Novinar Muhamed Mahmutović, kulumnista Bošnjaci.Net i dopisnik Dnevnog avaza iz Švedske piše roman o Krajini i Krajišnicima.
Šta ga je motiviralo da se uhvati tog nimalo lahkog zadatka, pokušali smo saznati u kraćem razgovoru.
U izdavaštvu Bošnjaci.Net uskoro će biti objavljene i zbirke priča sa tradicionalnog natječaja za Književnu nagradu Srebrenica: Bošnjakinja, Srebrenica, Agresija na BiH i genocid nad Bošnjacima, dok je 2007. godine odštampana knjiga «Logor». Ista knjiga je u završnici prevođenja na engleski jezik.
Ekskluzivno objavljujemo uvod u roman, kao i kraći odlomak.

S perom želi pomiriti Krajišnike: Muhamed Mahmutović Moj roman će doprinijeti pomirenju Muhamede, koja je tematika romana koji pišeš? Ukratko rečeno, to bi bile rodbinske veze, koje su nekoliko puta u Krajini grubo potrgane, ali su te prekide uzrokovali određeni društvenopolitički događaji, na koje sam pokušao baciti malo više svjetla, jer se o njima veoma malo zna. To se može reći za čuvenu Cazinsku bunu, kao i za poznatog krajiškog junaka Husku Miljkovića. Roman je većim dijelom dokumentarnog karaktera, pogotovu onaj dio koji se odnosi na to što sam spomenuo, dok je mali dio fikcija, priče sa izmijenjenim likovima, a koje se uglavnom zasnivaju na istinitim događajima. Zašto si se odlučio za tematiku koja je toliko osjetljiva i koja je još uvjek živa rana na bošnjačkom tijelu? Možda je upravo to bilo odlučujuće. Osjetio sam potrebu da sudjelujem u pomirenju Krajišnika, na ovaj način. Meni se posebno teško baviti time, jer sam imao rodbine i prijatelja na, haj' da tako kažem obje strane. Većina običnog svijeta, još uvjek ne zna šta se ustvari desilo i pored krajiške tvrdoglavosti to ih još uvjek drži na pogrešnoj strani. Neću otkriti toplu vodu kad kažem da je informacija moć, to sam htio ponuditi, a da ne bude čisto dokumentarno, tj. da bude primamljivo za čitanje u obliku romana, u nadi da ću na taj način doprinijeti pomirenju. Dakle, smatraš da će sa takvim pisanjem i istraživanjem krajiške rane brže zacijeliti? Vrlo često se govori da nema pomirenja bez istine. Historija je puna takvih primjera, međju državama, a to se može vrlo lahko prenijeti i na mikro plan. Posljedice posljednjeg međubošnjačkog sukoba su strašne, ali o tome nema mnogo napisano, osim novinskih tekstova, koji brzo padaju u zaborav. Ovu temu, dakako, treba obraditi na sve moguće načine, što će doprinijeti razumjevanju događaja, a time, vjerujem i zacijelivanju rana! Kad očekuješ da će roman biti odštampan, odnosno kada će biti dostupan ljubiteljima knjige? Predvidio sam, ako Bog da, da roman bude ukoričen do augusta mjeseca ove godine. Tako bi i promociju napravio za Dan opštine Cazin, tj. 6. augusta, tada je najviši broj mojih sugrađana na odmoru. Možeš li nam reći ko su recezenti...? Izdavač će biti Bošnjaci.Net, a oko recezenata još ne mogu mnogo reći, jer se dogovaramo sa par značajnih ličnosti. Želim naglasiti da sam se sa uvaženim Reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem dogovorio da mu pošaljem materijale romana na čitanje i iskreno se nadam da će on biti jedan od recezenata. Nadam se da će prihvatiti ponudu i da još jednom uputi poruku za pomirenje Krajišnika, što on često i čini. Nedavno si posjetio rodnu Bosansku Krajinu, a sa dr. Fuadom ef. Sedicem posjetio si Sandžak, gdje si govorio na promociji njegove knjige "Ogranci Imana". Koje su sličnosti i razlike u ovim dvjema Krajinama? U rodnom Cazinu i Bosanskoj Krajini na zapadu boravim dosta često dok u Bosanskoj Krajini na istoku, odnosno Sandžaku, tamo sam bio prvi put u životu. Više je sličnosti nego razlika, tako slobodno mogu reći da sam se u jednom danu već privikao na život tamo. Moram vam reći, obraćajući se jednom povelikom skupu u Novom Pazaru, istakao sam da smatram Sandžak drugom Bosanskom Krajinom i zato sam dobio gromoglasan aplauz. Obradovalo me da Sandžaklije itekako znaju kome dušom i srcem pripadaju. Želim istaći da ipak razlika je u tome što su uslovi u kojima žive naša braća u Sandžaku, uvjetovali da budu više i vjerski i nacionalno osvješćeni. Navest ću par dokaza koji je upadljivi, u Novom Pazaru ima pet hotela u kojima se ne toči alcohol; srpski folk pjevači radije gostuju u gradovima po BiH nego u Sandžaku. Vidite, oni iz naše zemlje, po grubim procjenama, svakog vikenda odnesu 250 000 maraka, a trovanje naše omladine šundom, da ne računamo, jer je to baška priča. Tome zlu sem barem koliko sam vidio u Novom Pazaru, puno jače suprostavljaju. Muhamed Mahmutović govori u Novom Pazaru (kliknite na sliku za uvećati) Puna dvorana na promociji Na kraju... Jesmo li već na kraju... Pa evo želim pozvati sve moje Krajišnike, koji pročitaju ovaj razgovor, da na ovaj e-mail [email protected] pošalju informacije koje će doprinijeti krajiškom pomirenju.

PROLOG
Krajina je granica od pamtivijeka. Prostor između Bihaća i Velike Kladuše, velika je zagonetka koju do dan danas niko nije odgonetnuo. Krajina je ljuta, zadrta, nepokorena, krvava. Svakakvim imenima su je nazivali.
Krajinu je bez borbe proslavio samo legendarni harmonikaš Bajro Redžić, kojeg mnogi smatraju većim od najvećih u Bosni i Hercegovini, a tu se znala svadba pretvoriti u dženazu, kako je to Bajro i opjevao u prelijeppoj sevdalinci.
Ostatak zemaljske kugle kao da nema bitnog utjecaja na ovaj prostor između Une i Sane, gdje je rat oduvijek značio život!
Život po izreci velikog krajiškog ratnika Alije Bojičića, kojeg u narodnoj pjesmi pitaju_
- ”Bojičiću, bojiš li se koga”, - a on odgovara; ”Boga malo, cara nimalo, a vezira k’o dorata moga”!
Tu su oduvijek važile posebne norme ponašanja i morala. Tvrdokornost se ovdje slavila kao vrlina.
U cijeloj Evropi nema zasigurno takvog kraja koji se može pohvaliti junacima koji su čast da se za njih zna i do Istanbula, zaradili isključivo na maču i ratničkim vještinama.
Neke od njih, poput Hasanage Beširevića - Pećkog, morali su moćni turski vladari namamiti u taj carski Istanbul, kako bi mu otrovom dohakali, jer se na njegovom terenu nisu mogli nositi s njim. Nakon što je Alijaga Rizvanbegović izdao bosanske autonomaše, koji su se podigli protiv Turaka, Hasanaga koji je predvodio bunu u Krajini, ogorčeno je zaključio:
- ”Nećemo sa Austrijom, a nikada više ni s turkušama i ušljivim Bosancima!”
Ta njegova izjava, poslije će se pokazati, trasirala je pravac kojim će kasnije ići Huska Miljković, ali i kontroverzni Fikret Abdić, osiguravajući neko samo svoje rješenje za Krajinu i Krajišnike. Dakako da se ova dvojica ne mogu uspoređivati ni po čemu, osim po tvrdokornosti i svojeglavosti. Huska je i dan danas za sve Krajišnike pozitivan lik, a Fikret za većinu izdajnik.
Mustajbeg Lički i braća Mujo i Halil Hrnjica bili su strah i trepet ne samo u Krajini, junaci koji su opjevani u brojnim narodnim epskim pjesmama. Kolika nada se polagala u njihov dolazak zabilježila je pjesma ”Što nam nema sa Drine vedrine”.
Josip Broz Tito postao je uvjeren u pobjedu Narodno oslobodilačke vojske tek, kad mu je Krajišnike priključio poznati heroj Drugog svjetskog rata Nurija Pozderac. On je metalskog radnika iz Kumrovca, prilikom posjete Cazinu, odveo u džamiju, a ovaj lukavi strateg, da bi ih pridobio prvi put otkrio svoje porijeklo i zanimanje upravo Krajišnicima.
Pored toga što je Huska Miljković, jedan od organizatora ustanka, naprasno 1943. godine napustio partizane i osnovao Muslimansku miliciju, te im se ponovo godinu dana kasnije priključio, Krajišnici su odigrali odlučujuću ulogu u tom ratu.
Tito se nije prevario.
Huska Miljković je ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima, ali su Krajišnici u postrojbama njegove milicije iskorišteni za oslobađanje velikih teritorija bivše Jugoslavije, da bi ponovo nakon rata bili izigrani.
Isti taj Tito, koji ih je pridobio sa odlaskom u džamiju, počeo je provedbu plana ateizacije Krajišnika, jer je to bio uslov opstanka u komunističkoj državi.
Tada su Krajišnici preko dvojice Srba, koji su organizirali Cazinsku bunu, namamljeni u zamku, gdje se na jednoj strani našlo nekoliko stotina slabo ili nikako naoružanih ljudi, nasuprot moćnoj JNA i Miliciji.
Nije im bilo dosta što su mnoge pobili, raselili ili otjerali na prisilni rad, komunistička vlast je držala Krajinu u ekonomskoj blokadi dugi niz godina. Zato je pojava Fikreta Abdića, sa ”Agrokomercom”, izgledala tako mesijanski, da su ga vrlo brzo obeznadeženi Krajišnici prozvali nadimkom Babo.
Fikret Abdić će to kasnije zloupotrijebiti i stati na stranu agresora, koji je u Krajinu prodirao sa svih strana, čineći pri tome najstrašnije zločine.
Sud je u slučaju Abdića donio odluku i proglasio ga krivim, ali afera ”Agrokomerc”, za koju se vežu samoubistva Fikretovog brata i advokata, kao i kasnija smrt Hamdije Pozderca, nije nikad do kraja razjašnjena.

Odlomak iz romana
Sjedili su u ”Amadeusu” i osmatrali lijepe djevojke koje su se uvijale oko poznatog lihvara. Njega su u Ljubljani znali po nadimku Kliker. Valjda zbog njegove snalažljivosti. Ali, i izgled njegovog tijela mogao je nekog ponukati da mu dadne takav nadimak. Bio je okrugao i šaren, poput te omiljene dječije igračke. Djevojke su se kikotale i na svaku Klikerovu riječ praštale u smijeh.
– Vidiš ovog Klikera... Nema na njemu ništa što bi moglo privući pažnju žena, osim ako ih na to ne bi navela velika radoznalost – kaza Mršo. – Ali, ljubav se i rađa iz radoznalosti, a traje iz navike.
– Nisu li to riječi nekog poznatog pjesnika? Onog Puškina, mislim – pokušao je Hamić kopati po memoriji, želeći impresionirati svog mnogo obrazovanijeg rođaka.
– Goethe – nehajno ga ispravi Mršo.
Kliker se pretvarao da ih ne vidi. Zaklanjao se iza dviju izrazito visokih plavuša, dok mu je crnka stajala uz desno rame i pokušavala privući što više njegove pažnje.
– Ove sve tri su radoznale. Izgleda da je na pomolu velika ljubav – reče Hamić, na šta su se obojica prigušeno zasmijali.
Nakon nekoliko viskija pomiješanih sa koka-kolom i ispijenih na brzinu, Kliker i njegovo društvo napustili su kafić. Hamić i Mršo ostali su jedini gosti. Konobar je sjedio na šanku i gledao Dnevnik TV Slovenije.
Hamić se premjesti da bi sjeo nasuprot rođaku i iznenada započe priču:
– Misliš li ti, rođo, da je Bajro Baba postojao?
– Otkud ti on pade na pamet nakon ovih ljepotica sa Klikerom?
– Brate mili, čudiš se što mi pade na pamet Bajro Baba, a tako često smo ga spominjali…
Mršo se odobrovolji:
– A jaaaa… Kako se, ono, pjevalo kad se spominjalo Bajru Baba. I to sam zaboravio..?
– Bajro Baba, poj’o sepet žaba! Nije mog’o jos dvi’, pomozi mu ti!
Mršo se od srca nasmija. Tako da je odjeknuo prazan lokal. Konobar se trgnu iz polusna.
– Koliko puta sam te tjerao do mlina pod Gredinom zbog te pjesme? Ha-hahahaaaaaaaaa... – Mršo se nije mogao suzdržati.
Hamić je uživajući gledao rođaka koji se zacehnuo od smijeha, a misli su mu se vratile na rodni kraj i mlin koji je Mršo spomenuo. Jednom ga je njegov babo Mehaga nosio na leđima na povratku iz Gredine, gdje ih je zadesila velika oluja. S njima je bio rođak Derviš. Cijelu noć su proveli uz vatricu i, uz buku vode ispod mlina i odjek oluje, pričali jedan drugom na uho!?!
– Baš mi je onako naumpao Bajro Baba. Ali, kad si me podsjetio na Gredinu i kad sam se sjetio babe i Derviša, pričaj mi o Huski. Zašto je bilo opasno pričati o njemu čak u mlinu?
Mršo se naglo uozbilji. Kao čovjeku koji je završio visoke škole i dosta znao, mnogo više mu je pristajao zabrinut i zamišljen izraz lica. Dok je bio srednjoškolac, zvali su ga Doktor, ali mu se primio baš taj nadimak – Mršo. Doduše, Hamić ga nije tako zvao i bio je ponosan na rođaka. Volio ga je jednako kao rođenu braću, sve dok ih rat nije odveo na različite strane. Volio ga je i sad, ali je bio ljut na njega, jer je smatrao da tako pametan čovjek treba u svemu donositi ispravne odluke…
Razmišljanja mu prekide Mršo:
– Moj rođeni, mnogo sam se naslušao svakakvih priča o Huski Miljkoviću. I pročitao sve što se moglo naći, a nije se našlo mnogo. Opet, nekako mi Bajro Baba izgleda nestvarno, iako svugdje u priči o Huski naletiš na njeg...
Mršo je napravio pauzu, zagledan u ćošak iza vrata, gdje se, u mongolskoj vazi, cijedio njegov kišobran. Kao da se trudio da se nečeg prisjeti.
Hamić ga nije ometao:
– Koliko ti, rođo, ustvari znaš o Huski Miljkoviću? – upita Mršo nakon poduže šutnje.
– Ne znam baš dosta, a nije me ni zanimalo. Izgledao mi je kao lik iz narodnih priča koji je živio davno, ali ga se često sjetim poslije ovih naših događanja. Čuo sam da ga je ubio taj Bajro Baba, da je Huska s njim odrastao... Ti si bolje upućen, završio si visoke škole... Kazino još nije otvoren, a kiša još pada. Nemamo pametnijeg posla, rođo... – gledao je Hamić u Mršu gotovo molećivo.
Mršo je šutio.

Krajišnici pjevaju epske pjesme uz šargiju (Slika Husnije Topića iz Cazina)

– Evo, pozvat ću konobara da nam donese piće... – pokušavao ga je odobrovoljiti.
– I ja se počesto u zadnje vrijeme sjetim Huske i ljudi oko njega – kaza Mršo, a Hamić zamaha prema konobaru i, kružeći desnom rukom iznad lijeve kao da drži nevidljivi kahveni mlin, naruči dvije kahve.
-Koliko ja znam, što sam slušao i čitao, Husku su ubili taj Bajro Baba i Emin Okanović, a Emin je bio šura Huskinog brata Šabana. Ubili su i njeg i Šabana isti dan, a sva četverica su odrasli zajedno.
Onda su im opljačkali kuću i ostavili sestru Adilu da ih oplakuje, pa otišli u komandu partizanskih jedinica u Cazin.
Dočekani su uz sve počasti. Tu su bili komandant Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije za Hrvatsku general Ivan Gošnjak i njegovi bliski saradnici Karlo Mrazović Gašpar, Marko Bjelinić, Veco Holjevac, komandant Četvrtog korpusa, Ivan Rukavina i još neki, više se ne sjećam.
– Kako? Zar Huska u to vrijeme sa svojom vojskom i milicijom nije bio na strani partizana?
- Jest bio. Ali, komunisti nikad nisu voljeli Husku. Bio je vjernik, klanjao i to tražio od svojih saboraca. Takvi su kod komunista opstajali samo dok su im trebali – naglasi Mršo i podiže lijevu obrvu. – Nije se znalo koji su isključiviji, njemački fašisti ili partizanski komunisti, a Huska je bio između njih, plus ustaše i domobrani.
-Svima je nekad bio saveznik, nekad protivnik!
– U čemu je, onda, bio smisao njegove borbe? Za koga se, ustvari, borio? Je li bio i na strani Nijemaca?
-Ne može se reći da je bio na njihovoj strani, ali je sklapao saveze i sa njima da bi očuvao i ojačao svoju bošnjačku miliciju, s kojom je vjerovatno mislio osloboditi Krajinu od svih koje sam nabrojao, plus četnici, jer ih je sve smatrao okupatorima... Kakvu je miliciju bio ustrojio i sa kakvom je snagom raspolagao, govore mnogi dokumenti o Drugom svjetskom ratu.
- Bošnjačka milicija imala je odlučujuću ulogu u oslobađanju Krajine i dijelova Hrvatske, a sudjelovala je čak i u borbama za oslobađanje Trsta.
– A šta je bilo sa tim Bajrom i onim drugim, kako si rekao da mu je ime?
- Oni su nagrađeni i unaprijeđeni, ali se i njima ubrzo gubi svaki trag. Niko ne voli one koji su spremni ubiti svoje prijatelje i rođake... A nisu oni jedina ološ iz Huskinog okruženja. I Huskinog oca Mustafu i majku Hamidu ubile su komšije.
- Poslije rata je na čelo komisije koja je trebala konfiskovati Huskin imetak od njegove sestre Adile, pristao stati Omer Duranović, stolar, zvani Kljako, kojeg je Huska uvijek štitio od svakog belaja!
– Otkud u čovjeku toliko zlobe? – pitao se Hamić.
– Zloba je stara koliko i ljudski rod, od Kabila i Habila, sinova prvog čovjeka i Božijeg poslanika Adema, pa preko rimskih imperatora, braće blizanaca Romula i Rema, do današnjih dana. Vidiš šta se događa dolje, kod nas?
Čim je postavio ovo pitanje, Mršo se gorko pokajao, ali nazad se nije moglo. Jednom je i to moralo.
Obojica su se zamislili i othukivali. Među njima je zavladao muk. Uzalud su pokušavali nastaviti razgovor. I kad zauste da nešto reknu, odustanu.
Bili su svjesni da malo fali pa da eksplodira naelektrisani zrak među njima. Bili su rođaci i prijatelji iz djetinjstva, sada na suprotnim stranama međubošnjačkog sukoba.
Obojica su za sebe bili uvjereni da su u pravu!
Slične misli su im proletjele kroz glavu. Znali su da se nekad mogu naći na liniji razgraničenja kod Skokova, gdje bi pucali jedan na drugog.
Mršo se protegnu i prošeta do prozora. Pogleda je li prestala kiša. Mrzovoljno reče da još pada, ali da će on ipak krenuti u "kuću strahova", kako je zvao kazino.
Poselamio se sa Hamićem i mahnuo konobaru koji je, razbuđen, sa šanka gledao Dnevnik TV Slovenije.