Autor: Mehmed Meša Delić

Mehmed Meša DELIĆ: U modernoj političkoj misli i modernim državama umjesto nacionalne suverenosti, što je drugo ime za konstitutivnost naroda, prihvata se narodna suverenost kao zahtjev da se organizovanje i funkcionisanje državne vlasti (osobito zakonodavne i izvršno – političke) zasniva na pravu naroda da odlučuje o biranju državnih službenika. Narod, ili još bolje puk ili demos (da bi se narod lakše razlikovao od nacije kao sudbinske zajednice i zajednice zajedničkog porijekla) u ovom smislu čine svi stanovnici jedne države koji imaju biračko pravo, koje, gdje postoji stvarna narodna suverenost, pripada svim punoljetnim državljanima bez obzira na rasu, nacionalnost, vjeru, profesiju, socijalni status ili neko drugo grupno ili individualno svojstvo.

Zaključivanje Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljem tekstu: Dejtonski sporazum) prethodile su brojne međunarodne aktivnosti u okviru Organizacije Ujedinjenih Nacija i drugih međunarodnih institucija, a posebno je bilo značajno ustanovljenje stalne međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Iznalaženje odgovarajućih rješenja za mir u biH, bar na nivou deklarativnog, temeljilo se na principima i pravilima međunarodnog prava. No, čini se da dvjema, veoma bitnim činjenicama političkog i pravnog značaja, kako sa stanovišta međunarodnog tako i sa stanovišta internog bosanskohercegovačkog prava, nije pridavao potreban značaj. Te činjenice su: a) volja građana BiH izražena na referendumu februara 1992. godine da se BiH organizuje u samostalnu, nezavisnu i suverenu državu na osnovama historijskog kontinuiteta i ravnopravnosti njenih građana i naroda i
b) prijem BiH u OUN. Ako se dosljedno poštuje volja naroda, demokratski izražena, što je u međunarodnom pravu osnovni princip postojanja samostalne države, a u slučaju BiH to je nesporno i najdirektnije izraženo njenim prijemom u OUN, onda je zaista nerazumljivo, da ne kažemo nerazumno, ponašanje međunarodne zajednice, pojmljene u najširem smislu riječi, kako u ratnom tako i u postratnom periodu u odnosu na BiH.

I Dejtonski sporazum, dobrim dijelom je rezultat naznačenog (ne)sklada pomenutih temeljnih principa u međunarodnom pravu, s jedne strane, te političke prakse relevantnih faktora međunarodne zajednice, s druge strane. Relevantni međunarodni faktori nudeći rješenja za mir i okončanje rata pošli su od nakane da u BiH instaliraju tzv. etničku demokratiju. Opravdanje instaliranja takvog vida demokratije polazi uglavnom od slijedećih premisa: Budući da na Balkanu, a posebno u BiH , postoji vjekovna etnička netrpetljivost i vjerska mržnja, koje su se uz brutalnost i nasilja u minulom ratu pretvorile u totalnu netoleranciju, valja prihvatiti činjenicu da je u BiH zajednički život etničkih zajednica nemoguć. Uvođenje etničke demokratije, kao kontrolisane forme etničke dominacije, uz garanciju ljudskih, građanskih i manjinskih prava, jedini je mogući oblik opstanka kakvog – takvog bosanskohercegovačkog društva. Ovaj cilj se ne može ostvariti drugačije no razdvajanjem „zaraćenih strana“, odnosno podjelom BiH agresorima i braniocima, odnosno ubicama i žrtvama. Dakle, nasilje i njegova posljedica „uneseni“ su u osnov ustavnih i političkih odnosa u BiH.

Općepoznati princip demokratije – većinsko odlučivanje, neposredno pred ratni sukob u BiH ustuknuo je pred, već i tada, afirmisanim modelom etničke demokratije. Kad se više od 60% građana BiH na referendumu izjasnilo za njeno državno – pravno osamostaljenje, manjina, upravo zbog njenog etničkog homogeniteta, odbacila je princip demokratskog društva – većinsko odlučivanje. Etniciteti je promovisan u legitiman faktor koji može staviti veto na svaku odluku većine. Većina je, dakle, u opisanom slučaju morala biti subjekt kome je nametnuta volja manjine.
Pripremljeni sukob tako je morao da počne u ime „prava naroda na samoopredjeljenje, do otcjepljenja“ (ovo pravo poznavao je Ustav bivše SFRJ iz 1974. godine). Poradi realizacije „prava na samoopredjeljenje“ posezalo se i za „pravom“ na uništenje drugih. Otuda i genocid, ratni zločini, „etničko čišćenje“ i sl. Ukratko, generalni cilj je bio: uništenje identiteta ljudi Bosne, a postavljeni cilj opravdavao je svako sredstvo.

Dayton - ogrlica (Karikatura: Šukrija Meholjić)

Dejtonski sporazum zaključili su predstavnici tri države: Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Sama činjenica da su „strane sporazuma“ susjedne države BiH – Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija dovoljno kazuje o odnosu i uticaju ovih „strana u sporazumu“ na ratno stanje u BiH. U Dejtonskom sporazumu delegacija Savezne Republike Jugoslavije, odnosno predsjednik Republike Srbije, imali su dodatno i pravni položaj zastupnika Republike Srpske za dijelove sporazuma koji se tiče tog entiteta BiH. I ova činjenica, nedovoljno isticana, izuzetno ilustruje stanje političkih odnosa „u regionu“ kako znaju kazati neki od zvaničnika međunarodne zajednice.

Posmatrano sa stanovišta elementarnih pravnih postulata, proizlazi da je Savezna Republika Jugoslavija, ili bolje reći Republika Srbija, politički staratelj (tutor) Republike Srpske, pa je kao takva i odgovorna za sve „delikte“ svog štićenika – Republike Srpske, koja se pojavljuje više kao objekt nego subjekt dejtonskog sporazuma. „Pravi“ subjekat sporazuma, dakako je Savezna Republika Jugoslavija, odnosno Republika Srbija. U ovom slučaju između normativnosti i realnosti nema (ne)sklada.
Sastavni dijelovi Dejtonskog sporazuma su aneksi kojih ima 11, a to su:
Aneks 1-A: Vojni aspekti mirovnog sporazuma
Aneks 1-B: Regionalna stabilizacija
Aneks 2: Granice između entiteta
Aneks 3: Izbori
Aneks 4: Ustav
Aneks 5: Arbitraža
Aneks 6: Ljudska prava
Aneks 7: Izbjeglice i raseljena lica
Aneks 8: Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika
Aneks 9: Javne korporacije Bosne i Hercegovine
Aneks 10: Civilna implementacija
Aneks 11: Međunarodne policijske snage.

U daljem tekstu naša pažnja biće prvenstveno usmjerena na aneks 4 Dejtonskog sporazuma – Ustav Bosne i Hercegovine.
Dejtonski sporazum, po svojoj pravnoj prirodi je ugovor o miru. Pravilo je međunarodnog prava da se rat uglavnom završava takvim ugovorom. Ugovorom o miru je međunarodni ugovor zaključen između strana u sukobu, sa ciljem uspostavljanja mirnih odnosa. Taj ugovor sadrži sva rješenja za regulisanje budućih odnosa strana u sukobu.

To su uglavnom: teritorijalna pitanja, državljanstvo, repatrijacija ratnih zarobljenika, razna politička pitanja, kao što je raspuštanje političkih partija angažovanih u vođenju rata, odgovornost i ekstradikcija ratnih zločinaca, vojna pitanja, ratne štete i restitucija i druga slična pitanja. U svakom slučaju, koliko nam je poznato, predmet ugovora o miru nije ustavno uređenje jedne od ugovornih strana, a što je regulisano Dejtonskim sporazumom u odnosu na ustavno uređenje BiH. Ustavno uređenje je interna stvar svake suverene države. Dejtonski sporazum stupio je na snagu potpisivanjem.

Ratifikacija nije predviđena, niti je, bar kada je u pitanju BiH, bilo. Ako bismo Ustav BiH pokušali klasifikacijama koje poznaje nauka ustavnog prava, čini nam se da je taj Ustav u formalnom smislu ustavni pakt – rezultat je saglasnost tri ustavotvorna faktora – sa materijalnog i političkog stanovišta radi se o oktroisanom ustavu jer taj i takav ustav međunarodno nametnuta opcija koja nema stvarnu unutrašnju podršku. Ustav BiH nije demokratski ustav, jer demokratski nije donesen.
Dejtonski sporazum kao polazište promoviše i konstituiše nekoliko značajnih pravno – političkih principa koji su osnov regulacije odnosa „strana u sporazumu“. Ti principi su:

1. Prihvataju se principi Povelje Ujedinjenih nacija, kao osnov budućih odnosa „strana u sporazumu“,
2. Priznaje se međunarodna jednakost i suverenost,
3. Sporna pitanja rješavatće se mirnim sredstvima,
4. „Strane u sporazumu“ uzdržavat će se od bilo kakvih akcija, putem prijetnje i uoptrebe sile ili na bilo koji način, protiv teritorijalnog, integriteta ili političke nezavisnosti BiH ili bilo koje druge države. (Naglasak je, sasvim razumljivo, na potvrđivanju opredjeljenja o političkoj nezavisnosti BiH),
5. „Strane u sporazumu“ će se povinovati obavezama da sarađuju u istrazi i gonjenju ratnih zločinaca i drugih kršenja međunarodnog humanitarnog prava,
6. Savezna Republika Jugoslavija i Republika Bosna i Hercegovina priznaju jedna drugu kao suverene nezavisne države unutar njihovi međunarodnih granica.
Deficit u realizaciji naznačenih pravno – političkih principa, već je uočljiv. Ova konstatacija posebno vrijedi u odnosu na principe navedene pod tačkama: 1, 2 i 5.
Još nešto, u općim odrednicama, o Ustavu BiH. Članom 4 Dejtonskog sporazuma je određeno: „Strane pozdravljaju i prihvataju aražmane koji su napravljeni i u vezi sa Ustavom BiH, što je izloženo u aneksu 4. Strane će u potpunosti poštovati ovdje usvojena opredjeljenja i činiće sve da se ona ostvare“.
Citirani tekst sasvim je u suprotnosti sa tekstom posljednjeg stava preambule Ustava BiH koji glasi: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (zajedno sa drugima) i građani BiH ovdje određuju da je Ustav BiH kako slijedi“.: (Slijedi normativni dio Ustava). Navedeni tekst iz Ustava BiH (tekst iz preambule) je notorno neistinita tvrdnja. Konstitutivni narodi, zajedno sa drugima, i građani BiH nisu odredili šta je Ustav BiH, bilo direktno, bilo posredno putem predstavničkih tijela.

To su, umjesto njih, i u ime njih, formalno učinili jedan Bošnjak iz BiH (Alija Izetbegović), jedan Hrvat iz Republike Hrvatske (Franjo Tuđman) i jedan Srbin iz Savezne Republike Jugoslavije (Slobodan Milošević). Zaista izgleda „tragikomično“, ali je tako. Donosioci Ustava BiH su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, šefovi susjednih država, uz Predsjednika Predsjedništva Republike BiH. Stvarno, Ustav BiH je nametnuta opcija relevantnih međunarodnih faktora. Zbog navedenog, legitimitet Ustava BiH, itekako je sporan.

Dejtonskim sporazumom transformisana BiH nastala je kao produkt političke moći, a ne na temeljima principa pravde, legaliteta, moralnosti. Suzan Sontag to objašnjava ovako: „Bilo bi to tako kao da je prednost Wehrmachta na istoku zaustavljena 1939. i 1940. godine. Liga naroda sazvala konferenciju „zaraćenih strana“, na kojoj bi Njemačka bila nagrađena sa pola Poljske (zapadnim dijelom), Rusi za 20 odsto na istoku, dok bi Poljaci dobili dozvolu da zadrže trideset odsto svoje zemlje, uključujući i glavni grad, ali bi većina teritorija koja ga okružuje pripadala Nijemcima. Naravno, niko ne bi tvrdio da je ovo fer po „normalnim kriterijima“, brzo dodajući: „Od kada moralni standardi preovlađaju u međunarodnoj politici“ („Dani“, juli 1996.).
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, stanje u BiH moglo bi se ukratko opisati ovako: BiH vladaju tri nacionalno – vojno – političke formacije. Ideja BiH kao saveza tri nacionalne države, daleko od toga da je iščezla. Građanske orijentacije u BiH koje se zalažu za cijelovitu državu BiH (ne unitarnu, kako se to ponekad poistovjećuje) za sada imaju slabašno „zaleđe“, iako ova opcija ima izvjesnu međunarodnu podršku. Ako je to tako, a izgleda da jeste, onda će prisustvo „vojno – policijskog faktora“, stranog i domaćeg, biti još dugo prisutno u BiH. U takvom ambijentu civilni život, da ne kažemo civilno društvo, drugorazredna su stvar.

Ustav BiH u raspodjeli nadležnosti između BiH i entiteta polazi od metode tzv. „dvojnog federalizma“ (starija teorija federalizma), na način što jasno razgraničava nadležnosti BiH u odnosu na nadležnosti entiteta. Slijedeća pitanja su u nadležnosti institucija BiH:
a) vanjska politika,
b) spoljnotrgovinska politika,
c) carinska politika,
d) monetarna politika,
e) financiranje institucija i plaćanje međunarodnih obaveza BiH,
f) imigracija, izbjeglice i azil,
g) provođenje međunarodnih i međuentitetskih politika, regulacija krivičnih popisa, uključujući i odnose sa Interpolom,
h) uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacija,
i) regulisanje međuentitetskog transporta,
j) kontrola zračnog prometa.

Dodatne nadležnosti institucija BiH su fakulativne, što zavisi od dogovora entiteta, a delegacija nadležnosti može biti iz oblasti: arbitraže, ljudskih prava, izbjeglica i raseljenih lica. Ustav BiH ne poznaje zajedničku nadležnost, bilo paralelnu, bilo konkurentnu između BiH i entiteta. Pretpostavka nadležnosti u korist entiteta.

Brojnost funkcija u nadležnosti institucija BiH je uočljiv. Radi se o tzv. „klasičnim nadležnostima“ koje se ustavima složenih država uglavnom dodjeljuju centralnoj vlasti. Funkcija staranja o odbrani zemlje predstavlja jednu od funkcija koje tradiocionalno obavlja centralna vlast u složenim državama. Među elementima funkcije odbrane zemlje ističe ih se nekoliko, od kojih su, po našoj ocjeni, najvažnija tri.

Prva je proglašavanje ratnog stanja. Druga je osnivanje i držanje oružanih snaga i najzad, treća važna funkcija odbrane je organizacija privrednih i drugih društvenih subjekata i potencijala za slučaj rata i ratne opasnosti. Radi se, zapravo, o situacijama u državi i društvu koje se u ustavnoj i političkoj teoriji označavaju kao „vanredna stanja“.

Ustav BiH navedena pitanja uopće ne reguliše. Odbrana je u nadležnosti entiteta, iz čega proizlazi da entitet može proglasiti neko „svoje“ ratno stanje, neki „svoj“ rat ili neki drugi oblik vanrednog stanja, a to isto ne može učiniti BiH jer u svom Ustavu nema odredbi o tome pitanju. Formalnopravno, za BiH nema ratne ili druge slične opasnosti. Doduše, Ustav BiH u članu V st. 5, ustanovljava jedan organ s nazivom „Stalni komitet“, a tekst tog člana Ustava BiH glasi: „a) Svaki član Predsjedništva će (vršeći svoju funkciju) imati civilnu komandu nad oružanim snagama. Nijedan entitet neće prijetiti niti upotrebljavati silu protiv drugog entiteta ni pod kakvim okolnostima oružane snage jednog entiteta neće ući niti ostati na teritoriji drugog entiteta bez saglasnosti vlade entiteta na čiju teritoriju se ulazi i Predsjedništva BiH. Sve oružane snage BiH će funkcionisati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH.“. b) Članovi Predsjedništva će izabrati stalni komitet za vojna pitanja koji će koordinirati aktivnost oružanih snaga BiH. Članovi Predsjedništva će biti članovi stalnog komiteta“. Naznačena ustavna odredba, sa podužim tekstom, u formi ustavne deklaracije reguliše pitanje državne bezbjednosti „iznutra“, dok pitanja vanjske bezbjednosti Ustav BiH ne reguliše. Ostaje jedno da se vanjska bezbjednost BiH „tretira“ u sklopu odredbe iz Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (član 1) koji određuje da će se strane u sporazumu „uzdržavati od bilo kakvih akcija, putem prijetnje ili upotrebe sile“. Nejasna je ustavna odredba o „koordinaciji aktivnosti oružanih snaga BiH“. Oružane snage BiH ne postoje. Postoje samo oružane snage entiteta. Kako se može nečim koordinirati što faktički i pravno ne postoji?

Uzrok i uslov za moguća konfliktna područja direktno proistekla iz nedekvatnog ustavnog uređenja države BiH jesu činjenice da je to uređenje zasnovano na principima, koji su sami po sebi konstitutivna greška, ili kazano figurativno „konstruktivna greška“ u konstituciji biH. Sve druge ustavno – pravne nelogičnosti i neracionalnosti samo su proizvod tih konstitutivnih grešaka. Te greške su:

a) prihvatanje koncepta nacionalne države, a na osnovu poimanja nacije isključivo kao etničke zajednice,

b) ustavno – politička formula „konstitutivnog naroda“ kao skoro jedinog osnova izgradnje svih institucija države, te također dominantne osnove za postojanje političkih prava građana,
c) nepostojanje ustavnog određenja pojma (pravnog standarda) „vitalni interesi konstitutivnih naroda“, Proces stvaranja nacionalnih država na tlu bivše Jugoslavije odvijao se u znaku nekritičkog prihvatanja njemačkog predmodernog, nepolitičkog shvatanja nacije, kao etničke, sudbinske zajednice. Taj princip temeljna je odrednica Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, a sukobio se (pomenuti princip) sa realnošću koja priječi njegovu primjenu i konsekventnu izvedbu – etničkom, konfesionalnom i drugom izmiješanošću stanovništva. S druge strane, moderatori Dejtonskog sporazuma nisu imali (ili nisu htjeli imati) u vidu da je koncept nacionalne (u smislu etničke) države izuzetak, a ne pravilo u modernom svijetu. Načela individualnih prava građana, koja su u bivšim socijalističkim sistemima snažno potiskivana na račun klasnog, u BiH prihvatanjem nacionalnog kao osnovnog u državnom uređenju, ta prava su faktički poništena. Dejtonski sporazum, a potom i izborna pravila razvrstali su stanovništvo BiH po etničkoj osnovi, potiskujući njegovu građansku dimenziju. Navedena podjela izvedena je po logici dva entiteta, a što po stanovništvu „nacionalista“ i nije baš najbolje. Oni bi još jednostavniju podjelu – tri naroda, tri entiteta. Građani BiH su tako u ostvarivanju svojih političkih prava, posebno biračkog prava, postali zarobljenici mistifikacije zvane entiteti. Primjera za pomenuto ima podosta. Navedimo neke. Članom V Ustava BiH određeno je da će se Predsjedništvo BiH (kolektivni šef države) sastoji od tri člana „jedan Bošnjak, jedan Hrvat, te jedan Srbin“. Prva dvojica biraju se direktnim izborima na teritoriji federacije BiH, a treći na teritoriji RS. Dakle, nijedan građanin BiH koji nije Bošnjak, Hrvat ili Srbin ne može biti biran za člana Predsjedništva BiH. S druge strane, nijedan od izabranih članova ne može se pozivati na puni legitimitet svoje funkcije, jer ga nisu birali svi građani BiH. Birali su ga samo građani iz „njihovog entiteta“. Ovo je tipičan primjer izbornog aparthejada i Ustavom uspostavljene nejednakosti u političkim pravima građana. Slična je situacija i kod izbora poslanika u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Taj dom čini 5 Bošnjaka, 5 Hrvata i 5 Srba. Ostali građani koji ne pripadaju konstitutivnim narodima ne mogu biti članovi ovog doma. Ustavno – politička kategorija „konstitutivni narod“, „nacionalna suverenost“, pogotovo svedene na tzv. pravo nacije na samoopredjeljenje i otcjepljenje, potpuno su nepodobni za konstitucionalizaciju, tj. za ustavno normiranje Ustavno uređenje BiH polazi od kategorije „konstitutivnih naroda“ tako da se na nivou organizacije državne vlasti BiH pojavljuju tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Hrvati i Srbi – kao političko polazište institucionallizacije centralne vlasti i osnov ustavne normr, dok se na nivou vlasti entiteta gubi konstitutivnost jednog (u federaciji BiH) odnosno dva naroda (u RS). Ovaj primjer očito pokazuje da ustavno uređenje BiH sankcioniše i neravnopravnost naroda, s tim što su svi narodi „jednako neravnopravni“, za razliku od građana (primjer izbornih pravila koji smo naveli) gdje su neki od njih (oni koji ne pripadaju konstitutivnim narodima) „više neravnopravni“. Ako se konstitutivnost shvati kao državotvornost, onda slijedi zaključak da su entiteti nacionalne države, a da je BiH državna zajednica nacionalnih država. Kategorija „ostali“ ili „drugi“ podrazumjeva sve građane koji ne pripadaju konstitutivnim narodima i oni se mogu tretirati jedino kao etničke manjine.

Međutim, treba istaći da je jedan narod konstitutivan samo u „matičnom entitetu“ u pravom smislu riječi dok se u organizaciji vlasti u entitetu koji nije „njegov“ tretira etničkom manjinom. Mišljenja smo daje ovo osnovna konstitucionalna „greška“ državnog uređenja BiH. Sve ostale nelogičnosti, neracionalnosti u organizaciji državne vlasti samo su derivati ove, osnovne „greške“.
U modernoj političkoj misli i modernim državama umjesto nacionalne suverenosti, što je drugo ime za konstitutivnost naroda, prihvata se narodna suverenost kao zahtjev da se organizovanje i funkcionisanje državne vlasti (osobito zakonodavne i izvršno – političke) zasniva na pravu naroda da odlučuje o biranju državnih službenika. Narod, ili još bolje puk ili demos (da bi se narod lakše razlikovao od nacije kao sudbinske zajednice i zajednice zajedničkog porijekla) u ovom smislu čine svi stanovnici jedne države koji imaju biračko pravo, koje, gdje postoji stvarna narodna suverenost, pripada svim punoljetnim državljanima bez obzira na rasu, nacionalnost, vjeru, profesiju, socijalni status ili neko drugo grupno ili individualno svojstvo.

Ustav BiH prihvata patrimonijalno shvatanje države, tj. takvo shvatanje prema kojem neko, u našem slučaju „konstitutivni narod“ „drži“ državu kao svoju. Moderno poimanje države ne bazira se na pretpostavci da je država bila čija, što se vidi i iz najraširenije definicije da je država „vrsta organizacije ljudskog društva“. Ovakvo shvatanje države vidljivo je i iz naziva za tu organizaciju koja se u mnogim jezicima označava izvednicom iz latinske riječi status – stanje, tj. status rei Romanae (lat. stato, fran. etat, španj. estado, njem. Staat, eng. State). Država, dakle, nije nešto što neko drži, ili što nekome pripada, država je prvenstveno stanje i organizacija međuljudskih odnosa. Kako onda država može biti država neke ili nekih nacija (konstitutivnih naroda), a da ta ili te nacije ne budu totalni, dakle, jedini, subjekti političkog djelovanja. Konstitutivni narodi, ustavno – pravno, imaju privilegovan položaj u odnosu na ostale, što znači da nikakvo konstitucionalizovanje nacionalnog nije moguće bez diskriminacije onih građana koji ne pripadaju „konstitutivnim narodima“.

Mada pitanje može biti na nivou akademske rasprave ili retoričke, ono ipak nije bez osnova u realnosti. Pitanje glasi: kako utvrditi nečiju nacionalnu pripadnost? Da li na temelju slobodnog ličnog izjašnjavanja, što je, čini se, jedina ispravna mogućnost, ili na osnovu nekih „objektivni“ kriterija? Ako se utvrđivanje temelji na slobodnom ličnom izjašnjavanju, kako onemogućiti sticanje dužnosti, vezanih za nacionalnu pripadnost, tj. kako spriječiti da građani izjavljuju onu nacionalnu pripadnost koja ima situacijski odgovara? (Na primjer, mogućnost izbora na javnu funkciju koja po Ustavu pripada samo građanima iz konstitutivne nacije). Kako riješiti pitanje trajnosti odnosno promjenjivosti nacionalne opredjeljenosti? Šta sa državljanima koji ne žele da se nacionalno opredjele? Kako bi to posljedice imalo za njihova politička prava i državljanske dužnosti? Na sva ova pitanja ne može se dati pouzdan odgovor u država koje se temelje na nacionalnoj (etničkoj) suverenosti.

Sve ovo gore napisano su napomene o Dejtonskom sporazumu koje su (na)pisane prije šesnaest godina. A koliko ih je s provedeno, izmjenjeno, a da li će neke ikada biti izmjenjene o tome je bilo puno pisanja i govora u prošlih šesnaest godina. O (ne)uspješnim izmjenama ili dopunama Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH ovoga puta neću pisati, jer nemam šta puno (na)pisati, jer to je manje više sve poznato.
Ostalo je puno toga neurađenog, a proteći će puno vode bosanskohercegovačkim rijekama dok sa BiH ne skinu luđačku košulju, skrojenu u Dejtonu...