Autor: Avdo Metjahić

Avdo METJAHIĆ: Još od postanka Srbije, poznato je da njom vladaju oni koji nisu rođeni u njoj, ili ne potiču iz nje. Bris Tadić rođen je u Sarajevu. Vuku Jeremiću korijeni iz BiH. Karađorđevići, porijeklom sa Prokletija, od ilirskog plemena Klementa. Da ne zaboravimo Miloševića, Draškovića, Karadžića, Šešelja, “Arkana” i mnogobrojnog ološa i smeća sa Balkana, koje Srbija prihvata i prisvaja kao svoje.

Svijet ma koliko velik bio, nađe mu se kraja, a kraj je ondje gdje je neko žarište i poganluk čovjekove naravi, gdje nasrće čovjek na čovjeka, ondje gdje ljudskost prestaje, gdje vapaji sirotinje i napadnutog niko ne čuje. Vijesti iz tog poganog svijeta, koje dolaze dnevno, već sutra budu zagušene drugom viješću, još lošijom, viješću ljudskog smrada, koji neće i nepoštuje drugog čovjeka i njegovo pravo.

Eto ni Gadafija više nema, ode i taj okruti pukovnik, kao i što je došao. Da se takav nije ni rađao, za čovjeka i čovječanstvo u opšte, nebi bila neka velika šteta, pa ni za same Libijance.
U Avganistanu ubijanja i orgijanja ne prestaju, a oni okolo žive, i ne osjećaju ništa, kao da se i ništa i ne dešava. Uživjeli su se u toj ljudskoj nesreći. Mnogima taj paligon smrti liči kao neka obična klaonica, gdje se svakim danom prikolje određeni broj hajvana, krv upije zemlja, pa nešto i ispari. Eto to je ljudskost čovjeka, eto to su civilizovani ljudi ovog vakta. Eto to je dvadeset i prvo stoljeće, od kojeg je čovjek očekivao mnogo, a dobija ništa. Može li išta biti okrutnije, kao što čovjek bude prema čovjeku. Umjesto da se “civilizovani” čovjek okrene, prema boljoj budućnosti i u savladavnju ekonomske krize, koja potresa svijet, on ovu nesreću koristi u svoje svrhe, i intrigama sputavajući one koji bi da bar nešto pozitivno urade. Jedan svjetski um napisa: “Sreća je nalik na odijelo po mjeri. Nesreća je što se često poželi tuđe odijelo”. Odgovora za izlazak iz krize niko još ne daje, a možda ga ni nema u bliskoj budućnosti. Da bi veliki, i oni bez duše i ljudskog osjećanja, prikrili istinu, u kakvom se blatu svijet valja, napadaju one koji traže izlaza i koji žele mir. Pripisuju mu razne marifetluke, eto, nije njihove rase, njihove vjeroispovjesti, socijalista je, ili nije podoban. Srpski tobožnji akademik M. Bećković reče: “Meni ne zanima istina, Ja znam ko je u pravu”. Eto nam odgovora, na što se oslanja veliki procenat današnjeg “civilizovanog” svijeta. Eto nam potvrde, šta čeka malog i običnog čovjeka.
Da bi veliki zamaglili istinu i prikrili nesreće izazvane od ovakvih, okreću se metodama koje su uvijek urodile plodom, bar za njih, napadi na nevine ljude, narode i duhovni odgoj. Bilo bi suvišno govorit o onim pojedincima u zapadnom svijetu, koji su se okomili, na pripadnike druge vjeroispovjesti, pa eto da ih ukratko spomenemo. Do nedavno je Evropa, kad god bi bila u ekonomskom škripcu, tražila krivca za svoja posrnuća, dizala bi halabuku prvo na “vještice”, miran i nevin svijet, i spaljivali ih na lomačama. Kasnijih godina trebalo je naći novu žrtvu, te umjesto vještica dolaze na red Jevreji, koji su bili dežurni krivci za sva posrnuća “velikih”. Danas na njihovo mjesto stupaju pripadnici islama, koji žive u Evropi, ne zaboravljajući Ameriku sa Kanadom.

22. jula tekuće godine, Norvežanin Anders Breivik, postavlja Bombu u državnoj ustanovi u Oslu, ubijajući osam osoba. Nekoliko sati kasnije u jednom kampu opet eksplodira bomba pripremljena od istog troriste, te precizni snajperski hici, sa kojima uzima živote 68 mladića i curica. Nije primjećeno da ga je iko iz tog zapadnog civiliziranog svijeta nazvao pravim imenom “terorista”, a posebno ne da je kršćanski ili hrišćanski.
Projekat islamofobije je zahvatio i Ameriku prije nego deset godina, gdje nesvjesne, neprosvijećene i grupe nevjernika, finansijaju nekoliko fondacija, pa evo i njihovih imena:
1. Richard Mellon Scaife Foundation;
2. Lynde and Harry Bradley Foundation;
3. Newton and Rochelle Becker;
4. Foundation and Newton and Rochelle Becker Charitable Trust; 5. Russell Berrie Foundation, Anchorage Charitable Fund and William Rosenwald;
6. Family Fund;
7. Fairbrook Foundation.

Prema podacima koji su dostupni, za krivo informisanje javnosti, tu su oni koji se prestavljaju kao ekspeti svega i ničega, a najpoznatiji su: Frank Gaffney, David Yerushalmi, Daniel Pipes, Robert Spencer, Steven Emerson i niz drugih antiislamskih skribomana. Ova je mala družina zadojena mržnjom, koja nebi smjela zahvatit ljudski rod u dvadeset i prvom vijeku. Da bi ovi eksperti bili glasniji, prostor im ustupaju nekoliko poznatih TV kuća, a vodeće su CNN i FOX TV.
Ne bi spominjali sve one koji su uključeni direkno ili indirekno u politici Sjedinjenih Dražava, da li to bili senatori ili kongresmeni, ili pak one koji ‘pucaju’ na presjedničku fotelju, a koji su zadojeni mržnjom, sigurni smo da neće uspjeti skrenuti ovu državu sa puta demokracije. To je bila mala slika događaja u svijetu, pa je potrebno vratiti se našoj kolijevci i brdovitom Balkanu, gdje rovari jedan te isti narod, a ne samo pojedinci, više nego sto godina.
Onaj prljavi dio svijeta i Evrope, koju spomenuh na početku ovog teksta, nađe sebi i saveznika, baš na tom brdovitom Balkanu, i kuhinju gdje se sve i svašta kuha i priprema za svoje susjede. Poslužit ću se jednom rečenicom, osnivača crnogorskih liberala, gospodinom Slavkom Perovićem, koji reče: “U tom smislu čitavi bi Balkan trebalo proglasiti Carstvom Laži, a glavne ulice u glavnim centrima balkanskim nazvati: ulicama krvoliptanja”.

Dopunit ću gospodina Perovića, da svim nesrećama kumuju Srbi ili pak crnogorsko srbovanje, koje rovari Balkanom stoljeće ipol. Ovi ljudi koji danas direkno ili indirekno vladaju, sa ove dvije države, Srbijom i Crnom Gorom, da bi sebi i svoje ideje zaštitili, spremni su na razaranju svake istine koja govori o njima, njihovim namjerama, pa i o prošlosti njihovih naroda. Pouzdan oslonac za opstanak njihovih bolesnih alibija su; zamagljivanje istine, lažno informisanje, a i nije potrebno puno dosjetljivosti da bi se izmanipulisao ili prevario narod koji tim vođama vjeruje, već duži period.

Ono što se dešava na Balkanu pokazatelj je licemjernosti službene politike Srbije, u kojoj je moguće sve, sem iskrenosti i istine. Crna Gora nije daleko, nego su u istom dvorištu, jer cnogorska srbovanja, i ako ne javno, ona su prisutna i kod onih koji se izjašnjavaju Crnogorcima.
Na vidiku nije ni jedan pozitivan rezultat, da će doći do osvješćenja, u ovim dvijema balkanskim džvama. Jedna velika većna ove dvije balkanske drzave, i dalje vjeruje obmanjivačma, ne primjećujući da svakim danom padaju u što veću bijedu i siromašvo, gdje samo cveta korupcija i razno nasilje. Odgovornosti od političra Srbije i CG, prvo nema prema svom sopstvenom narodu, pa zašto njihovi susjedi moraju očkivat nešto drugačje.

Vratimo se Srbiji i ljudima koji na direktan ili indirektan načn upravljaju ovom držvom, koja je stvorena na genocidu još u devetnaestom vijeku. Današnji Srbi, da bi opstali, moraju zaboravit tobožnje zavjete djedova, koji su samo mašta u glavama šarlatana i onih pomućene svijesti. Također da bi opstali moraju shvatit da je dvadeset i prvi vijek i da je jedina garancija mira, međljudski odnosi i poštovanje prava svih ljudi i naroda u Srbiji, te i u komšluku. Ne zaboravimo, da su Balkanom harali Kelti, Huni, Avari, i druga lutalačka plemena, ali danas ni pomena od njih. Kako došli, tako otišli.

Bal Kan

Još od postanka Srbije, poznato je da njom vladaju oni koji nisu rođeni u njoj, ili ne potiču iz nje. Bris Tadić rođen je u Sarajevu. Vuku Jeremiću korijeni iz BiH. Karađorđevići, porijeklom sa Prokletija, od ilirskog plemena Klementa. Da ne zaboravimo Miloševića, Draškovića, Karadžića, Šešelja, “Arkana” i mnogobrojnog ološa i smeća sa Balkana, koje Srbija prihvata i prisvaja kao svoje.

Konačno, svi oni koji pravilno rasuđuju u svijetu, pa i na samom Balkanu, prepoznaju probleme i kuhinju gdje se sve kuha, i ko je sve snadbijeva. Najviše se smrad iz srpske kuhinje osjeća u BiH, gdje onaj demokratski svijet sa nedemokratskim rasuđivanjem, stvori državu u državi, bar tako misle oni koji su na čelu tog indetiteta. Evropa i jedan dio svijeta stvoriše RS, ili kako popularno kod Bošnjaka i svih onih koji prepoznaju namjere prolupanog i nepravednog svijeta, prozvaše je; Republika Šumska, za koju se bosnanski Srbi drže, kao pijan truhlog plota.

Dokle će država Republika BiH i građani, koji je osjećaju jedinom svojom domovinom, imati strpljenja da se nose sa Tadićevim i Jeremićevim mešetarijama, preko svojih satelita, pitanje je vremane. Dokle će pošten čovjek izdržati ovakve izazove, opet je pitanje vremena, jer mu je dosta svega.

Da vidimo dokle su mešetari Balkana stigli sa svojim idejama, i dokle će im to dozvolit, oni koji žele mir, ravnopravnost i prosperitet Republike BiH. Kakva je to ravnopravnost, kad žrtve rata, koncetracionih logora, i genocida uopšte, nisu u stanju obilježit stratišta svojih najmilijih i logore smrti, za koje čitavi svijet zna. Navest ćemo samo jedan frešak slučaj iz Višegrada, gdje gradske vlasti ne dozvoljavaju da se obilježi kuća Adema Omeragića, u kojoj je živo spaljeno više od sedamdeset nevinih Bošnjaka. Da bi uklonili sve tragove zločina, opštinske vlasti napravile su projekat gdje treba da preko temelja ove kuće prođe lokalni put, i sa time uklone svaki trag srpskog zločina.

Sjeti mo se starice Fate Orlović iz Konjević Polju, gdje isti zlikovci napraviše crkvu u njenoj avliji, a ni do dan danas ta crkva nije izmještena. Podsjetimo se Korićanskih Stijena, gdje je masakrirano stotine nevini bošnjačkih žrtava, ali još obilježja nema, jer ne dozvoljavaju vlasti Šumske. Možemo navesti stotine slučajeva, i orgijanja bosnanskih pravoslavaca, koji rade za tuđe račune, protivu sebe i svoje budućnosti.

Za posljednjih par decenija, ljudi i građani ove najstarije države Balkana, imali su vremena shvatit da su bili izigrani, od svojih predstavnika i međunarodne zajednice. Osjeća se kraj strpljenju, tako da ništa i niko više ne može uticati na jedinstvo građana ove međunarodno priznate, ali od međunarodne zajednice i svojih političara, zanemarene države. Narod je jedina snaga, te za bolju i svjetliju budućnost, mora uzeti sudbinu u svoje ruke, i bit svoj na svome, a onim koji im zagorčavaše život posljednjih par decenija, reći; toga više neće biti.

Čuje se sve česće vrisak Bošnjaka i miroljubivih građana Republije BiH, kojima je strpljenje pri kraju, i iz glasa viču: Radije ćemo umrijeti na nogama kao ljudi, kao narod, nego živjeti na koljenima, gdje nas je dovela međunarodna zajednica i naše minderpuze.

Za kraj, ispričat ću vam istinit događaj:
Predvodio u Njemačkoj naš Jozo grupu kamenorezaca i zidara, najboljih u svom zanatu. Bio na putu da se pogodi za neki veliki posao. Jedan od ovih zidara, nagovoren od ostalih, reći će mu:
- Čuj naš dobri Jozo, dok se budeš nagađao za posao, dobro se oznoji, tako da se mi nebi znojili, kad budemo radili.
Na vratima pri izlasku iz stana Jozo im se obrati:
- Pa vi meni ljudi moji, dobro poznajete. Borit cu se svom snagom da pogodim posao kako vi hoćete, ali ako nikako ne može, onda ćemo morati pošteno.