Ekrem TUCAKOVIĆ: Posljednjih dana u javnosti mnogo je bilo pitanja o korijenu, uzrocima i izvorima radikalizma i nasilja koje se zaogrće islamom. Ne treba zaboraviti da je osnovni izvor bio u agresiji, etničkom čišćenju, progonu i genocidu sekulariziranih muslimana Bošnjaka, da su to sprovodili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić i mašinerija kojom su oni upravljali, da to danas podstiču oni koji slijede njihovu ideologiju i tehnike psihološkog rata protiv Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Nije bilo ekstremnih i radikaliziranih muslimana 1992. godine u Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru, Srebrenici, Foči, niti danas radikalizirani muslimani u Livnu žele obnoviti Ćurčinicu džamiju. Ti nekadašnji muslimani i „umjereni bosanski islam", za kojima se danas iskazuje licemjerni žal, od prevelike „ljubavi i dobrote" završili su u logorima smrti: Manjača, Keraterm, Omarska, Batkovići, Srebrenica, Žepa. „Umjereni bosanski islam" od prevelike „topline" eksplozivnih naprava istopio se u ruševinama Ferhadije, Arnaudije, Aladže, Šišman Ibrahim-pašine, Ćurčinice džamije i drugih preko šesto uništenih džamija širom Bosne i Hercegovine i stotinjak ubijenih imama.

„Teror, strah i mržnja ne smiju imati vjersku motivaciju i identifikaciju, a ukoliko se takvo što desi to predstavlja grubu i neprihvatljivu zloupotrebu vjere, jer zločin u ime vjere je zločin protiv vjere", stav je učesnika jučerašnjih konsultacija u Kabinetu reisu-l-uleme o aktivnostima Islamske zajednice u suprotstavljanju nasilju.

Institucionalna IZ prva meta mržnje i nasilja
Nepobitna je činjenica da su institucionalna Islamska zajednica i njeni predstavnici i nosioci vjerskog autoriteta bili i do danas ostali glavna meta široke propagande i verbalne mržnje koju su sijali širom Bosne i Hercegovine i bošnjačke dijaspore samozvani misionari i „tumači pravog" islama. Za mnoge od njih je IZ bila i ostala nevjernička organizacija. Također netrpeljivost prema IZ nije bila samo verbalne prirode, evidentirano je više nasrtaja na prostore IZ i pokušaje njihove uzurpacije.

S druge strane, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini kontinuirano se bavi pitanjem pogrešne interpretacije vjere, nasilja i mržnje. Dokaz tome je fetva reisu-l-uleme od 13. decembra 1993. godine o obaveznosti pridržavanja propisa hanefijskog mezheba u načinu vršenja vjerskih obreda u džamijama, mesdžidima, tekijama i na svim vrstama islamskih skupova, zatim Rijasetova Rezolucija o tumačenju islama, od 27. marta 2006. godine, kao i dopuna Rezolucije od 7. novembra, 2006. godine, donošenje Kućnog reda u džamijama, od 16. oktobra 2007. godine, te održavanje seminara i stručnih rasprava na različitim nivoima unutar Islamske zajednice.

„Desni" i „lijevi" na zajedničkom zadatku
Institucionalno jedinstvena Islamska zajednica je važna prepreka neodgovornim pojedincima i grupama, njihovim devijantnim tendencijama i ekstremnim učenjima. Oni su toga svjesni, pa otuda njihova opredijeljenost ka diskreditaciji institucionalne Islamske zajednice i njenog autoriteta. Međutim, paralelno s ovim tokom, koji se njeguje unutar ekstremnih grupacija i pojedinaca koji se kriju pod plaštom vjere, u javnom prostoru, naročito posredstvom jednog broja medija, duže godina vodi se kontinuirana kampanja javne kompromitacije Islamske zajednice i osobito reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, njihove društvene devalvacije, marginalizacije i urušavanja svakog vida duhovnog i moralnog autoriteta. Takozvani nezavisni i građanski mediji, koji su samo na drugi način i drugim sredstvima upregnuti u sijanje mržnje prema IZ, dakle našli su se na istom zadatku širenja netrpeljivosti i mržnje prema IZ sa pojedincima i grupama koji se predstavljaju da rade na promociji „čiste vjere i tradicije". Posljedice i jednog i drugog poduhvata, dakle vjerskih anarhista i ove grupe medija, su identične, tj. da kroz obezvrjeđivanje i kompromitaciju institucionalne Islamske zajednice uspostave ambijent i uvjete za vjersku anarhiju i to samo na račun IZ i u ime islama, rušenje tradicionalnih oblika organiziranja i vođenja islamskih poslova, davanje legitimiteta i otvaranje prostora za izlazak na javnu scenu moralno i intelektualno nedoraslih autoriteta u vjeri, i to samo za muslimane.

Slaba, organizaciono razgrađena Islamska zajednica, znači puno prostora za vjerski avanturizam neodgovornih pojedinaca i grupa, znači lahko manipuliranje vjerskim poslovima, znači izazivanje unutarnjih sukoba i raskola, te pokazivanje vjerske anarhičnosti muslimana kao kontrast sređenosti i hijerarhiziranosti crkava i vjerskih zajednica naših komšija. Primjer manipulacije i instrumentalizacije vjerskih poslova muslimana od strane države i politike vrlo dobro ilustrira postojanje dvaju islamskih zajednica u Srbiji (...) U borbi protiv radikalizma i ekstremizma Islamska zajednica treba raditi sa muslimanskom porodicom, ponuditi cjeloviti sistem vjerske edukacije, od predškolskog do akademskog. Na taj način može se znatno smanjiti prostor za nasilnu radikalizaciju, ali joj u tome trebaju pomoći i drugi društveni faktori. Nažalost, pokazalo se da je u našim uslovima velika pomoć i kada joj se samo ne otežava. No, na pitanju vjeronauke sve je učinjeno da se oteža Islamskoj zajednici, da se ovaj predmet devalvira i omrzne i smanji prostor za adekvatnu afirmaciju i prenošenje tradicionalnih vrijednosti bosanskih muslimana.

Slaba, organizaciono razgrađena Islamska zajednica, znači puno prostora za vjerski avanturizam neodgovornih pojedinaca i grupa, znači lahko manipuliranje vjerskim poslovima, znači izazivanje unutarnjih sukoba i raskola, te pokazivanje vjerske anarhičnosti muslimana kao kontrast sređenosti i hijerarhiziranosti crkava i vjerskih zajednica naših komšija. Primjer manipulacije i instrumentalizacije vjerskih poslova muslimana od strane države i politike vrlo dobro ilustrira postojanje dvaju islamskih zajednica u Srbiji.

Na koncu, koja je razlika između govora mržnje prema Islamskoj zajednici koji dolazi od mladog i nadobudnog „bradom i kratkim pantalonama naoružanog" misionara i medijske kuće koja godinama vodi sistematsku kampanju i upreže sve raspoložive resurse da baci na koljena institucionalnu Islamsku zajednicu i reisu-l-ulemu? Ti mediji i novinari su, ustvari, radili za ekstremne i radikalne grupe, ostvarivali njihov cilj i želje. Neki od medija su od radikalnih nasilnika pravili zvijezde, davali su im publicitet kako bi ih ohrabrili i sukobili sa IZ. I također, koja je razlika između zavidnika i zlobnika čija zavist i zloba truje i razgrađuje rad institucionalne Islamske zajednice i samozvanih eksperata za doktrinarnu čistoću islama koji sve institucionalno razgrađuju i anarhiju uspostavljaju? Ipak, i unatoč svemu tome, Islamska zajednica je uspjela sačuvati srednji put, odoljeti napadima i zdesna i slijeva, izbjeći spremljenu zamku međumuslimanskog sukoba, unutrašnjeg denunciranja i „afganistanizacije" ili „irakizacije" islamskih pitanja, muslimana i države Bosne i Hercegovine. I to zahvaljujući vlastitoj mudrosti i slobodi da misli svojom glavom i da ne pristaje na diktate sa strane.

Dakako, u kontekstu mira i stabilnosti treba konačno razgraničiti šta je govor mržnje i huškački jezik, a šta kritika, šta je informacija a šta propaganda, šta je informiranje a šta indoktriniranje, bez obzira odakle to dolazilo i na koga se to odnosilo, od medija i novinara ili nasilnih vjerskih radikala, ili četničkih formacija. Naravno, Islamska zajednica treba aktivno voditi kampanju protiv svakog vida podsticanja govora mržnje, huškačkog jezika, zastrašivanja i nasilja, osuđivati sve pojedince i grupe koji u tome učestvuje ili podržavaju i ukazivati na takva mjesta, bilo da se radi o medijima i novinarima ili zagovornicima nasilja u ime vjere i nacije.

Vjeronaukom protiv indoktrinacije
Nadalje, treba se prisjetiti koliko je teških riječi kazano protiv vjeronauke, protiv vjerskog obrazovanja u javnim školama i vrtićima, te kakva se brutalna medijsko-politička kampanja vodila. Vjeronauka u javnim ustanovama se predaje po nastavnim planovima i programima koji, između ostalog, razvijaju i izvornu tradiciju bosanskog islama. Lažni dušebrižnici i zabrinuti licemjeri za bošnjačku islamsku tradiciju bili su najglasniji u devalvaciji i izgonu vjeronauke iz javnih škola i što većeg sužavanja prostora za promociju tradicionalnih vrijednosti bosanskih muslimana. Na taj način oni su pravili prostor da se nauka o vjeri uči u neformalnim centrima i predaje od strane nepoznatih i nepriznatih vjeroučitelja. Danas, kao i tada, rone suze za tradicijom bosanskog islama i lamentiraju nad njenom ugroženošću.

Umjesto da podrže IZ i transparentan i javno nadziran obrazovni proces po recenziranim udžbenicima, usaglašenim nastavnim planovima i programima, uz primjenu savremenih pedagoških standarda i licenciranih vjeroučitelja, progonitelji vjeronauke i lažni branitelji bosanske tradicije islama potpuno nerazumno su sve to odbacili i našu djecu šalju u naručje samozvanim učiteljima i njihovim metodama.

Dakle, kampanja protiv vjeronauke išla je na ruku onima koji odbacuju „nevjerničke škole i njihove programe". Ponovo su se našli u zajedničkom poduhvatu protiv institucionalne Islamske zajednice.

U borbi protiv radikalizma i ekstremizma Islamska zajednica treba raditi sa muslimanskom porodicom, ponuditi cjeloviti sistem vjerske edukacije, od predškolskog do akademskog. Na taj način može se znatno smanjiti prostor za nasilnu radikalizaciju, ali joj u tome trebaju pomoći i drugi društveni faktori. Nažalost, pokazalo se da je u našim uslovima velika pomoć i kada joj se samo ne otežava. No, na pitanju vjeronauke sve je učinjeno da se oteža Islamskoj zajednici, da se ovaj predmet devalvira i omrzne i smanji prostor za adekvatnu afirmaciju i prenošenje tradicionalnih vrijednosti bosanskih muslimana.

Zaštiti muslimane od mržnje i nasilja
Islamska zajednica na tome treba sama predano raditi, ali jasno i odlučno tražiti od državnih struktura, jer je to njihova zakonska obaveza, da se muslimani i građani Bosne i Hercegovine zaštite od mržnje, prijetnji i terorističkih akata pojedinaca koji se zaogrću odorom vjere. Onaj koji čini zločin, koji poseže za nasiljem, proizvodi mržnju i strah ne može imati vjersku zaštitu i alibi, nego je on zakonski prijestupnik i kao takav treba biti tretiran. Nadležne državne strukture su te koje, koristeći zakonom raspoložive mogućnosti, ingerencije i tehničke kapacitete, trebaju vršiti identifikaciju prijetnji i shodno tome postupati. U sekularnoj državi ne može se očekivati da Islamska zajednica pravi sigurnosne procjene. Štaviše, državne strukture bi trebale obavijestiti Islamsku zajednicu kada imaju dokaze da su određeni pojedinci prijetnja, opasni ili u službi nekih drugih interesa. Na taj način bi pomogli da se zaštiti IZ. To bi bio rad za opće dobro, što je i zajednički cilj i svrha našeg postojanja.

Potrebno je jasno i glasno kazati da Islamska zajednica nikada nije bila prepreka, niti u bilo čemu ometala rad državnih struktura u sprovođenju aktivnosti iz domena njihovih ingerencija za osiguranje bezbjednog okruženja i prevenciju nasilja. Ono na što je Islamska zajednica ukazivala bio je zahtjev za poštivanjem ljudskih prava, suprotstavljanje generalizaciji, etiketiranju i islamofobiji. Islamska zajednica je bila protiv progona vjerskih vrijednosti, protiv toga da se muslimani marginaliziraju, kriju po podrumima. Također treba stalno podsjećati da je obaveza vlasti i države da umjesto beznađa i očaja ljudima ponudi nadu i perspektivu.

Omarska Brčko Ne treba zaboraviti da je osnovni izvor bio u agresiji, etničkom čišćenju, progonu i genocidu sekulariziranih muslimana Bošnjaka, da su to sprovodili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić i mašinerija kojom su oni upravljali, da to danas podstiču oni koji slijede njihovu ideologiju i tehnike psihološkog rata protiv Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Nije bilo ekstremnih i radikaliziranih muslimana 1992. godine u Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru, Srebrenici, Foči, niti danas radikalizirani muslimani u Livnu žele obnoviti Ćurčinicu džamiju. Ti nekadašnji muslimani i „umjereni bosanski islam", za kojima se danas iskazuje licemjerni žal, od prevelike „ljubavi i dobrote" završili su u logorima smrti: Manjača, Keraterm, Omarska, Batkovići, Srebrenica, Žepa. „Umjereni bosanski islam" od prevelike „topline" eksplozivnih naprava istopio se u ruševinama Ferhadije, Arnaudije, Aladže, Šišman Ibrahim-pašine, Ćurčinice džamije i drugih preko šesto uništenih džamija širom Bosne i Hercegovine i stotinjak ubijenih imama.

Opredijeljenost dijalogu
Islamska zajednica kao jednu od svojih strateških orijentacija treba imati opredijeljenost kontinuiranom unutrašnjem dijalogu sa pojedincima i grupama muslimana i članovima Islamske zajednice, aktivno osmišljavati i sudjelovati u znanstvenim raspravama i diskusijama, pratiti tokove islamske misli i razvoj društvenih događaja i nuditi promišljene odgovore i rješenja. To treba biti slobodan izbor IZ i njena volja, a ne rezultat pritisaka ili reakcija na nešto izvana.

Opredijeljenost dijalogu pokazalo se ispravnim i konstruktivnim, to je pomoglo da se unutar onoga što se nekada označavalo kao amorfni radikalni milje napravi vrlo prepoznatljiva diferencijacija po nekoliko osnova i izdvoje pojedinci i grupe kod kojih se prepoznaje sklonost ka nasilju ili anarhiji i onih grupa koje nasilje i nasilne metode odbacuju, prihvataju i razumijevaju načela koegzistencije različitosti, suživota i sekularnog državnog okvira. Danas su se mnoge stvari iskristalizirale i postale jasnije.

Drugi bitan segment na kojem IZ treba insistirati jeste dosljedna principijelnost u zaštiti ljudskih prava i sloboda muslimana. Zaštita ovih vrijednosti treba biti bezuvjetna i obuhvaćati svakog muslimana u skladu sa zakonom i usvojenim standardima i instrumentima ljudskih prava i sloboda. To treba biti trajno opredjeljenje IZ. Uglavnom radikalni i nasilni elementi ne priznaju IZ i nisu njeni članovi, a suštinski IZ može biti odgovorna samo za svoje uposlenike i stavove koje iznosi, međutim zahtjev za zaštitu ljudskih prava ne može biti selektivan. Razumljivo, zahtjev za zaštitu ljudskih prava ne podrazumijeva zaštitu od kršenja zakona, širenja mržnje ili posezanja za nasiljem

Korijeni nasilnog radikalizma
Posljednjih dana u javnosti mnogo je bilo pitanja o korijenu, uzrocima i izvorima radikalizma i nasilja koje se zaogrće islamom. Ne treba zaboraviti da je osnovni izvor bio u agresiji, etničkom čišćenju, progonu i genocidu sekulariziranih muslimana Bošnjaka, da su to sprovodili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić i mašinerija kojom su oni upravljali, da to danas podstiču oni koji slijede njihovu ideologiju i tehnike psihološkog rata protiv Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Nije bilo ekstremnih i radikaliziranih muslimana 1992. godine u Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru, Srebrenici, Foči, niti danas radikalizirani muslimani u Livnu žele obnoviti Ćurčinicu džamiju. Ti nekadašnji muslimani i „umjereni bosanski islam", za kojima se danas iskazuje licemjerni žal, od prevelike „ljubavi i dobrote" završili su u logorima smrti: Manjača, Keraterm, Omarska, Batkovići, Srebrenica, Žepa. „Umjereni bosanski islam" od prevelike „topline" eksplozivnih naprava istopio se u ruševinama Ferhadije, Arnaudije, Aladže, Šišman Ibrahim-pašine, Ćurčinice džamije i drugih preko šesto uništenih džamija širom Bosne i Hercegovine i stotinjak ubijenih imama.

Valja liječiti taj stravični teret preživljene mržnje, ubijanja, zločina, genocida i frustracija koje su na tome nastajale. Islamska zajednica jeste i želi biti liječnik, hećim naših bolnih rana. Bilo bi korektno da oni koji se ne žele laćati ovog kompleksnog iscjeliteljskog posla ne otežavaju i još više stvari ne kompliciraju.

U drugom ešalonu zaslužnih za pojavu nasilnog radikalizma nalaze se oni koji su po evropskim metropolama, nije Beč jedini, „tovili" osobe sumnjivog moralnog i intelektualnog kredibiliteta, ljude iz podzemlja, upregnute u obavještajne mreže, ljude istrenirane za lahku manipulaciju, emotivno nesređene osobe. Oni su ih ugošćavali, pružali im utočište pa ih u različitim intervalima izvozili. Ni danas nam nije jasno zašto su to činili i šta su time željeli postići? I zašto preko naših leđa, kao da nismo dovoljno patnje podnijeli?