U zemlji u kojoj se već umire od gladi, postoji mjesto gdje se duše hrane bez ijedne marke. Pametni ljudi oduvijek tvrde da su najbolje stvari u životu besplatne. Ljubav i prijateljstvo, naprimjer. Cinici podsjećaju da je starost 'lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo, nagovještaj da...' Poslije dolaze bolesti, usamljenost i očaj koji, zaogrnuti ovdašnjim siromaštvom, neumitno bacaju u depresiju. Ponekad se čini da u ovom nesretnom gradu, svi putevi vode prema – kontejneru. Ipak, nije baš tako. Postoje male oaze sreće u kojima ljudi nalaze inspiraciju za pristojan život, ili pristojno starenje, a u starosti živjeti pristojno, to je kao dobitak na lutriji.
Suze radosnice za rođendan

U novoj modernoj zgradi, u sarajevskom naselju Hrasno, nedavno je otvoren Centar za zdravo starenje čiji je cilj promocija zdravlja, poboljšanje kvaliteta života i socijalne uključenosti u zajednicu, osoba treće životne dobi. Oni nisu štićenici, nego članovi, a za ulazak u ovo veselo društvo potreban je samo jedan uslov: da imate preko 60 godina. Vera Beatović dolazi već dva mjeseca u Centar. „Iskreno da vam kažem, skraćujem vrijeme, jer kod kuće nisam ništa kreativno radila. Ovdje sam se pronašla u likovnoj sekciji, tjelovježbi, a pomalo učim i engleski jezik. Iako znam da ga neću naučiti, tih nekoliko fraza, nekoliko uobičajenih rečenica želim da znam“, kaže Vera i dodaje da je i pored dvoje djece i troje unučadi, veći dio dana uglavnom provodila sama. Djeca su ili na poslu, ili u inostranstvu. Usamljenost i čežnja za njima, jedan su od najvećih problema penzionerske populacije u BiH. Vera u prosjeku dnevno provede oko četiri sata u Centru za zdravo starenje. „Vratim se kući potpuno ispunjena i zadovoljna i jedva čekam novi dan da se ponovo vratim ovdje“, kaže ova penzionerka dok naviru suze, jer rođendan joj je i pale se svjećice na torti kojom će počastiti svoje nove prijatelje.

Nećemo o godinama
I Razija Šopo, pravnica u penziji, ističe da je prijateljstvo koje je pronašla u Centru za zdravo starenje, ono najbolje što je moglo da joj se dogodi. „Željela sam da vrijeme iskoristim na dobar način i liječim usamljenost. U likovnoj sam sekciji, a redovna sam i na tjelovježbi. Ovdje sam svaki dan od devet do dvanaest sati, onda idem kući, kuham ručak i znam da je još jedan lijep dan iza mene“, kaže Razija i ističe da su svi volonteri koji rade s njima izuzetno dragi i strpljivi. Zineta Jahić tvrdi da se može zdravo stariti, a to podrazumijeva ne misliti na prošlost, nego živjeti ovaj, sadašnji trenutak. „Ovdje sam oko mjesec i radujem se svakom novom danu, mada ne osjećam da sam u tim, kako kažu, zlatnim godinama. Neću vam reći koliko ih imam, ali sačuvala sam onaj svoj duh i nisam više usamljena iako mi je jedan sin u Njemačkoj, a drugi u Americi. Nezaheta Hadžović, službenica u penziji, ističe da je najvažnija pozitivna energija u Centru za zdravo starenje. „Ne pričamo o lošim stvarima koje su nam se dogodile. Nama starima trebaju pozitivne stvari. Svako jutro, kad se probudim, prvo zahvalim Bogu što sam čitava, doručkujem, a onda pravo u Centar“, kaže ova vitalna penzionerka.


Mahirove vježbe za zdravo starenje

Članovima Centra za zdravo starenje na raspolaganju su likovna, kulinarska i informatička sekcija, kurs engleskog jezika, medicinsko savjetovalište i preventivno-korektivna gimnastika ili tjelovježba, kako je oni jednostavno zovu, a ona je i najposjećenija. Fizioterapeut Mahir Selmanović prilagodio je vježbe osobama treće životne dobi i već nakon mjesec dana, pojavili su se prvi rezultati. „Do 50 posto se popravilo opće stanje kod svih polaznika tjelovježbe. Glavni simptomi su bili slabost, nepokretnost kao posljedica artroze, nesanica, glavobolje... Opća slika je pokazala poboljšanje u svim segmentima, a kada završe sa vježbanjem, imaju volju i za informatiku i ostale radionice, bridž, engleski ili pjevanje“, kaže fizioterapeut, dok fine sarajevske gospođe ističu da je on njihov dobri anđeo.

Dođi da ostarimo zajedno
Mubera Koš je neiscrpni izvor veselja u ovom društvu. Njene duhovite primjedbe na život i druženje u Centru samo frcaju. Potencijalna je mladenka, našla je već i kumu među mladim volonterkama, ali još nema đuvegije. „Naši muškarci su se nekako uvukli u sebe. Jedan tamo, drugi ovamo, ne znaju ni između sebe da razgovaraju, a kamo li s nama. Ali zato igraju šah“, kaže rezignirano Mubera. I to je tačno. „Šta kažu? Da smo se separirali? Nismo, igramo šah, a da mi je znati koja se žali, odmah bih joj prišao“, kaže kroz smijeh Omer Močević koji igra partiju šaha sa svojim prijateljem. „On slabije igra, a ovdje su kafa i čaj besplatni, pa ne možemo u to da igramo, zato igramo u čvoke. Eno sva mu je glava natekla. Mlađi je od mene, pa bježi kad izgubi, ne mogu da ga stignem“, kaže Omer i dodaje da je Centar za zdravo starenje „izmišljeno“ mjesto. Penzionerka Marija Radosavljević uključila je kompjuter i čeka instruktoricu. „Volim tjelovježbu i poslije nje osjećam se preporođenom, ali želim da savladam i osnove informatike. Treba to da znamo, bar ono najosnovnije, da pošaljemo mejl ili da komuniciramo preko skajpa“, kaže Marija, a Viktorija Grubor ističe da je ovdje ostvarila svoj životni san: „Nisam uspjela da upišem Školu za primjenjenu umjetnost, nekada kad sam bila mlada. Sada dolazim svaki dan i slikam ovdje. Sav materijal obezbjeđuje nam Centar, a ja vjerujem da ćemo naše radove jednom i izložiti.“

Kome je ova sjajna ideja pala na pamet?

„Danas nam dolaze u posjetu učenici iz osnovne škole 'Silvije Strahimir Kranjčević', imamo saradnju i sa sličnim centrima u Travniku i Mostaru, kojima odlazimo u posjetu, a i oni dolaze nama“, ističe menadžerica Centra, Sejdefa Bašić-Ćatić i dodaje da je ideja o osnivanju ove ustanove došla sa dva mjesta. „Prvo je Udruženje Partnerstvo za javno zdravlje, a drugo Opština Novo Sarajevo gdje su već razmišljali na koji način da odgovore potrebama svojih starijih sugrađana. Sjeli smo, razgovarali i nekako zajedno skrojili ovu ideju. U realizaciji nam je pomogla Yanos fondacija iz Holandije i tako smo dobili ovaj moderni centar“, kaže menadžerica i dodaje da imaju 250 članova, većinom iz opštine Novo Sarajevo, ali vrata Centra nisu zatvorena ni za ostale Sarajlije, pa tako ima članova i sa Ilidže i iz Starog Grada. „Na nama je da pokažemo da ovo ima smisla i da imamo dobre rezultate. Ovo nije starački dom, mada i oni imaju svoje mjesto, ali Evropa ide ka sljedećem: da stariji ljudi što duže žive u svojim domovima, ali da imaju ispunjen dan, jer je kod kuće najbolje“, kaže Sejdefa Bašić-Ćatić i dodaje da, ukoliko se u Centru dogodi neka ljubav, menadžment nudi besplatno slavlje, vjenčanicu, tortu i sve što uz „ludi kamen“ ide.

Radost je u davanju
Emir Karamehmedović, slikar amater, i sam član Centra za zdravo starenje, poklonio je 32 slike koje krase zidove ovog modernog zdanja. „Ljepota života je u davanju i pomaganju ljudima. Po prirodi sam optimista i pokušavam da zaboravim sve što je bilo loše u mom životu. I često kažem ljudima oko sebe: 'Hajde da gradimo nešto ljepše za budućnost'!“, kaže slikar Karamehmedović. Mlade volonterke, Minela Kahriman socijalna radnica, i Armina Kosovac profesorka engleskog jezika, smatraju da pomažući ljudima trećeg doba i same sebe ispunjavaju. „Svaki dan radimo nešto novo, oni uče od nas, a mi od njih. Njihov najveći problem je najčešće usamljenost, tako da je njima razgovor i prijateljstvo ono najvažnije“, kaže Minela. Treba im tako malo, a za njih je to tako puno. Ili kako kaže Jusuf Srna koji dolazi u Centar od prvog dana: „Najzdravije moguće starenje je kad nisi sam. Imam 68 godina, ovdje sam preko dana u nekom vremenu kad Centar radi, a to je od devet ujutro, do tri popodne. Moje godine jesu zlatne godine. Ja se još bavim i planinarenjem. Subotom i nedjeljom idem na planinu i sretan sam!“, kaže Jusuf. Pa, ko još može reći da u ovoj zemlji nema sretnih ljudi?

Autor: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić