Autor: Nedžad Latić

Većina islamskog svijeta bi tako i Imama Homeinija stavila na listu mudžedidinna/obnovitelja islama u petnaestom stoljeću. Formalno, pošto je rođen na početku dvadesetog stoljeća, te sa životom dugim skoro devet decenija, Homeinijev životopis je veoma prikladan za ovu titulu. Revoluciju u Iranu izveo je tačno uoči samog kraja jubilarnog četnaestog stoljeća islama po hidžri, kada su muslimani diljem svijeta gajili nadu iz poruke hadisa da će biti poslan obnovitelj vjere, te da se svršio drugi povijesni ciklus islamske civiliazcije. Prvih sedam stoljeće se smatra usponom islamske civilizacije, a drugih sedam stotina godina se smatra dekadencom. Stoga se na iransku ravoluciju gledalo kao na vijesnik trećeg ciklusa novog uspona islama!

Namjera mi je pisati o Imamu Homeiniju sa pozicije poruka tekstova objavljenih u našoj štampi, a tiču se ove teme. Radi se o tekstu Mehmeda Handžića objevljenom u El Hidaji juna 1944. (br. 1226) pod naslovom Obnavljanje islama, i tekstu Huseina Đoze objavljenom u Preporodu avgusta 1979., pod naslovom Homeini.
S obzirom na implikacije ovih teskstova pisanih od strane najpriznatijih bošnjačkih islamskih mislioca i poznavalaca prilika u islamskom svijetu u prošlom stoljeću, također ću pokušati govoriti o Homeiniju komparirajući ga sa četvericom islamskih vođa koji su djelovali u različitim sredinama, ali sa istom – Homeiniovom, devizom «islamom do promjena». To su Hasan El Benna, osnivač i lider Muslimanske braće, Dr Hasan Turabi, lider islamske revolucije u Sudanu i Šehj Yasin, osnivač i lider palestinskog pokreta Hamas.

Muha na Homeinijevom nosu
Iako je štampa veoma mnogo pisala o iranskoj revoluciji, rijetki su analitički tekstovi na bosanskom jeziku o Imamu Homeiniju. Radilo se najčešće o propagandi protiv iranske revolucije. Zapadni mediji su bili mobilizirani da beskrupulozno zaustave utjecaj i šerenje iranske revolucije tako da se nisu pridržavali elementarnih kodeksa novinarstva, pa su ispoljavali anatemu i blasfemiju, čak i prema islamu i iranskom narodu.
Na naslovnici Time, na primjer, Homeini je portretiran kao namrgođeni starac sa muhom na nosu, Njemački Shpiegle, je objavio karikature sa seksualnim aluzijama na Homeinijevo donje rublje, jugoslovenski mediji su ismijavali fizički nedostatak ruke Ajatullaha Hamneija priliko njegove posjete zemljama Istočne evrope itd.
Savremeni evropski publicisti nisu evoluirali dalje od teze da su pojava Imama Homeinija, koji se, kako i oni tvrde, pozvao na učenje Muhammeda a.s., i Margaret Tačer, koja je u svom govoru prilikom inauguiracije za premijera Engleske citirala Faranju Asiškog, povratak u srednji vijek.
Osim djela Hajrudina Somuna Korijeni iranskog otpora, objavljenog u izdanju Politike, februara 1979., nemamo ozbiljnijeg teksta koji bi objektivnije i kritički sagledavao fenomen i ideju Homeinijeve revolucije, te socijalne i geopolitičke prilike u kojima se ona desila.
Također, osim djela Mustafe Prljače, Pokret muslimanska braća, u izdanju El kalema 2006, nemamo referentnih napisa o drugim islamskim pokretima, revolicijama i njihovima liderima.

Ajatullah Homeini

Lista obnovitelja islama
Tekst Mehmeda Handžića, napisan je kao komentar hadisa: «Bog će sljedbenicima islama slati čovjeka koji će im na koncu svakog stoljeća obnoviti njihovu vjeru» ( Ebu-Davud Sunen, poglavlje O budućim događajima).
Ovaj hdis je kod učenjaka poznat kao «hadisul-mudžediddin», što znači hadis u kojem se spominje obnovitelj vjere – mudžediddin.
Za prvo stoljeće kao obnovitelja islama smatra se Omer ibn Abdul Aziz, treći halifa.Uz njega se spominju još sedmerica uglednih islamskih autoriteta koji su obilježili ovo stoljeće.
Drugo stoljeće je obilježio Imami Šafija sa još šestericom uglednika.
Treće stoljeće je obilježio Ibn Surejdž, šafijski pravnik. Drugi se ne spominju.
Četvrto stoljeće obilježila su šesterica naučnika, ali prvi od spomenutih je Ebu Hamid El Isfirainija, također šafijski pravnik.
Peto stoljeće je nedvojbeno obilježio Imam Gazalija, jedan od najvećih islamskih mislilaca.
Šesto stoljeće je, po Handžiću, obilježio Fahruddin Razi.
Za sedmo stoljeće je istaknut manje poznati islamski klasik Dekikil Ida
U osmom stoljeću kao obnovitelja učenjaci ističu trojicu mislilaca među kojima kao prvog navode Esneviju.
U devetom stoljeću, kao obvnovitelja spominju, primjerice, Dželaluddina Sujutiju.
U desetom stoljeću učenjaci najviše priznaju Šemsuddina Er Remliju.
U jedanaestom stoljeću ističu pisca vrlo važnih djela Zurkaniju
Za dvanaesto stoljeće titulu obnovitelja dali su Muhamedu ibn Ismailu el Emiru iz Sane.
U trinestom stoljeću, uzgred kaže Handžić, učenjaci spominju djelovanje Siddik Hana.
A u četrnaestom soljeću tutila obnovitelja pripala je glasovitom sirijskom muftiji Muhammedu Abduhu.

Mehmed Handžić Husein Đozo

Ma kako bila formalno sačinjena ova lista obnovitelja vjere, ona može poslužiti kao primjer da su se takve liste sačinjavale, te da su se ljudi kao obnovitelji islama smjeli takvim vrijednovati. Sigurno je da ovo nije jedinstvena lista i da postoji sijaset takvih u islamskom svijetu. Iznijeli smo je kao primjer potvrde muslimanske vjere i nade iz poruka hadisa. Osnovna karakteristika ove liste je ta da na njoj, osim halife Omera i emira iz Sane, na primjer, nema sultana i vojskovođa, što se treba razumjeti da se kao obnovitelji vjere prevashodno smatraju ljudi od znanja - alimi.
Većina islamskog svijeta bi tako i Imama Homeinija stavila na listu mudžedidinna/obnovitelja islama u petnaestom stoljeću. Formalno, pošto je rođen na početku dvadesetog stoljeća, te sa životom dugim skoro devet decenija, Homeinijev životopis je veoma prikladan za ovu titulu. Revoluciju u Iranu izveo je tačno uoči samog kraja jubilarnog četnaestog stoljeća islama po hidžri, kada su muslimani diljem svijeta gajili nadu iz poruke hadisa da će biti poslan obnovitelj vjere, te da se svršio drugi povijesni ciklus islamske civiliazcije. Prvih sedam stoljeće se smatra usponom islamske civilizacije, a drugih sedam stotina godina se smatra dekadencom. Stoga se na iransku ravoluciju gledalo kao na vijesnik trećeg ciklusa novog uspona islama!
Zaista je njegov životopis podesan za komplementiranje i kandiddaturu za titulu obnovitelja vjere. On je pisac fikskih, političkih i poetskih djela, ali je i vođa svoga naroda koji je donosio veoma teške odluke koej će upotpunosti promijeniti tok historije u njihovoj doovini.
Pošto se dvadeseto stoljeće smatra najkrvavijim u povijesti ljudskog roda u kojem su dominirale nemuslimanske civilizacije, odnosno ideje, a islamski svijet bio u stanju egzistencijalne i duhovne okupacije, obnobviteljem vjere je mogao biti samo onaj ko je mogao povratiti nadu muslimanima, u smislu da je još moguć otpor potpunom civlizacijskom i egzistencijalnom ponotonuću islamskog svijeta.

Kako je to uradio Homeini?
Imam Homeini je rođen u zemlji koja je jedina imala bar teritorijalni suverenitet uoči drugog svjetskog rata, iako je bio pod političkim patronatom Engleske i Rusije. Imam Homeini je zbog takvog okrutnog vazalstva stranih tiranija u Iranu ostao rano siroče. Njegov otac, koji je bio ugledni alim, ubijen je u jednom atentatu usljed anarhije kakvu je preživljavao iranski narod u tom periodu.
Hemeini će i sam biti hapšen, prgnan iz zemlje, neprijetlji će mu na svirep način ubiti starijeg sina Mustafu, samo da bi ga odvratili od njegovog nauma da promjeni stanje iranskog naroda.
Homeini je imao imidž beskompromisnog intelektualca kada je u pitanju položaj Kur'ana i hadisa u muslimanskom društvu.
Na šta se Homeini oslanjao kada se odlučio angažirati i suprostvaiti biološkoj i duohovnoj okupaciji muslimana?
Možda najhrabriji odgovor je dao Husein Đozo, u svom tekstu posvećenom Homeiniju. Pitajući se kako je Homeini, jedan prognanik, beskućnik, iz malog seoceta pored Pariza, dakle, bez novca i oružja, uspio izvesti milionske mase na ulice Teherana, kontrolirati ih i usmjervati protiv režima Reze Pahlavija, Đozo na ovo pitanje i ovaj najveći politički fenomen dvadesetog stoljeća daje vrlo jednostavan odgovor. To je riječ Imama Homeinija, koja je, kako piše Đozo, jača od cara -careva, šahin-šaha, i najmoćnijeg oružja koje je posjedovao. Potpuno svjestan da evropska sekularističko-materijalističko mišljenje neće uvažiti ovaj njegov odgovor, Đozo im ostavlja na volju da raspravljaju baš do mile volje. Ali je uvjeren da će to pravilno pojmiti vjernički um i da neće imati dileme kako je to bila manifestacija moći riječi koja je izgovarana jasnim jezikom iz iskrenog srca. «Božija riječ kada izlazi iz iskrena srca i dopire do otvorene duše koja vapi za njom, u stanju je da čini čuda», ushićen je bio Đozo u svom tekstu.
Za Đozu je bio posebno imperisvan rezulat moći ove riječi, odnosno Homeinijeve revolucije. Iranska revolucija je izvedena bez kapi krvi i Đozo je naziva bijelom revolucijom.
Kako je to uradio Homeini, naslov je jedne studije Bernarda Luisa. Ovo je najzanimljivihje pitanje u promišljanju iranske revolucije.
Da li je uopće moguća islamska revolucija, ako je islam kao ideja završen sa Poslanikom s.a.s.? Ovo je najozbiljnije filozofsko pitanje koje se postvaljalo i pred bošnjačku islamsku inteligenciju. Prostor za djelovanje obnovitelja vjere je samo u tome da se promjeni odnos prema Bogu, odnosno isprave devijacije koje nisu u skladu sa dva izvora islama, Kur'ana i Suneta. U djelu Islamska vlast, koja je prevedena i objavljena u Beogradu 1990., u ediciji Međunarodna politika, Imam Homeini govori o tome na ovakav način.

Sheik Ahmed Ismail Yasin Hassan Turabi

Homeini je Iranac! To je veoma bitno za razumijevanje formiranja Homeinija kao ličnosti i njegovog djela.
Na pitanje Oriane Falači, koja je jedina novinarka kojoj je pošlo za rukom da intervjuira i Pahlavija i Homeinija, da li sluša Betovena, on je provokativno odgovorio: Ko vam je taj? U ovom pitanju i odgovoru vrlo dobro se može vidjeti odnos evropskog uma i stava prema muslimanima i obrnuto. Takav evropski um, kao plod revoilucionarnih umova Kopernika, Njutna, Frojda i Darvina, očito je imao svoju projekciju muslimana, i nije mu dozvoljavao da se sam definira i predstavi. Zato Homeini, kao predstavnik naroda koji sam baštini civilizacijske plodove genija, koliko ih je imala cijela Evropa ranga jednog Njutna, odgovara i daje isto tako prepotentan, i ništa manje nipodaštavajući odgovor.
S druge strane, Česlav Miloš je u svom djelu Zarobljeni um lansirao sociološki pojam ketmana, kao bitnu odrednicu mentaliteta muslimanskog društva. Sam pojam ketmana kao ekvivalent terminu tekijja (nešto zaštićeno, skriveno, tajnovito) kojeg prakticiraju ši'ije kao svoje posebno vjersko načelo, veoma je bitan ra razumijevanje, u najmanju ruku, mentaliteta iz kojeg je potekao Imam Homeini.
Ketman je profan, a tekijja je sakralni pojam i teško ih je komparirati, odnosno izjednačavati kao ekvivalente. Također u šiitskoj dogmi tekijja ima značenje kako nešto treba zaštiti, a iz istog je korijena arapske riječi takvaluk, što znači bogobojaznost. U sufijskom poimanju riječ tekijja ima značenje skrivanja tajnih spoznaja. No, pošto su na persijskom jeziku napisana najveća poetsko-filozofska djela iz ezoterije, odsnosno sufizma, Iranci, odnosno ši'ije, sa batin (duhovnom) i tekijjom (čuvanom tajnom) tradicijom vjerskog iskustva samo su šaputali Allahu o svom halu/stanju u noćnim molitvama. To što je narod šaputao, Homeini je javno govorio! U tome je bio ključ njegovog uspjeha. Homeini nije znao da li će biti oboren njegov avion s kojim je poletio iz Pariza. Nije znao ni da li će Šah biti svrgnut, niti je znao da će ga narod prihvatiti kao pobjednika! Ipak je mirno i dostojanstveno sjeo u avion i spustio se na teheranksi aerodrom! To govori i o njegovoj hrabrosti, koliko i o njegovoj vjeri!

Pitanje da li je iranska revolucija loklanog karaktera, ili ima internacionalno-islamki karakter, još je otvoreno. Sudeći po aktulanoj iranskoj politici, može se reči posthomenijevskoj eri, ona je prevshodno podređena nacionalnim pitanjima Irana, pa i zaštite šiitskog stanovništva. To se može uočiti u odnosu Irana prema Čečeniji, gdje žive muslimani suniti, i odnosu Irana prema Libanu, na primjer, gdje žive piije. Iako je Čečenija skoro susjed Iranu zbog irankso ruskih odnosa, odnosno rusko turskih odnosa, Iran je skoro pasivno posmatrao rusku okupaciju Čečenije.
U početku iranska revolucija nije bila takva, niti su Hoeminijevi govori imali samo lokalne poruke. Naprotiv, on je prihvatio i priznavao sve mezhebske pravce, pa čak i frakcije i sekte u islamu.
Ali su bez sumnje, na nastanak iranske revolucija utjacli i dali svoj doprinos mnogi islamski intelektualci iz drugih islamskih zemalja. Postoje spekulacije, koje ne navodi niti jedan Hoemenijev biograf, da su se sredinom šezdesetih godina ilegalno u Aleksandiriji sastali istaknuti islamski alimi, među kojima je bio i Homeini. Svaki od njih preuzeo je svoj emanet djelovanja u svojim sredinama. Još se spominju imena Sejjida Kutuba /obješen 1966) i Mevdudija (umro 1989).
Početak šezdestih je zaista obilježen aktivnostima proislamističkih grupacija. I sam Homeini dolazi u fokus političke javnosti 1962., kada javno istupa protiv ubistva jednog studenta. Uskoro će biti i zatvroen. To se smatra prvim ozbiljnijim Homeinijevim korakom ka ravoluciji.
Zvijezda dr Hasana Trubija zasjala je u Sudanu 1967 godina, nakon sličnog događaja kada je vojska ubila jednog studenta, a Dr Turabi vozeći se na džipu protestirao i pozivao narod na otpor.
U Gazi, nakon izraelske okupacije 1967.godine, u fokus javnosti dolazi Sheik Ahmed Ismail Yasin, vjeroučitelj u jednoj džamiji.

Sa islamskim revolucijama kao da važi pravilo kako nema promjena, bez nasilja i krvi!

Dr Turabi i Šejh Jasin su mnogo mlađi od Homeinija. Rođeni su tridesetih godina prošlog stoljeća. Oni su bili pod direktnim utjecajem ideja Muslimanske braće.
Dok je Hasan El Benna bio Homeinijev vršnjak, rođen je 1906. Kao svršenik El Ezahara sa grupom istomišljenika, a pod utjecajem ideja Muhammeda Abduhua i Rešida Ride, 1928. osnovao je, u svome stanu u Kairu, Muslimansku braću. Ubijen je u atentatu 1949. godine jer se opriao mirovnom sporazumu sa Izraelom. Ali Muslimanska braća su bila i ostala najveća i najutjecajnija, više ilegalno nego legalno, islamka oragnizacija u dvadesetom stoljeću.

Borba za Muhamedov a.s. prijetolje
Ona je bila konkurent i oponent mladim antiimeprijalsitičkim nacionalističkim arapskim pokretima i liderima. Pomognuti komunističkim Sovjetskim savezom, tuce arapskih mladih nacionalista sredinom dvadesetog stoljeća izvelo je revoluciju i osvojilo vlast u svojim zemljma, od Afaganistana do Libije. S obzirom na ateistički utjecaj socijalističkih ideja, a služeći se sovjetskom metodom nemilosrdnih obračuna sa oponentima, mladi arapski nacionalisti nemilosrdno su se obračaunavali sa liderima islamističkih pokreta, najčešće izraslih iz Muslimanske braće. Najkrvaviji obraćun se i desio u samom Egiptu, kolijevci Musliamnske braće, ali i državi najharizmatičnijeg arapskog ancionalističkog lidera Džemala Nasera.
Iako su ideološki bili ateističko-nacionalističke provenijencije, svi mladi lideri su imali kompleks autoriteta Muhammeda a.s., pa su se koristili i vjerskom demagogijom zauzimanja te pozicije među arapima. Prvi je to pokuašo upravo Naser, kao osnivač Nesvrstanog bloka zemalja, a posljednji pokušaj da se domogne takve liderske pozicije među arapima izveo je Sadam Husein, sa sazivanjem konferencije Nesvrstanih u Bagdadu na kojoj je on trebao biti izabran za predsjednika tog pokreta. Konferencija je otkazana zbog rata sa Iranom, a Sadam je obješen prole godine nakon što je osuđem kao zločinac.
A manje-vieš sve ove revolucije zbog ubitačne individulanosti i kulta ličnosti lidera ovih revolucija prerasle su u mračne autokratske režime. U biti, poltički uopće nisu evoluirale od manrshističkog-despostkog poimanja vlasti u odnosu na monarhije koje su srušili.
Ostaje , dakle, samo da se vidi da li će proklamovane islamske revlucije u Iranu i Sudanu donijeti promjene odnosno rezultate.

Islamom do podjela
Sa mnogo aspekata bi se moglo i trebalo pristupiti ovom pitanju. Ja ću se držati najočitijih detalja u komparacijama ove četverice islamskih lidera i njihovih djela.
Sa ove historijske distance lahko je uočljivo je da je tačno nakon deset godina do iranske revolucije, i samo nakon mjesec dana od Homeinijeve dženaze dr Turabi izveo islamsku revoluciju u Sadunu. Zna se da je dr Turabi posjetio Homeinija, a u tekstovima nije skrivao svoje divljenje prema njemu. Zato su ga zvali afričkim Homeinijem.
Za one koji promatraju unutar muslimanske sukobe i podjele, veoma važno je primjetiti da ni Iran ni Sudan nisu arapske zemlje, te da je sufizam u Sudanu prisutan skoro kao i u Iranu.Tako da se može reči da je islamksa revolucija uspjela u zemljama sa pretežito sufijskim vjerskim iskustvom.
Homeini je umro prirodnom smrću, a dr Turabi je još živ, iako je razvlašćen od svojih pristaša.
Hasana El Benaa i Šejh Jasina su ubili cionisti.Iran i Sudan su teškoj konforntaicji sa Zapadom, te su prolazili i još prolaze kroz ratna iskušenja.
Sa islamskim revolucijama kao da važi pravilo kako nema promjena, bez nasilja i krvi!
Da li su zbog ovih i ovakvih pouka, prve dekade petnaestog stoljeća islama, obilježile ilegalni islamski politički pokreti i organizacije kakve, zbog njihove ideološke isključivosti i surovosti ne pamti islamska civilizacija još od vremena zlikovca Hadždžadža?! Hadždžadž je djelovao u vrijeme halife Omera, kako smo naveli, obovitelja vejre/mudžediddina u prvom stoljeću islama. Kažu da je Omer klanjao namaz zahvale kad je čuo za smrt Hadždžadža. Tako se povijesni krug zatvara sa obnoviteljima i nasilnicima u ime islama!
Preostaje mi još da pokušam odgvoriti na pitanje u kojoj mjeri su ideje islamsističkih organizacija, odnosno njihovi lideri utjecali na muslimanske intelektualce u BIH.
Najkrakterističnije i povijesno najsnažnija islamistička organizacija u BiH bili su Mladi muslimani. Po samom imenu kao i vremenu nastanka ova organizacija asocira na Muslimansku braću iz Egipta. A pošto je to bilo u interesu komunističkog režima da ih optuži za suradnju sa stranim organizacijama radi urote protiv režima i državnog poretka, Mladi muslimani su uglavnom tako i predsatvljeni kroz komunističku propagandu. Ni samim preživjelim liderima Mliadh muslimana nije smetao imidž moćne organizacije sa međunoradnim značajem, tako da se nisu ni trudili to demantirati u javnosti.
Na koncu, i sam Mustafa Prljača, autor knjige Pokret Mudlimanska braća, pokušava dokazati da su postojale izravne veze između ove dvije organizacije.Prljača tvrdi, pozivajući se na neki tekst Kasima Dobrače, da su se u Egiptu sreli Handžić i Dževzi. Dževzi je bio autoritet za Muslimansku braću isto kao i Handžić za Mlade muslimane. Isto tako je El Hidaja objavljivala prijevode nekih tekstova iz časopisa Feth, kojeg su izdavala Muslimanska braća.
Poklič iranske revolucije: No East no West, islam iz the best, navodno je uzet od Mladih muslimana. Zaista je Omer Stupac u svojoj završnoj riječi pred sudom govorio tako nešto. Stupčev govor je prenijela fracuska štampa, gdee su ga u arhivi pronašli tadašnji iranski disidenti i preuzeli kao svoj.
Ovo nisu dovoljno vrijedni argumenti, niti su potvrđeni, kojima bi se mogla dokazati historijska veza, suradnja ili utjecaj Muslamanske braće na Mlade muslimane.
Prema svjedočenju Saliha Behmena i Emina Granova, dvojice preživjelih ideologa Mladih muslimana, oni su bili autohtona bošnjaka organizacija a njihov ideal je bio Pakistan kao islamska država! O Muslimanskoj braći u Egiptu vrlo malo su znali. Dakle, Mladi muslimani su bili više pod utjecajem ideja indijskih muslimana koji su bili pod engleskom kolonijom.
Ovu tezu protežiraju oni koji sumnjiče enlegsku politku u BiH, na način da je radila na njenoj podjeli po uzoru na Pakistan i Indiju, očekujući da će takvu ideju prihvatiti mladomuslimansko krilo u SDA-u, prevashodno sam Alija Izetbegović.
To je već polje za teorije zavjere, što nije tema niti ambicija ovoga teksta!