Muhamed VELIĆ, Rijaset.ba: Islamska zajednica hoće od bošnjačkog insana napraviti osviješćenog vjernika, koji ne može sebi dopustiti da ga ista opasnost dva i više puta iz iste rupe napada i ujeda. Islamska zajednica ne želi da bošnjački insan bude žaba kojeg će škorpije gurnuti u propast. I zbog toga mi stalno govorimo i upozoravamo, mi nećemo šutjeti i, što je bitnije, nas ne mogu ušutjeti. Da, gospodo, mi nemamo dilema, znamo ko smo: Mi smo Islamska zajednica i znamo šta nam valja raditi.

U vrijeme izrazite egzistencijalne ugroženosti i esencijalnog (samo)otuđenja, bošnjački se insan našao na vjetrometini izložen raznoraznim pritiscima, udarima i opasnostima. Onim opasnostima koje dolaze izvana, ugrožavajući njegovu egzistenciju, ali i onim koje dolaze iznutra, ugrožavajući njegovu esenciju, primarno vjeru i sve ono što ona podrazumijeva u svom najširem opusu i kontekstu. Država, koja čini njegov egzistencijalni okvir, stenje pod blokadama i opstrukcijama onih faktora koji, zbog vlastitog dubokog kriminalnog gliba, jedini izlaz vide u državnoj disoluciji i secesiji. Ali, kriminogenost tih faktora nije jedini razlog takvog stanja i te težnje, ona je komplementarna i duboko izmiješana s nacionalističkim vizijama i osjećajima. Otuda i tolika težnja da se ovoj državi stane u kraj. Zato ona broji, uvjetno kazano, posljednja zrnca pijeska u svojoj klepsidri. Nadati se da će neka ruka klepsidru okrenuti i vratiti je u ponovni položaj curenja pijeska. No, nada je dobra za doručak, loša za večeru, neko je već rekao.

Ali, nisu jedini problem secesionistička stremljenja iz Republike Srpske, niti takvi slični zahtjevi od strane Hrvata, HDZ-ovske političke provenijencije, već bošnjačkom insanu, kao Damoklov mač, iznad glave visi i „vlastita" opasnost, koja mu se nadvila i namaknula upravo njegovom rukom. Jer, ta je njegova ruka vjerovala da u BiH mogu biti promjene, ali samo na jednom dijelu, manjem dijelu bh. teritorije. Naravno, to je bila varka koja je bošnjačkom insanu bjelodano postavljena, himera u koju je gurnut i bačen. Tu podvalu on nije mogao prozrijeti, glasao je za promjenu, za dio države koja je za čovjeka, ali mu je ta „parcijalna država", to dato povjerenje, vratila pronevjerom i iznevjerom. Iznevjeren je i izigran bošnjački insan. Naravno, pitanje je odveć na mjestu: zašto je bošnjački insan tako lahko mogao biti izigran i prevaren?

A propos, dok Milorad Dodik i ekipa iz manjeg bh. entiteta svesrdno i svestrukturalno ruše ovu državu, „naša" nas je vlast („parcijalna država" za čovjeka) preko svojih junoša uspjela zadeverati izvještačenim problemom oko statusa vjeronauke. Duže od pola godine trošimo se do krajnjih granica, gotovo do besvijesti, da odbranimo vjeronauku, onu supstancu koja unutar savremenog i svevremenog ljudskog obrazovanja, samo po sebi, ne predstavlja nikakav problem već naprotiv - čini korist čovjeku, svojim obrazovanjem, odgojem i naputkom. Ali, neki faktori ne mogu se odreći svoje esencije i tendencije koja se manifestuje u konstantnoj težnji da se svakoj pojavi, sa supstancom vjere, na vrat stane i egzistencijalno je ugrozi. Takve snage, isto tako, nikada se nisu (gotovo da i ne mogu) odrekle svog karaktera, temeljnog nastojanja i svoje supstance, koja je oportuna vjerskoj. Ali, pitanje je, isto tako: kako je bosanski čovjek, bošnjački insan tako lahko mogao vjerovati tim nekim podvalama i varkama? Dakako, pitanje je i ovo: kako su ti sadašnji vlastodršci, u trenutku svekolike „izvanjske" egzistencijalne opasnosti po zajedničku državu, uspjeli prekršiti obećanja i dali se samo u prevare, smjene i izmjene? Na hiljade smjena i izmjena nova je vlast (u)radila protekle godine. Odgovor se krije u Rumijevoj (Mevlana Dželaluddin Rumi) arhetipskoj priči o žabi i škorpiji, koju ću parafrazirati i prilagoditi kontekstu.

U jednoj velikoj poplavi i sveopćoj opasnosti, na jednoj adi, ostrvcetu usred rijeke, zatekli su se žaba i škorpija. Poplava je uzimala maha, voda je sve više rasla i ostrvce polahko potapala. Žaba, vidjevši opasnost od poplave, spremala se skočiti u vodu da prepliva na sigurno, na obalu. Međutim, škorpija je zapomagala da je žaba ne ostavi i ne napusti, jer bi tu za nju bio kraj. Žaba se nije osvrtala na njene pozive, ali „marketinški trikovi", „demagoški retorički iskazi", „parole" i tome slično natjerali su je (bolje reći, prevarili) da posluša škorpiju šta joj govori. „Zar ćeš me ostaviti, pustiti da umrem i nestanem u ovoj poplavi, zar me nećeš spasiti?", pita škorpija. Žaba će: „A kako ću te ja spasiti?" „Lijepo, pusti me da ti se popnem na leđa, pa da onda zajedno pređemo na sigurno," veli škorpija. „ Jesi li ti luda," kaže žaba, „pa da me onda tim svojim otrovnim kliještima stisneš i ubiješ!?" „Ne budi budala," kaže škorpija, „pa, to bi bio kraj i za mene, gdje ću to uraditi, ti si mi/nam jedini spas i izlaz!" „Čvrsto obećajem," reče škorpija molećivo. „Dobro," kaže žaba i pusti je da joj se popne na leđa, zapravo, ne znajući šta dopušta i šta je čeka. I žaba je krenula plivati i boriti se protiv brzaka s dodatnim opterećenjem na leđima. Ali, na pola puta, baš na pola puta (dotle nekako dođemo!), škorpija poče hvatati i stezati žabu svojim kliještima, te joj neodolivši ubrizga otrov u tijelo. Žabu obuze paraliza i poče se daviti, isto tako i škorpija se poče daviti, no, žaba u zadnjim trenucima života upita škorpiju zašto je učinila taj samoubilački poduhvat, zašto ju je otrovala, zna li da je obećala da neće, zna li da je ovo kraj za oboje... Škorpija, prije davljenja, kratko odgovori: „Sve znam... džaba je... to mi je u krvi!"

Islamska zajednica je svjesna podvala i želi bošnjačkog čovjeka upozoriti na opasnosti koje mu prijete zbog njegove „dječije" naivnosti i lahkomislenosti.

Ova bi nam antološka Rumijeva priča mogla dati instantan, ali i trajan poučak kako se ne bi smjelo u sve i svakome vjerovati, bez obzira koliko bila velika sveopća pometnja i opasnost. Preneseno u našu ovdašnju zbilju, mogli bi smo i mi upitati volšebnog ministra, koji je, zapravo, samo dio ekipe, zašto su nam poturili kukavičje jaje - da se ponovo borimo za vjeronauku u trenutku dok Milorad Dodik, sada već udruženo s oba HDZ-a, ruši državu, kao naše jedino egzistencijalno utočište. Zašto vjeronauka, pored tolike pometnje i toliko velikih problema koji padaju na leđa ovom narodu i ovoj državi? Njegov/njihov odgovor, naravno, bio bi: „Džaba... to nam je u krvi!"

Ali, Islamska zajednica je svjesna te podvale i želi bošnjačkog čovjeka upozoriti na opasnosti koje mu prijete zbog njegove „dječije" naivnosti i lahkomislenosti. Islamska zajednica hoće od bošnjačkog insana napraviti osviješćenog vjernika, koji ne može sebi dopustiti da ga ista opasnost dva i više puta iz iste rupe napada i ujeda. Islamska zajednica ne želi da bošnjački insan bude žaba kojeg će škorpije gurnuti u propast. I zbog toga mi stalno govorimo i upozoravamo, mi nećemo šutjeti i, što je bitnije, nas ne mogu ušutjeti. Da, gospodo, mi nemamo dilema, znamo ko smo: Mi smo Islamska zajednica i znamo šta nam valja raditi.

No, treba reći, jaki su pokušaji da nas se ušuti, da nas se zabavi sa samim sobom, da nas se diskvalificira, kompromitira i denuncira kao nevažne, kao loše, kao pogrešne (adrese), kao primitivce, kao krivce. To se radi, prije svega, da bi se bošnjačkog insana odrodilo i okrenulo od/protiv (njegove) Islamske zajednice. Mediji, koji su regrutovani u tu svrhu, ne prestaju sa napadima. Federalna televizija nas konstantno ne ostavlja na miru, to je utvrda iz koje još uvijek „lupaju granate" po Bošnjacima: „Gađaj Islamsku zajednicu, tamo nema naših", mogao bi biti njihov moto. Ostavimo po strani svekoliku medijsku agresiju koju su vršili proteklih godina na IZ-u, navedimo recentan primjer tešanjskog sela i džemata Piljužići gdje je FTV generirala problem, istog su hodžu ovog ljeta denuncirali i tjerali, kao agresivnog i svakakvog, a sada ga brane i traže nazad. Razvlače pamet našim džematlijama i ponižavaju naš bošnjački narod snimanjem i emitiranjem isceniranih kadrova i tome slično. A „Oslobođenje", u printanoj varijanti, preko svojih novinara i kolumnista (Esad Hećimović je jedna od perjanica, saradnik sramnog filma o Srebrenici kao izdanom gradu) paralelno i permanentno dejstvuje po Islamskoj zajednici tekstovima prepunim blasfemije i mržnje. Naravno, oni tu mržnju i tu rabotu zatomljuju i pokrivaju (se) tako što angažiraju različite intelektualce i pojedine islamske teologe da „rade za njih" i pišu „slobodno" svoje kolumne i tekstove. Bez obzira, to, opet, nije dostatno i odveć je providno.

No, narod nije glup (kako neki misle, pa da mu mogu raditi šta hoće i dokle hoće), nakon svega i svih tih podvala, on bjelodano uviđa i jasno zna gdje treba da bude i s kime će biti, on se jamačno (samo)određuje i identificira s Islamskom zajednicom, s reisu-l-ulemom, s imamima i on jasno kaže: Da, (i) mi smo Islamska zajednica.

Ima li tu šta sporno i nejasno?