Gospodo iz Monitora, imputirajući nam da su nas, kako kažete, obmanuli razni agenti nastavili ste hajku i opet stali iza monstruozne optužbe Slobodana Pejovića da radimo za crnogorsku tajnu policiju.

Napominjemo da je ista ta crnogorska tajna policija, uz ASISTENCIJU komadanta Pejovića, slala u smrt naše najmilije, među kojima je bio i moj brat Alenko. Takve uvrede na račun žrtava neka idu na vaš obraz!

Niko nam od agenata, gospodo iz Monitora, nije dojavio, kako tvrdite, da je Pejović bio inspektor za potrage, niti smo znali za takvo zvanje sve dok crnogorski mediji nisu objavili da su svjedoci Tužilaštva, bivše Pejovićeve kolege, Ranko Martinović i Ranko Mihailović, na Sudu potvrdili da je on bio inspektor za potrage i da je „on bio taj koji je komandovao akcijom izručivanja bosanskih državljana Republici Srpskoj”. (Pobjeda, 1.juli 2010.). O kakvoj, dakle, uroti i agentima govorite? I ako su iznijeli neistinite tvrdnja zašto ih Pejović ne tuži za klevetu? Nije ovdje riječ o akademskoj raspravi, već o optužbi za ratni zločin. Možda je Komadanta strah da će se, uđe li u takav sudski proces, njegova uloga još više razotkriti?

Nismo od agentata, već smo iz vaših medija saznali da je direktorica Monitora, Milka Tadić, ušla u sudnicu s Pejovićem, iako su samo nekoliko dana ranije svjedoci Tužilaštva ukazali na njegovu zločinačku ulogu. Ne znam da li bi dotična gospođa u sudnicu ušla ruku pod ruku sa jednim od komandanata zločina u kojem je, ne daj bože, ubijen njen brat?

Nisu nas dezinformisali agenti nego je Monitor proglasio Komandanta Pejovića za jednu od ličnosti koja je obilježila 2010., uz suludo obrazloženje: “Sudsku tužbu, uz optužbu da je i Pejović imao značajnu ulogu u hapšenju izbjeglica, najavilo je i Udruženje porodica žrtava deportovanih građana BiH. Cilj nove hajke je očigledan: Pejovića i sve eventualne svjedoke tog zločina treba za sva vremena ućutkati i spasiti Momira Bulatovića i Mila Đukanovića od izvođenje pred lice pravde”.

Gospodo iz Monitora, jeste li vi normalni? Zašto izvrćete teze? Kako cilj ljudi kojima su pobijeni najbliži može biti da ućutkaju svjedoke zločina nad svojim sinovima, braćom i očevima? Bezobzirno nipodaštavate pamet vaših čitalaca, i opet podmećete, naime: poodavno smo najavili tužbu protiv Pejovića, Bulatovića i svih drugih odgovornih.

Mi smo izrevoltirani upravo time što smo bili obmanuti i to od našeg 'heroja' Pejovića. Pejovića koji je ćutao o svim živučim svjedocima ovog zločina. Pejović se zaklinjao i javno hvalio da će na svjedočenju „rasturiti“ Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, Milorada Šljivančanina i Milorada Ivanovića...da će razotkriti kako su iznad Herceg Novog, na Orjenu, ubijane izbjeglice. No, samozvani 'junak' je u sudnici bio 'miš': nije spomenuo ni „M“ od Momira i Mila, ni „O“ od Orjena. Nije ni riječ progovorio o tome ko je osnovao Sabirni centar za uhapšene Bošnjake u HN, i ko je bio upravnik tog centra... a Šljivančanina i Ivanovića je hvalio, što je uredno konstatovano u Zapisniku sa njegovog svjedočenja. Stoga advokat optuženog Šljivančanina, Rajko Božović, konstatuje: „Nemam primjedbi na iskaz svjedoka (S. Pejovića), upravo je iskaz ovog svjedoka koristan i sa pozicije mog branjenika“.

Komandant Pejović je podlo, po izlasku iz sudnice, na mjestu gdje njegove riječi nemaju pravne posljedice za optužene, izjavio kako bi tadašnji šef DB-a Boško Bojović trebalo da „otvori dušu i kaže istinu“. Zašto to nije izjavio u sudnici, i zašto, na meritornom mjestu, nije prstom pokazao niti na jednog optuženog, niti na bilo kojeg policajca ili političara odgovornog za deportaciju bh državljana iz Crne Gore 1992.?

Odgovor je jednostavan! Komadant Pejović bi time prekršio „pravilo ćutanja“, pa bi ga optuženi, nekad direktno pretpostavljeni, podsjetili na to zašto ga je Pavle Bulatović tokom najbrutalnijih napada na Dubrovnik, u kojem je učestvovala i crnogorska policija, unaprijedio u „ovlašteno lice“ povećavajući mu platu za čak 25 odsto (nisu agenti, već je Monitor objavio to rješenje). Podsjetili bi ga i kako godinama laže da je neposredno poslije deportacija penzionisan, a pošao je u penziju nakon gotovo četvorodecenijskog policijskog staža, i skoro tri godine po učešću u tom ratnom zločinu, uz pohvalu i petomjesečnu otpremninu (ponovo, nisu agenti, već je Monitor objavio rješenje).

Priupitali bi ga i koga je Komandant Pejović hapsio pa „odmah puštao“. Što je nonsens i obična laž. O tome bi mogao, ukoliko mu dozvolite, ponešto da kaže i Šeki Radončić, koji sve zna i detaljno istražuje ovaj slučaj od 1992.

Ali će uskoro i Komandant Pejović na optuženičku klupu, pa će moći da „otvori dušu i kaže istinu“. Imaće priliku više reći o svom zločinu, ali i o ulozi drugih policajaca i tadašnjih državnih funkcionera, koje je nemoguće, kako sada to lukavo radi Komandant, zaobići.

Konačno želim konstatovati: neviđenim pritiskom medija, u većinskom vlasništvu Miodraga Perovića, na porodice deportovanih pokušava se zaustaviti novi ciklus krivičnih prijava. Dakle, kroz navodnu zaštitu i glorificiranjem Pejovića, uporno se pokušava staviti tačka na ovaj slučaj i na podnošenja novih tužbi protiv komandanata i državnih funkcionera.

Žao nam je ali to neće moći, bar dok smo mi živi!

Jasenka Perović,
Predsjednica „Udruženja porodica deportovanih bosansko-hercegovačkih građana iz Crne Gore 1992. godine“