaći.

A kako Islam trasira put čovjeka ka duhovnom uzdizanju u tmini ovosvjetskog materijalnog življenja i kako mu otvara vrata ka napretku i savršenstvu?

Prvi korak na ovom putu je vjera – iman. To znači, da u srcu čovjeka i njegovoj svijesti proključa ideja da nema boga osim Allaha dž.š., da radi u skladu sa Njegovim naredbama i zakonima. Ako se ova ideja rasplamsa u srcu i svijesti čovjeka, onda će on imati islamske karakteristike i moći će duhovno da se uzdigne do najvećih visina.

Drugi korak je pokornost. Ona se satoji u tome, da se čovjek oslobodi svojih strasti i prohtjeva u svim poslovima, da se u svim njegovim aktivnostima osjeti pokornost Allahu dž.š. u koga jedino vjeruje. Ova pokornost je, ustvari, Islam po terminologiji Kur'ana.

Treći korak je bogobojaznost, a to je saznanje i shvatanje obaveza i osjećaja odgovornosti. Bogobojaznost znači da je čovjek svjestan i ubjeđen da će odgovarati Allahu dž.š. za svaki svoj postupak, za svoju vjeru, da će prihvatiti sve što je Allah dž.š. naredio, a odbaciti što je zabranio, da svoj život živi i shvati razliku između halala i harama, greške i ispravnosti, dobra i zla, da u tome izboru bude tačan i dosljedan.

Četvrti korak na ovom putu, možda i najveći je dobročinstvo. Dobročinstvo znači da se čovjek preda Allahovoj dž.š. volji i sudbini, da ne voli osim ono što Allah dž.š. voli, da mrzi ono što Allah dž.š. mrzi. Zatim da se čovjek ne zadovolji time što će samo sebe odvratiti i sačuvati od pokvarenosti koje Allah dž.š., ne želi na svojoj zemlji, nego da zasuče rukave i da se bori i da bude udio u čupanju toga pokvarenoga drveta iz korijena, da se ne zadovolji samo time da se okiti lijepim svojstvima i moralom, nego da opet zasuče rukave i bori se koliko je to moguće da to proširi na Allahovoj dž.š. prostranoj zemlji. Ako mu bude suđeno da dostigne taj visoki stepen, pobijedio je, jer dobročinstvo je krajnja granica duhovnog uzdignuća. To je taj put duhovne renesanse u Islamu, koji ne obuhvata samo pojedince, nego grupe i narode, jer svaki narod može dostići stepen vjere, poslušnosti, pobožnosti i dobročinstva isto onako kao što to može jedan čovjek. To isto može učiniti država. Što se pak Islama tiče on neće ostvariti svoj cilj i nadu osim ako cijeli Ummet krene ovim putem i oformi na Zemlji državu i vlast koju će karakterisati bogobojaznost i dobročinstvo.

Sada možemo dublje razmišljati o sistemu duhovnog odgoja i vaspitanja kojega je Islam odabrao i okarekterisao njegov put stvarajući tako ličnost i društvo. Ovaj sistem ima četiri osnove:

Prva osnova je namaz, Namaz u svijesti čovjeka obnavlja svakodnevno pet puta vjeru da je samo Allah dž.š. Bog, upozorava ga na Allahovu dž.š. tešku kaznu, podstiče ga da se približi njegovoj milosti, upozorava na Njegove propise i drži čovjeka u stalnoj poslušnosti Allahovim dž.š. naredbama. Veoma je važno istaći, da namaz nije naređen da se obavlja samo pojedinačno, nego i i džematu. Namaz se se može obaviti u kući, izvan kuće, u džamiji izvan džamije, u avionu, na brodu...

Druga osnova je post. To je duhovna i tjelesna vježba za pojedinca i za islamsku zajednicu u cjelini i to jedan mjesec u svakoj godini.

Treća osnova je zekat. Zekatom se u srcima Muslimana bude osjećaji bratstva i jednakosti, međusobnog pomaganja. Nažalost, u ovom stoljeću mnogi riječ zekat upoređuju sa riječi porez. Opet neki bacanje priloga na sergiju smatraju zekat, a sergija je obična sadaka. Etimološki zekat znači početak, razvoj, procvat, čistoća. Ono što Islam želi zekatom postići je da u svijesti čovjeka razvije osjećaje da je trošenje imetka, malo ili dosta, zavisno od mogućnosti i pomoć čovjeku uz Allahovo dž.š. zadovoljstvo, znači povratak čovjeku čvrstini, snazi i lijepim moralnim svojstvima u cjelini. Neki tvrde da je zekat bolji od hadžddža, jer od njega je obuhvaćen veći broj onih kojima je potreban, dok od hadždža korist ima samo hadžija, koji nekoliko puta obavlja hadždž, a poneki to koriste kao turističko putovanje.

Četvrta osnova je hadždž. Hadždžom se manifestira muslimanska cjelosvjetska, planetarna, čvrsta i snažna islamska zajednica. Osnova te zajednice je jedinstvo i pobožnost samo Allahu dž.š.. koji je među njima stvorio potpuno bratstvo i time ojačao svjetski pokret Islam, jer od najstarijih vremena tu su pozivi istine, a tako će biti, in ša Allah, zauvijek. Neka naša posljednja dova bude zahvala Allahu dž.š., Stvoritelju svjetova.