Šemso AGOVIĆ: Sjećam se da sam kao dijete išao sa ocem u posjetu rođacima u susjedno selo i redovno se čudio zašto otac odugovlači sa ulaskom u njihovu kuću, kad nas je već iz bašte glasno najavio. O, domaćine, imali vas kod kuće!? Tu, smo, tu smo, hajde bujrum! A babo - stop! Ja sam jedva čekao da uletim dragim rođacima u zagrljaj, dok se on nonšalantno počne šetkati po bašti: mašallah, što su vam trešnje rodile!, mašallah, što su tikve velike! – i tako čitavu vječnost. Zatim konačno ono domaćinovo s praga – hajte unutra, nemojte na tom suncu vani...

Sujeta je ono što želimo da drugi misle o nama, a samopouzdanje ono što znamo da smo.

U nekoj maloj kasabi putnik namjernik svratio u brijačnicu i nekako odvažno sjeda na stolicu, izigravajući bogatog gospodina. Šeret majstor primijeti strankino samoljublje, pa ga tobože ponizno upita:
- Gospodine, da li ste iz Sarajeva?
- Jašta sam, bolan!
- E, svaka čast vama Sarajlijama! Zato što se brijete na suho. A da vama ipak nasapunjam malo?
- Nikako! - odlučan je gost.
Brijanje počne. Nije prošlo ni par minuta, izmučeni mušterija zacvili:
- De, nasapunjaj malo, nisam baš iz Sarajeva...

Sujetni smo svi; neko manje neko više, ali od djetinjstva do groba sujeta lebdi nad nama i usmjerava naše aktivnosti. Ona je čuvar našeg kreda i odbrana od sramote, koja bi nas mogla snaći.

Želimo da drugi misle o nama da smo zdravi. Ako nas slučajno susretnu u bolnici, reći ćemo da smo tamo zbog posjete prijatelju. Na pitanje zašto smo u bolničkoj pidžami, reći ćemo da smo se polili nekom tekućinom pa su nam sestre priskočile u pomoć. Ukoliko ipak saznaju da smo bolesni, ublažit ćemo situaciju: maligno ćemo pretvoriti u benigno, a hronično u akutno. Svjedoka ćemo ljubazno zamoliti: nemoj nikom pričat da si me vidio ovdje.

Bezuslovno hoćemo da drugi misle da je u našem stanu ili kući vrhunska čistoća. Kad nam se gosti najave započnemo vratolomno čišćenje, čija brzina je upravo srazmjerna roku dolaska naših milih. Drugo je kada ih mi pozovemo: tada natenane i u miru izglancamo sve – od ulaznih stepenica do keramičkih pločica u kupatilu. Ali, najviše je onih koji nam rok dolaska strašno kratko postavljaju. Kao zainat.

Sjećam se da sam kao dijete išao sa ocem u posjetu rođacima u susjedno selo i redovno se čudio zašto otac odugovlači sa ulaskom u njihovu kuću, kad nas je već iz bašte glasno najavio. O, domaćine, imali vas kod kuće!? Tu, smo, tu smo, hajde bujrum! A babo - stop! Ja sam jedva čekao da uletim dragim rođacima u zagrljaj, dok se on nonšalantno počne šetkati po bašti: mašallah, što su vam trešnje rodile!, mašallah, što su tikve velike! – i tako čitavu vječnost. Zatim konačno ono domaćinovo s praga – hajte unutra, nemojte na tom suncu vani...

Nećemo da drugi misle da smo bogati – pretjerano je to, ali da smo siromašni – e, to se ne smije znati! Nema veze što je i Muhammed a.s. u svoje vrijeme bio siromašan i što je ustvari sramota biti lopov a nikako siromah, – siromaštvo je dokaz poštenja, ne, naša stara dobra sujeta nam ne dozvoljava da dopustimo siromaštvu da negdje izdajnički procuri i obruka nas. Ako treba pozajmit ćemo i odijelo i konja, ali ne smije se znati da nemamo. Auto ćemo ukrasiti nekim džidžama i šarama i oprati ga i ispolirati, samo da izgleda što noviji.

Na početku ljubavnog puta, u vrijeme udvaranja, budućoj voljenoj osobi slikamo sebe: sjajni smo u svakom pogledu! Obrazovani smo, lijepi, hitri, iskreni, vjerni, o, to najviše!, popularni, dobrog ukusa, ukratko – savremeni. Istovremeno primamo pod sujetom oblikovanu sliku partnera: vidi, on je još bolji!

Kasnije, te slike se sruše. Ali ne posve. Sruši ih naše samopouzdanje za nas, a sačuva za druge. Nećemo dopustiti nikome da o našim izabranicima kaže car je go. Razbit ćemo i najčvršću i rodbinsku i prijateljsku vezu sa svakim onim, koji se drzne progovoriti istinu, a naročito u prisustvu važnih nam ličnosti, da naš partner pije, tračari, vara, zanemaruje familiju...

Naravno, svjesni smo činjenice da nas sujeta čini glupima, bedastima, kukavicama itd., i to je ta njena loša strana. Sujeta mora djelovati tajno, iz sjenke, ako hoćemo da je efekat pun. Zato smo jako povrijeđeni ako neko primijeti da smo sujetni. Neko će nas na sujetu i dobronamjerno upozoriti, ali mi ćemo mudro prećutati. Kasnije ćemo malo na internetu pročačkati i uvjeriti se o čemu se radi, pa onda stupiti u akciju i razuvjeriti nevjerne Tome: nisam sujetan! Eto, baš tako je jedan moj poznanik prije nekoliko vremena naslovio jedno svoje obraćanje javnosti, a gdje bi drugo nego na internetu. Nisam sujetan, tako kažem, jer ne znam da nemam pravo javno suditi o sebi – da to moraju uraditi drugi – ali eto, ponavljam, formirajte si u glavi moju sliku čovjeka bez sujete. Ovo naravno nisu njegove riječi iz tog obraćanja, već sam razumio da je ustvari to rekao onim svojim bezazlenim i iskrenim nisam sujetan.

Ah, ta sujeta... porok kao i svaki drugi, opija kao vino, hazard, opijum, kokain, a uz to nigdje nije zakonom zabranjena. Zato, ko voli – nek izvoli.