Jedna teza kao relaksiranje od prethodnih tema. Zamislite samo - ta DPS hobotnica zakazuje partijski kongres na Dan nezavisnosti! U velikom stilu, Hitlera, Musolinija, Staljina, i ostalih iz ekipe totalitarnih. Zamislite tu logiku jednopartizma, taj neo-totalitarizam, to manipulisanje i monopolisanje sa identitetom i stavljanje znaka jednakosti između partije i države!

Zamislite samo - ta DPS hobotnica zakazuje partijski kongres na Dan nezavisnosti! U velikom stilu, Hitlera, Musolinija, Staljina, i ostalih iz ekipe totalitarnih. Zamislite tu logiku jednopartizma, taj neo-totalitarizam, to manipulisanje i monopolisanje sa identitetom i stavljanje znaka jednakosti između partije i države!

Do kada ćemo lagati sebe? Do kada ćutati kao zemlja-leš, kao nacija zadovoljna mrvama, kao država bez svog “ja”, kao narod koji se miri sa internacionalnom etiketom na kojoj piše – privatni i korumpirani posjed? Do kada ćemo nijemo, bezočno nijemo, trpjeti opasne marovićevsko-dukanovićevske obračune koji cijepaju naše društvo, koji se pretvaraju u veliku igru prljavih računa, koji postaju kancer našeg bića, koji stvaraju osjećaj ogromnog kolektivnog straha?

Iskrenost je suština i pokretač svih promjena – ona lična, u vidu priznanja surovih istina sebi samima o sebi samima, koja već tim činom postaje terapija, i ona građanska i društvena koja, kada se javno prizna, a to itekako peče, pritiska i steže – postaje mjera uspjeha, progresa i lijek.

Dakle – priznati i javno reći.

Bliska rođaka nedavno mi šalje poruku: ”Uništavaš nam živote svojim tekstovima i izjavama u zadnje vrijeme. Nijesi svjestan što radiš i sebi i nama. Molimo te – budi pametan, prestani i ćuti!”

Veoma važna poruka. Opasno važna. Poruka - simptom društvene bolesti, osakaćenog društva, kolektiva neslobode, zajednice razarajućeg, dirigovanog i kontrolisanog straha. Poruka, najmanje važna za mene, jer me ne dotiče i ni trunku ne pokolebava (naprotiv), već, prije - važna za definisanje i opis našeg, crnogorskog usuda. Poruka koja u sebi krije klicu smrti ogledane u predaji, kojom se preporučuje mirenje sa onim što je Žan Pol Sartr nazvao “mrtvački mir koji je naš udes”.

Poruka u kojoj je možda i veća odgovornost za naše poraze i nesreće nego u onim prijetećim, koje dolaze i koje su mnogima dolazile, iz srca kriminalnog, dvadesetogodišnjeg režima. Jer, te prijetnje smrću, koje su dobijali Slavko Perović, Željko Ivanović, Milan Popović, Ibrahim Čikić, Slobodan Pejović i ostali, koliko god to perverzno zvučalo, predstavljaju prijetnje hijena hrabrim pojedincima, a ovakve poruke, koje se množe iz dana u dan, zapravo su, zbog svoje učestalosti i zamaha, direktna prijetnja – svima nama. To su poruke koje dolaze, takođe iz srca represivnog sistema, ali krajnje indirektno, perfidno i nezamislivo lukavo, od šponde pa direktno u rupu - kroz usta naših najbližih u naše ionako prestrašene glave. Zamislite stepen morbidnosti te surove istine! Te zamke.

Prosipaju nam u lice strahove svih vrsta. Strah od gubitka posla, privilegija, ugleda, novca… Njihovi kreatori, anti-političari – Milo Đukanović, Svetozar Marović, Filip Vujanović, Milan Roćen, Duško Marković i ostali ministri, direktori i svima njima skloni i u njih zaljubljeni tajkuni i bogataši, dakle, kreatori tih arhi-strahova indirektno koriste naše majke, očeve, sestre, braću, djevojke, drugove – da nam poruče – ćutite! A naši najbliži tome dodaju i ono, što nas najviše boli – za vaše dobro!

Kakva ubitačna kombinacija politike, psihologije i kriminala. Kakav razarajući miks svjesnog i nesvjesnog, privatnog i javnog, dobronamjernog i zlonamjernog. Kakav kolaboracionizam antipoda! Kakav sočan poljubac nama najbližih, sa onima koje oni, isti oni, politički mrze iz dna duše. Kakav poraz! Autogol u posljednjoj sekundi finalne utakmice.

Znaju odlično pomenuti tvorci naše pustoši ono čega je bio svjestan i Borislav Pekić - da “samo strah ubija ljude.” Ali, zamislite samo tu dozu straha!

To je isti strah, isti njegov miris i prizvuk, ista matrica straha, kojeg su naši stratezi onih hladnih noći 90-ih godina do smrti utjerivali i najzad utjerali Muslimanima koji su prebacivani i najzad prebačeni preko naše granice direktno u dubine ništavila. Ista je to nit straha kao i ona u dušama logoraša u Morinju, seljaka u Bukovici, Dubrovčana na koje smo kidisali pošto su nas narečeni velikaši malenih duša sramno ubijedili, a mi još sramnije povjerovali - da tako, i nikako drugačije, ne treba da bude.

To je isti kalup straha, kao i onda kada su se kotrljale hiljade i hiljade ilegalnih tovara cigareta i opijajućeg brašna preko plavetnog Jadrana. U pravcu južne Italije. Kasnije, nedavno - preko modrog Atlantika. U pravcu Južne Amerike. To je strah iz iste političke radionice, kojim su do i od referenduma dijelili i dijele Crnogorce i Srbe.

To je ta turobna vertikala straha koja u korijenu kida sve začetke (kojih je malo) naših normalnosti, moralnosti i poštenja. Svih naših pokušaja (kojih je nedovoljno) da nešto promijenimo, ispravimo i dostignemo. Da se izgubljeni u živom blatu bezličnog trgovačkog materijalizma, anti-građanske kulture, bezgraničnog oportunizma i kalkulantstva, ličnog kukavičluka - pronađemo.

Da se probudimo i osvijestimo. Da se odupremo crnogorskoj oligarhiji, kleptokratiji, možda najpreciznije - kriminokratiji. Da iz jungovskog kolektivnog nesvjesnog izvučemo ono što nam može doći po Petru I Petroviću ili Marku Miljanovom Popoviću. Jer i Viktor Igo je bio svjestan toga kada je rekao - “Smjeti: to je cijena napretka”. Jasno je – ne napredujemo jer ne smijemo!

Ali, pitanje je i kako smjeti, kada generacije i generacije odgajamo i decenijama živimo u duhu intenzivnog demagoškog slobodarstva, istorijskih priča o podvižništvu bez ikakvog pokrića u sadašnjosti, u vremenu kada je vrhovni savjet, ona mudrost iz navedene poruke – budi pametan i ćuti. Kako smjeti i mijenjati, kada na taj način, takvim savjetima, činimo uslugu opasnom, režimu? Kako očekivati od djece, učenika ili studenata da se pobune na nepravdu, kada ih od starta, uz ogromne prekomjerne doze režimskog straha, pripremamo za pozicije, funkcije i srednji put?

U suštini, to su savjeti uplašenih i samim tim ljudi poraženih od režima. To su poruke onih koji velike ideje, angažovanost i bolju Crnu Goru prodaju za jeftini mir i prividni komfor. To su plićaci duha koji nam se iz najboljih poriva prodaju za luče iz njegoševskih dubina. Na te udice straha, jednog kriminogenog, mutnog i okoštalog sistema, kače se oni koji nam žele dobro, a u suštini nam, svima nama, čine – veliko zlo. I to je - paukova mreža, lavirint beznađa, začarani krug, đilasovska besudna zemlja. Crna Gora.

Za kraj jedna teza kao relaksiranje od prethodnih tema. Zamislite samo - ta DPS hobotnica zakazuje partijski kongres na Dan nezavisnosti! U velikom stilu, Hitlera, Musolinija, Staljina, i ostalih iz ekipe totalitarnih. Zamislite tu logiku jednopartizma, taj neo-totalitarizam, to manipulisanje i monopolisanje sa identitetom i stavljanje znaka jednakosti između partije i države!

Zar treba išta dodatno komentarisati povodom tog nauma osim možda prijedloga, savršeno usklađenog sa tom jadnom političkom idejom, koji ovim putem upućujem centrali stranke, a to je - da se tokom grandiozne svečanosti, na trgu Slobode, otkrije i veliki (naravno, veći od onog Petra Prvog) spomenik od zlata i dijamanata, oca osnivača crnogorske nacije, mirotvorca nad mirotvorcima, čovjeka nad ljudima, neprikosnovenog premijera nad premijerima – Mila Đukanovića.

Razmislite o tome.

Autor: Marko Milačić alijas Marko Petrović