Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||||
|
Kolumne
MARKO VEŠOVIĆ NIJE MIRKO KOVAČ
Vešović je ovih dana dospio u vrh interesovanja svekolike javnosti na prostorima nekada nam zajedničke domovine kada je odbio primiti književnu nagradu "Risto Ratković" koju mu je tako zdušno i nesebično htjela dodijeliti na novi način uobličena politikantska masa nekadašnjih vjernih Miloševićevih sljedbenika. Ista pihtijasta masa, koja ispred sebe isturi kao varku neka nova imena u takozvanom žiriju, književnu nagradu "Risto Ratković" dodijelila je 1993. godine ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Sada, kada su isti ti kameleoni promijenili boju i presvukli kožu, žele dodjeljivanjem nagrada onima koji su bili protiv zločinačke politike i njihovih "oslobodilačkih" ratova - od Dubrovnika, preko Vukovara, Srebrenice, Sarajeva, dokazati da ova nova, nevina, neovisna Crna Gora, nema ništa zajedničko sa onom "njihovom starom Crnom Gorom". Vlast, na čelu sa vječitim Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem, nagradila je nedavno državnom 13. julskom ngradom književnika Mirka Kovača koji je početkom 90-ih zdušno osuđivao barbarski pohod Crnogoraca na vječni grad - Durovnik. Marko, za razliku od Mirka, tvrdi da se u današnjoj Crnoj Gori, uporno i metodično, šuti o svemu što događalo u ratu, pa i o Ratkovićevoj nagradi kojom je „okićen durmitorski Istrebljivač“. „Protiv te činjenice, potpisnik ovih redova ne može ništa, ali odbija da bude umiješan u bilo koji oblik crnogorskog besramlja“, naveo je on. Vešović smatra da bi, ukoliko bi primio nagradu, javno podržao „dogovorenu šutnju iza koje stoji najmanje 90 odsto crnogorskih pravoslavaca“. „Što me ne čudi. Jer u ratu su najmanje 90 odsto tih pravoslavaca zdušno podržavali ono što se danas mora zaboraviti“, kazao je on. Vešović je ponovio da je on „pet posto Crnogorac“, i da bi mu sve preko toga bilo višak koji mu ne bi dao da živi “kako bog zapovijeda”.
Svoja zla djela, Crna Gora - ovakva kakva je, izgubljena i zarobljena u neofeudalnom režimu, svoja zla pokušava pokopati što dublje. Tako njen dvojac sa jednim krmarom DPS-SDP, ili pak takozvana državan televizija, ni jednu jedinu riječ Marka Vešovića nisu prenijeli. A ni druga, navodno nezavisna TV "IN" koja pored režimske pokriva najviše teritorije Crne Gore. Ali, prošlost je demon od koga se niko ne može otrgnuti dok se ne suoči sa njom. "Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađaju srpski bardi" - zapisao je prilikom opsade Sarajeva u jednoj pjesmi Marko Vešović. A o književnicima Dobrici Ćosiću i Matiji Bećkoviću, koje je ova ista crnogorska vrhuška častila najvišom "Njegoševom nagradom" napisao je: „Jeste, Ćosić i Bećković bili su zaduženi za ’ladno filozofiranje, koje vodi u istrebljivanje ili protjerivanje nesrba, a potom za još ’ladnije filozofiranje koje će etničkom čišćenju i genocidu podariti puno civilizacijsko dostojanstvo, pretvoriti ga u visoko moralan čin." Svoju odanost stvaranju svesrpske države kroz masakriranje ondašnje Jugoslavije, crnogorski režim je oslikao kroz dodjelu Njegoševe nagrade upravo pomenutom dvojcu. Idejnom tvorcu projekta "Velike Srbije ", akademiku SANU Dobrici Ćosiću (1991.godine ) i njegovom sljedbeniku, čija je deviza "ćeraćemo se još" Matiji Bečkoviću (1997). Bećkoviću koji je ostao poznat i po izjavi da je "stariji od crnogorske nacije" i da će je "nadživjeti". Usred kaspaljena Bosne i Hercegovine, nagradu "Risto Ratković" je po sudu tadašnje crnogorske javnosti, i po sardanji na projektu stvaranja "Velike Srbije" sa njenim vlastima, zaslužio niko drugi do durmitorski istrebljivač - Radovan Karadžić. U prilog svjedočenju projekta na kojem je radila tadašnja (i aktuelna crnogorska vlast) samo kratak izvod iz izjave potpredjsednika vladajuće Demokratske partije socijalista (i tada i sada) Svetozara Marovića: „Poštujući prošlost i duh svog naroda, mi smo ustali u odbranu Jugoslavije. U onom trenutku kada je napadnut "san" o udruženim jugoslovenskim narodima od strane nacionalnih političkih snaga dvije republike, dva naroda - slovenačkog i hrvatskog, u takvim okolnostima smo pokušali da sačuvamo svoje ime i prezime, i svoju državu. Svjesna svog zajedništva sa onima koji imaju istu vjeru, istu kuturu, Crna Gora ne skriva bliskost sa srpstvom, ona će biti zadovoljna ako napravi korak dalje u svojoj istoriji da se u međunardonim okolnostima nađu takva rješenja koja će u SR Jugoslaviji vezati i ostale djelove srpskog naroda koji žele da žive u matičnoj državi. Oni su za to vezani zbog svojih predaka i svoje budućnosti“ - izjavio je Svetozar Marović (Radio Nikšić - 4. mart 1994. godine). U žiriju za dodjelu nagrade, te 1993. godine, bili su Ranko Jovović, Želidrag Nikčević i Stevan Kordić. Ovaj žiri, kako se navodi, predstvaljali su nardonjaci Novaka Kilibrade. A što je bila Narodna stranka progovorio je godinama kasnije nakon "evolucije" koju je doživio, sam Novak Kilibrada. Narodnu stranku, priznao je, formirala je Služba državne bezbjednosti Crne Gore, odnosno režim Đukanovića, Bulatovića i Marovića. Kako tada, tako i sada - ista služba - SDB u službi je isključivo vladajućeg režima. Samim tim, jasno da su sve navodno "književne" nagrade i njihova dodjela zavisili isključivo od aktuelnih političkih akrobacija crnogorskih vlastodržaca. Ministar kulture u Đukanovićevoj vladi u vrijeme dodjele nagrade Karadžiću bio je Gojko Čelebić. A kako je izgledala dodjela nagrade Kardžiću, govori sam Marko Vešović, koji je odbacio čast da primi istu: „Ta nagrada dodijeljenja je durmitorskom koljaču koji je prekinuo ubijanje Muslimana i sa jednom divizijom, eskadronom oklopnih trasportera otišao da u Domu Kulture u Bijelom Polju primi tu nagradu, dok je taj dom bio opkoljen. Dali mu nagradu i poslije toga nikome ništa. Ja ne pristajem na to „nikom ništa“. U Crnoj Gori se od završetka rata do danas ćuti o onom što su radili u ratu, o onim sramotama koje su radili uz rat pa i o sramoti koja se zove dodjela nagrade Radovanu Karadžiću“ - izjavio je Vešović dodajući: „Moje odbijanje nagrade pored ostalog, jeste i kako sam rekao, izraz prezira prema Crnoj Gori koja svoju samobitnost gradi na zaboravu."
Odbijanjem da primi nagradu koja bi samo pridonijela pranju prljave ratne prošlosti Crne Gore i bografija gospodara tog rata, Vešović nije spasio samo svoju dušu, već i duše onih koji se i dalje ne mire sa Luciferom, sa zaboravom, pa makar to bila još samo jedna duša. „A još Seneka je znao - gdje prestaje pamćenje, tu počinje barbarstvo. Crna Gora je danas barbarskija no u doba vladike Danila“ - izjavio je sarajevski književnik. Potrčali su mnogi "umovi" u Crnoj Gori da je odbrane govoreći da Crna Gora nije onakva kakvom je Vešović opisuje jer on ne živi tamo pa je ne poznaje. Blago Vešoviću te ne živi u Crnoj Gori - tek onda bi bio u stanju zaista spoznati dokle seže to barbarstvo nad kojim "gospodarevi" svita, dvorjani, doušnici, vaskoliko pučastvo, zatvaraju oči - i to samo za mrvice sa gospodarovog stola. |