* Prvi bosanski rad o književnosti Georgea Orwella * Prvo istraživanje o utjecaju stripa na književnost i književnosti na kolumne * O bosanskom duhu u književnosti, od austrijskih vremena do 60-tih godina * Knjiga ima 200 stranica i oko 190 ilustracija, u vidu faksimila naslovnica, stripa, filma, pozorišta, te fotografija citiranih autora * Prvi naučni rad ilustriran umjetničkim fotografijama (Emine Džambegović) na kojima se pojavljuje glumac u ulozi Georgea Orwella (Đony Džananović) * Knjiga dostupna u PDF formatu na www.bibte.com*

U izdanju Opće biblioteke Tešanj objavljena je knjiga Fatmira Alispahića „Orwelland i rubni eseji“, čijih prvih stotinu stranica čini prvi bosanski pregled književnosti Georgea Orwella, koji je naslovljen originalnom sintagmom „Orwelland“. Drugi dio knjige, pod naslovom „Rubni eseji“, sastoji se od pet eseja, dva koja istražuju rubne prostore između stripa i književnosti („Intermedijalnost u prozi Karima Zaimovića“), odnosno književnosti i kolumnistike („Žanrovski status i poetičke osobenosti kolumnističkih tekstova bh. književnika“), i tri koja se bave bošnjačkom književnom baštinom (“Političke refleksije u bošnjačkoj književnosti austorugarskog perioda”, „Historijska trauma bošnjačkog romana“, „Bosanski duh u Bosni – šta je to?“). Radovi su pisani u okviru Alispahićevog postdiplomskog studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, pod mentorstvom uglednih profesora, akademika Tvrtka Kulenovića, Nirman Moranjak Bamburać, Fahrudina Rizvanbegovića, Muhameda Dželilovića i drugih. Svi radovi su objavljivani u naučnoj periodici, a rad o bošnjačkoj književnosti u austrougarskom periodu predstavljen je na Međunarodnom naučnom skupu „Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske”.

Posebnost ove knjige je u njenom miksmedijalnom izrazu, budući da naučni tekst prate raznovrsne ilustracije, posebno u „Orwellandu“, u kojem Orwellovu književnost možemo vidjeti i kroz naslovnice njegovih knjiga, film, teatar, strip, itd. U tom stilu je urađen i drugi dio knjige. Knjiga ima 200 stranica i 190 raznovrsnih ilustracija. Otvaranje naučnog djela za višemedijalnu kreaciju najočitije je u vidu umjetničkih fotografija Emine Džambegović na kojima Muhamed Đony Džananović glumi Georgea Orwella i zasebnom fotografijom, sa insceniranom situacijom, otvara naredno poglavlje o svakom Orwellovom djelu. Na naslovnici knjige je dio sa fotografije koja na unutarnjoj naslovnoj prikazuje Fatmira Alispahića na Spomeniku žrtvama holokausta u Berlinu. Tehnička urednica je Adela Bajrić.
Knjiga je štampana u skromnom tiražu, za potrebe gradskih i univerzitetskih biblioteka, a svi koji žele da pročitaju ili prelistaju „Orwelland i rubne eseje“, knjigu mogu preuzeti u PDF formatu na web adresi Opće bibilioteke Tešanj (www.bibte.com).
U nastavku donosimo recenzije Indire Kučuk Sorguč i Mirzeta Ibrišimovića.
/Esmir Bašić je direktor Opće biblioteke Tešanj/

---

Recenzija Mirzeta Ibrišimovića Istraživanje neistraženog i pisanje nenapisanog Knjiga Fatmira Alispahića „Orwelland i rubni eseji“ samim naslovom referira na Orwellovu knjigu „U nutrini kita i drugi eseji“, u kojoj postoji jedan noseći i više manjih eseja. Alispahić je u knjizi objedinio radove koje je pisao u okviru svog postdiplomskog studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Noseći esej „Orwelland“ zapravo je njegov diplomski rad, za koji je mentor Tvrko Kulenović rekao da bi uz nenzatna proširenja mogao biti i magistarska radnja. Fatmir Alispahić je magistrirao na temi „Bošnjačka drama austrougarskog perioda“, a tragom tog izučavanja je napisao naučni rad na temu „Političke refleksije u bošnjačkoj književnosti austrougarskog perioda“, koji je predstavio na međunarodnom naučnom skupu „Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878 – 1918“, održanom 31. marta 2009, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a rad je uvršten i u zbornik sa ovog skupa. Taj rad je zastupljen u ovoj knjizi, sa još četiri rada, koji spadaju pod sintagmu „rubni eseji”. Ako bi se tražila generalna karakteristika Alispahićevih eseja u ovoj knjizi, onda bi to bila usmjerenost na politički kontekst koji determinira književnu i kulturalnu zbilju, bilo da se radi o Orwellu, Ahmedu Muradbegoviću ili Maku Dizdaru. Izuzetak je esej o Karimu Zaimoviću, koji je u cjelosti razmatra teorijska pitanja intermedijalnosti, a na primjeru knjige priča „Tajna džema od malina”. Naslovni esej „Orwelland” prije svega ima informativnu vrijednost, jer je to prvi bosanski tekst koji nam daje cjelovit pregled stvaralaštva jednog od najvažnijih pisaca 20. stoljeća Georgea Orwella. Alispahić je 2000. godine koristeći englesku riječ land (zemlja) skovao riječ tuzland (tuz = so, tur. + land = zemlja, eng. = slana zemlja), kako je naslovio svoju monografiju o rodnom gradu Tuzli. Na istom principu je skrojio jedan novi označitelj za Orwellovo djelo i njegove simboličke refleksije, pošto se riječ orwelland, barem do sada, nije mogla naći ni na jednoj mreži internetskih pretraživača. Na engleskom jezičkom prostoru se orwellovski osjećaj totalitarizma i političke represije označava riječju orwellian, pa moguće i zbog toga niko se nije sjetio da od Orwellovog prezimena i riječi „land” iskuje novu riječ koja bi nosila značenje „orwellovske države”. Ta Alispahićeva kreacija će nadživjeti njegov esej „Orwelland”, koji je, u suštini, jedan kvalitetan pregled stvaralaštva Georgea Orwella, sa akcentom na politički tekst i kontekst, a što je istaknuto i u podnaslovu rada: „Politička publicistika u književnosti Georgea Orwella”. Tekstova o Orwellovom djelu ima mnogo, a ovaj je značajan što je prvi, naš, bosanski, i što onima koji žele da se upoznaju sa Orwellovodim djelom, pa i sa knjigama koje nisu prevedene kod nas, nudi jedan jednostavan i sažet pregled. Pet eseja koje je Alispahić nazvao „rubnim esejima” mogli bi se razvrstati u dva bloka, prvi, od dva eseja, koji više na teoretskoj osnovi traga za rubnim poljima i granicama na kojima kolumnistika zadobija literarne osobine, odnosno, na kojima literatura preuzima medijalne osobine strupa, i drugi koji u bloku od tri eseja obrađuje bošnjačku književnohistorijsku materiju, u njenoj stalnoj ovisnosti od političkog konteksta. Na „Orwelland” se naslanja esej koji se takođe bavi granicom između literature i žurnalizma, a što u većini Orwellovih dijela čini poetičko jedinstvo – da tekst ujedno bude i književni i žurnalistički. Ovaj Alispahićev tekst je prvi koji se kod nas bavi žanrovskim statusom i poetičkim osobenostima kolumnističkih tekstova bh. književnika, a koji su u medijskoj praksi zaživjeli tek 90-tih godina. Uz iscrpno teoretsko objašnjenje ove granične pojave, sa akcentom na tzv. ratno pismo, autor ispravno primjećuje da se radi o „sociokulturnom fenomenu koji posredno utječe na revitalizaciju književnog čitateljstva”, pošto se pomijeraju granice književnosti i pošto se široka čitateljska publika u medijskoj svakodnevnici navikava na književni jezik. On pledira za nastavak poststrukturalističkog izučavanja ovog živog, pokretljivog fenomena, koji zavređuje da bude obuhvaćen i jednom panoramom izabranih kolumni bh. pisaca. Esej pod naslovom „Intermedijalnost u prozi Karima Zaimovića” po prvi put u bosanskoj naučnoj praksi istražuje intermedijalna polja u književnosti, i to na primjeru Zaimovićeve posthumno objavljene knjige „Tajna džema od malina”, koja nudi dvostruku intermedijalnu selidbu: radijskog medija u literaturu, i obratno, te preuzimanja naratoloških i tematskomotivskih modela stripa u proznom tekstu. Alispahić na živim primjerima, koristeći slikovne citate iz stripa, dokazuje kako je Karim Zaimović, kao jedan od najagilnijih teoretičara stripa u bivšoj Jugoslaviji, „stripizirao” prozni tekst. Blok od naredna tri književnohistorijska eseja konstituiran je hronološki, po redoslijedu književnih pojava, od bošnjačke književnosti u austrougarskom periodu, preko tema, dijela i pojava iz prve polovice 20. stoljeća, povezanih sa romanom „Ponos” Ahmeda Muradbegovića, pa do etabliranja bosanskog duha u književnosti, kroz esej Muhameda Filipović, a u povodu izlaska iz štampe „Kamenog spavača” Maka Dizdara i „Derviša i smrti” Meše Selimovića, 1966. godine. U sva tri rada zanimljivo je pratiti vještinu kojom Fatmir Alispahić koristi poststrukturalističke alate za tumačenje konteksta u kome je nastalo i na koji je utjecalo određeno književno djelo. Činjenica je da svi tekstovi u ovoj knjizi imaju zajedničku osobinu istraživanja graničnih područja, da li se radilo o kontaktu publicistike i književnosti, kolumne i književnosti, stripa i književnosti, postotomanske ili postaustrijske traume u Bošnjaka i književnosti, ili pak nemogućnosti imenovanja bosanskog duha za književna djela koja taj duh emaniraju. U tom smislu „Orwelland i rubni eseji” se doima kao idejna cjelina, jer u nekoliko različitih tema pokazuje jednaka autorova interesovanja za granična područja na kojima književni tekst zadobija osobine drugog medija ili proizilazi iz povijesnog konteksta. Ovakva istraživanja idu korak naprijed u odnosu na uobičajene teme i forme u književnonaučnoj praksi, jer se i sama književnost nalazi na kušnjama svojih transformacija u odnosu na savremene medijološke trendove. Alispahićev „Orwelland” nam suptilno izoštrava reflekse za vrijeme u kome će književnost sve manje biti autonomna estetska dsjelatnost, a sve više interžanrovska i intermedijalna prožetost, čija će se autohtonost mjeriti otvorenošću za umrežena pisanja i čitanja. Fatmir Alispahić je suvereno prepoznao te nove trendove, pa je logično da će njegov rad još neko vrijeme biti na sporednim kolosjecima akademskog interesovanja. Ali to je problem zatvorenosti i okoštalosti akademske zajednice. „Orwelland” svjedoči primjernu naučnoistračivačku čast – da se ne prepisuje napisano, već da se istražuje neistražemo i piše nenapisano.

Recenzija Indire Kučuk Sorguč

Rubne perspektive naučnog teksta
U ovoj knjizi nisu samo rubna polja istraživanja, već je rubno i sve drugo, od miksmedijalnih ilustrativnosti na planu uređenja teksta, pa do podatka da bi knjiga trebala da se pojavi u tiražu od nekoliko primjeraka, proizvedenih u fotokopirnici, pošto je autor nezavisni intelektualac i nije dobar ni s kim ko finansira štampanje knjiga. Sreća je pa danas postoji internet koji omogućava da svaka knjiga bude dostupnija kao elektronska, nego kao fizička udavača. Time ovaj podatak o tiražu od nekoliko primjeraka gubi na važnosti, jer je knjiga svakome ponuđena, i svako je može čitati na računaru ili za desetak maraka napraviti u prvoj fotokopirnici. (Pred samo „cipovanje“ knjige posrećilo se da će knjiga ipak dobiti izdavača, i biti štampana u skromnom tiražu, u izdanju JU Opća biblioteka Tešanj, zaslugom direktora ove ustanove, publiciste Esmira Bašića.)

Autor od ovog truda, znači, nije imao nikakvu korist, izuzev zadovoljstva da na svoj način priredi i zabaštini knjigu eseja koji su nastajali desetak godina. Ali, „Orwelland“ se neće naći na sajmovima knjige, na važnim promotivnim stolovima, već će i iznutra i izvana živjeti svoj rubni život. Zašto je to tako? – posebno je pitanje, koje govori o orvelandskoj bolesti bosanskog drušva, u kome su jedni pisci jednakiji od drugih, a ovi drugi ma šta da naprave ostaju osuđeni na programiranu ignoranciju.

Fatmir Alispahić je jedan od rubnih pisaca bosanske zbilje, pa time i sve što uradi nosi rubni, alternativni identitet. Tako i ova knjiga na trodimenzionalnom planu ostvaruje svoj rubni identitet: prvo, kroz predmet istraživanja, drugo, kroz uređivačke, intermedijalne inovativnosti, treće, kroz svoj statusnu, neinstitucionalnu, neovisnu, a time i rubnu poziciju u društvenoj i kulturnoj ovovremenosti.

Mnoge pojave koje imaju status standarda, začete su kao rubne, a ova knjiga pledira za nastojanje naučnika da kreativno osvježe svoje tekstove, da ih čak učine otvorenim za prisustvo više medijalnih izraza, kao što je to slučaj u eseju „Orwelland“, gdje Đony Džananović, na umjetničkim fotografijama Emine Džambegović, glumi Georgea Orwella.

Takav karikaturalni prikaz je zapravo i tuširanje svakodnevnice u kojoj postaje mjerilo vlastitoga identiteta pretvaranje u tuđi identitet, presvlačenje oponašateljski zmijskoga slaka kada god je to i kome god je to iz nekog razloga konjukturno.

Iako se bave rubnim područjima izvan i unutar književnog teksta, ovi naučnoistraživači radovi Fatmira Alispahića nisu pisani nikakvim rubnim ili eksperimentalnim stilom, već naprotiv, odišu manirima metodoloških zakonitosti. Tekstovi iz „Orwellanda“ nastajali su u okviru Alispahićevog postdiplomskog studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, što znači da im je primarna zadaća u ovladavanju naučnoistraživačkom tehnikom, neovisno od autorovog interesovanja za književne rubnosti, ali i mentorske podrške tim idejama. Stoga se kao vrhunac kreativnog oneobičavanja ovih školski pisanih tekstova doima uvođenje ilustracija, kojima naučni tekst zadobija i vizualni identitet.

Oni koji poznaju stvaralaštvo i interesovanja Fatmira Alispahića, u poeziji, prozi, drami, kolumni, publicistici, na elektronskim medijima, znaju da je to autor koji stalno traga i stalno iznalazi nove modele oneobičavanja postojećih standarda, a što je najvještije pokazao u svome, a i našem, prvom miksmedijalnom romanu „Zatočenik slike“ (2010), u kome je kroz narativnu strukturu protkao prisustvo desetak medija i žanrova. Ovo nam daje za pravo da pomislimo kako će u nekoj drugoj situaciji Fatmir Alispahić najvjerovatnije naučnoistraživačke ciljeve rješavati miksmedijalnim postupcima, tako što će u tekst preuzimati sadržaje video-isječaka, notne zapise, crteže, intervjue, i sl. „Orwelland“ je svojevrstan nagovještaj neophodne intermedijalizacije naučnog teksta, ali i naučne prakse, koja u mnogim sferama postaje multidisciplinarna, te je i logično da se realizira kroz miksmedijalne oblike.

Korištenje power point presentation postaje praksa čak i u književnohistorijskoj nauci, a kamoli šire. Intermedijalna kultura jednako ovladava našom recepcijom stvarnosti, kao i refleksima savremene nauke. To znači da će i nauka o književnosti vremenom preuzimati tehnoestetske komunikacijske kodove, kako bi se koristila lepezom medija, a zašta će neophodan biti kreativni angažman naučnika/istraživača.

Upravo taj kreativni angažman iskazuje Fatmir Alispahić, i to na tekstovima kojima niko ne može odreći naučnu i metodološku ozbiljnost, budući da su prošli mentorstvo, a uz najviše ocjene i recenziju profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Tvrtko Kulenović, Nirman Moranjak – Bamburać, Fahrudin Rizvanbegović, Muhamed Dželilović, i dr.). Ovi tekstovi se prelivaju u jednu višu sferu čitateljskog ugođaja, jer su kroz ilustracije upotpunjeni i za vizualni osjećaj. Tekst, naravno, može egzistirati neovisno od fotografija i faksimila, ali te ilustracije gode čitateljskom oku, koje je kulturom interneta odgojeno da očekuje ogledalo teksta u slici, ili obratno.

Alispahić se potrudio da zadovolji taj tehnoestetski senzibilitet savremenih čitateljskih refleksa, jer je, manirom vještog urednika, u tekst ubacio mnoštvo fotografija autora koje citira, faksimila knjiga i časopisa koje navodi, i sl., a sve kako bi pokazao jednu novu perspektivu prezentacije naučnog teksta. Ilustriranje naučnih tekstova najrjeđe je u književnohistorijskoj i književnoteoretskoj oblasti, u kojoj se slika doima kao višak između označitelja i označenog, jer ispada da slika ništa ne kazuje osim sebe same. Tako je sa aspekta običaja u naukama o književnosti, no, tako nije iz pozicije savremenog čitatelja, čiji su receptori izmijenjeni i izoštreni za intermedijalna očekivanja. Fatmir Alispahić upravo provocira tu novu osjećajnost, želeći poručiti kako nauka o književnosti treba ići u susret toj tehnoestetskoj senzitivnosti čitatelja, tamo gdje je moguće tekst otvoriti prema slici. Naravno, ne po svaku cijenu, i ne tamo gdje se takva veza ne može ostvariti.

Stoga je i esejistika današnje književne Bosne u Alispahićevoj vizuri dobila jednog originalnog autora koji anticipira komunikacijsku sutrašnjicu i studira temu svoga interesa u dosluhu sa društvenim promjenama.

Knjiga „Orwelland i rubni eseji“ sastoji se od naslovnog i još pet eseja koji su povezani epitetom „rubnosti“, iako se taj identitet margine različito osjeća u svakom od šest eseja. Ovdje nemamo prostora da dubinski ulazimo u rubnost Orwellove književnosti, tih razmeđa fikcije i fakcije, da analiziramo istovjetnu rubnost u kolumnama bh. književnika, ili onu koja proizilazi iz intermedijalnih osobina proze Karima Zaimovića, koja preuzima narativne osobine stripa; trebalo bi više prostora da se razlistaju historijske rubnosti kojima su uvjetovani procesi u bošnjačkoj književnosti, kako austrijskog, tako i postaustrijskog perioda. Zapravo, čitajte o tome u „Orwellandu“.