Autor: Ibrahim Čikić

Ibrahim ČIKIĆ: Zabranom sjećanja i oduzimanjem prava žrtvi da javno govori o zločinu društvo zapada u stanje produženog zločina. Mnogo opasnijeg i strašnijeg karaktera i posljedica čak i od samog zločina. Stražarima je dobro poznat efekat prisilnog tjeranja žrtve na šutnju. Strahom zabraniti žrtvi da javno govori o zlu, vremenom sasvim je sigurno i preživjelu žrtvu će ubiti! Ako ne ubiti onda sigurno dovesti u stanje očaja. Natjerati je u muhadžerluk i emigraciju. Prije toga opljačkati, moralno i psihički unakaziti. Posljedica, etnički čist određeni geografski prostor. Za takvu vrstu zločina se ne odgovara. Tako se i u prividnom „miru“ ne prestaje vršiti zločin.

Trebalo je 11, i slovima jedanaest, genocida da pređe preko naivne glave bošnjačke pa da se pojedinci odluče javno progovoriti ili odvaže napisati nešto o tome. Do sada se uglavnom šutilo, pričalo tajno i smrću svjedoka sve zaboravljalo. Ja bih to ovako nazvao: Genocid u kontinuitetu, haman posljednjih dvije stotina godina. Bošnjački korpus sveden na par miliona duša, a životni prostor umanjen za preko 90%. Preživjele duše bošnjačke danas tavore u enklavama, preciznije rečeno ogromnim koncentracionim logorima pod budnim okom „stražara“ (političari i SPC). Bivši stražari i nekažnjeni zločinci bošnjačkih duša preklanih i dan današnji vrše obuku mlađih kadrova. Svjesni su oni biološke smjene generacija pa podmladak užurbano „školuju“. Tako su i oni kada su bili djeca učili od starijih. Tradicija se nastavlja. Ništa novo na ovim prostorima. Takvu praksu Bošnjaci decenijama mirno gledaju i „mudro“ šute!? I sve to uglavnom zahvaljujući prodanim bošnjačkim „žandarima“ koji za radno mjesto ili „čin“ svojim učešćem u strukturi „stražarskoj“ odašilju posljednju uspavanku napaćenoj duši bošnjačkoj. Žandara Bošnjaka lahko je kupiti, a njegov „radni“ učinak je ogroman. Dobri su kao „dekor demokratije“ i sigurno glasačko tijelo. Na kraju krajeva duše i imanja žandara, kad tad postaće vlasništvo stražara. Znaju stražari to iz iskustva. Jedanaest puta su takve zločine provodili u praksi. Empiriski su se u to uvjerili. Zato se u prividnom miru svim silama stražari trude da žrtvi zabrane javno govoriti o zlu. I za to im trebaju žandari. Dobri su kao obmanjivači i rasturači dezinformacija. Jeftini, a učinkoviti. Ostavljaju dezorijentiranost Bošnjaka kuda prođu, a ulivaju lažne nade da neće više stražari klati. Umorili se stražari, govore nam žandari. Za naše dobro nam preporučuju zaborav. Savjetuju nam šutnju i tjeraju na zaborav.

Zabranom sjećanja i oduzimanjem prava žrtvi da javno govori o zločinu društvo zapada u stanje produženog zločina. Mnogo opasnijeg i strašnijeg karaktera i posljedica čak i od samog zločina. Stražarima je dobro poznat efekat prisilnog tjeranja žrtve na šutnju. Strahom zabraniti žrtvi da javno govori o zlu, vremenom sasvim je sigurno i preživjelu žrtvu će ubiti! Ako ne ubiti onda sigurno dovesti u stanje očaja. Natjerati je u muhadžerluk i emigraciju. Prije toga opljačkati, moralno i psihički unakaziti. Posljedica, etnički čist određeni geografski prostor. Za takvu vrstu zločina se ne odgovara. Tako se i u prividnom „miru“ ne prestaje vršiti zločin. Istina, manjim intezitetom nego u slučaju rata, ali važno je da se „etničko čišćenje terena“ ne zaustavlja. Radi se punom parom. Svim raspoloživim sredstvima, stari bi rekli: Đavo nit' ore, nit' kopa!“
Obraćam se baš Tebi napaćena dušo bošnjačka, ma gdje se nalaziš. Bilo da još boraviš u nekoj od enklava na prostorima ex-Jugoslavije ili se kao emigrant (muhadžir) nalaziš rasuta širom dunjaluka. Vrisni do neba! Progovori o zlu! Ispričaj strahote kroz koje si prošla! Saopšti istinu, Tebi je zabranjeno šutiti! Javno imenom i prezimenom prozovi zločince! Krikni od bola da te i „gluhi“ čuju. Tebi je Bog kao žrtvi naredio da pričaš o zlu kroz koje si prošao. Ne boj se stražara i žandara. Onoga trena kada „stražari“ čuju istovremeno desetine hiljada glasova napaćenih duša bošnjačkih, zaledit će mo im katilsku „krv“ u žilama. Žandari su tada obično kolateralna šteta stražarska. Znaju „stražari“ dobro da zločini NIKADA ne zastarijevaju. Sama pomisao na odgovornost i oduzimanje materijalnih dobara dovoljan je razlog da osjete smrtni strah u srcu. Od takve bolesti lijeka nema. Na vama gospodo emigranti je posebna odgovornost. Organizirajte okrugle stolove. Pravite tribine na kojima će govoriti žrtve i najeminentniji svjetski priznati naučni radnici Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti, Univerziteta u Sarajevu. Elita par-exelanse naučno-istraživačkog rada o ratnom zločinu nad Bošnjacima oličena je u prof. dr. Smailu Čekiću i njegovim saradnicima! Na takve skupove obavezno pozivajte političare zemalja u kojim boravite da prisustvuju predavanjima. Omogućite žrtvama da javno progovore o zlu kroz koje su prošli. Tražite od političara zemalja domaćina da se založe za procesuiranje zločina. Za uzvrat onima koji u ime vaše počnu govoriti o užasima kroz koje ste morali proći dajte glasove. Uključivanjem u takve stranke i sami ćete vremenom politički napredovati. Možda vremenom dobijete mogućnost da javno u nekom parlamentu baš vi progovorite o zlim ljudima i vremenima? Možda baš Ti budeš uzrok hapšenja nekog od zločinaca? Šutnja u ovom slučaju predstavlja saučesništvo u zlu. Boj se Dana Suda i Obračuna, a ne „stražara“, u tome ti je opstanak čovječe! Ovakva borba za istinu prerasta u nadnacionalni karakter. Mnogo je čestitih kršćana koji jedva čekaju da se priključe ovakvom bošnjačkom otporu. Zločinci nemaju vjere niti nacije. Jednom riječju, oni su ZLOČINCI! Stražari i žandari?!

Autor je napisao dokumentarnu knjigu „Gdje sunce ne Grije“