Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
"Kad čovjek umre, prestaju sva njegova djela, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro djelo (vakuf), ako ostavi znanje kojim se drugi koristi i ako ostavi dobro dijete koje će za njega dobro činiti." (Hadis)
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

KUDA IDE BiH
Autor: Sonja Radošević
Objavljeno: 21. July 2008. 08:07:47

Obilježavanje 13 godina od genocida u Srebrenici, tokom kojih se u BiH ništa značajno nije promijenilo, tokom kojih nisu uhapšeni glavni optuženi za ovaj zločin - Radovan Karadžić i Ratko Mladić, i prateći događaji - zabrana Udruženju majki i žena Srebrenice da posjete Kravice - mjesto gdje je za kratko vrijeme ubijeno oko 1.500 Bošnjaka, te učestali istupi čelnika genocidne tvorevine Republike Srpske Milorada Dodika o potrebi osamostaljena ove tvorevine, postavljaju cjelokupnoj javnost otvoreno pitanje - da li je međunarodna zajednica Dejtonskim sporazumom prije 13 godina betonirala put ka osamostaljivanju ove na genocidu kreirane tvorevine, te da li se u prethodnih 13 godina odvijao "puzeći genocid u BiH" a sve "pod prismotrom visokih predstavnika međunarodne zajednice".
Obilježavanje 13 godina od genocida u Srebrenici, tokom kojih se u BiH ništa značajno nije promijenilo, tokom kojih nisu uhapšeni glavni optuženi za ovaj zločin - Radovan Karadžić i Ratko Mladić, i prateći događaji - zabrana Udruženju majki i žena Srebrenice da posjete Kravice - mjesto gdje je za kratko vrijeme ubijeno oko 1.500 Bošnjaka, te učestali istupi čelnika genocidne tvorevine Republike Srpske Milorada Dodika o potrebi osamostaljena ove tvorevine, postavljaju cjelokupnoj javnost otvoreno pitanje - da li je međunarodna zajednica Dejtonskim sporazumom prije 13 godina betonirala put ka osamostaljivanju ove na genocidu kreirane tvorevine, te da li se u prethodnih 13 godina odvijao "puzeći genocid u BiH" a sve "pod prismotrom visokih predstavnika međunarodne zajednice".
U svakom slučaju, na sve češće istupe čelnika genocidne tvorevine koji ističe da je njegov entitet "država u državi" Lajčak i svi njegovi prethodnici mudro šute.
Da se stvari u BiH kreću "čudnim" tokovima može se zaključiti i iz nedavno objavljenog autorskog teksta bivšeg američkog ambasadora na Balkanu Vilijema Montgomerija, koji zaključuje da se "Republika Srpska koristi iskustvima Crne Gore na putu ka ostvarenja nezavisnosti" te da crnogorski mag "Milo Đukanović može biti primjer za to što treba raditi Milorad Dodik."
Ako iskusni američki diplomata Vilijem Montgomeri govori o mogućnosti da "na genocidu stvorena teritorija može postati država, za koga je, usput rečeno, nova vlast u Beogradu u liku koalicije Demokratske stranke i Miloševićeve Socijalističke partije Srbije - prozapadna vlast" (kao i što je Miloševićev učenik Milo Đukanović "prozapadni lider"), ako on znači govori o toj mogućnosti - moglo bi se reći da se ne radi o neznanju ili o pukom nagađanju.
Sudeći po trenutnom razvoju situacije, međunarodna zajednica bi na Balkanu mogla povući još jedan suludi potez, još jedna u nizu samo njoj znanih kreacija i iz njoj znanih interesa, na način što bi sada proevropsku Srbiju, u zamjenu za izgubljeno Kosovo, častila nezavisnom Republikom Srpskom. Podsjetimo, ministar policije u toj, kako je svijet naziva, srpskoj proevropskoj vladi je Ivica Dačić, vjerni sljedbenik ideologije svog vođe Slobodana Miloševića. Dačić i njegova Socijalistička partija Srbije bi sada navodno trebali da hapse svoje ratne partnere Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koje, uz put rečeno, smatraju herojima "nebeskog naroda".
Postavlja se pitanje, otkuda ovako realno mračna predviđanja o budućnosti BiH?!
Ako se osvrnemo na cijeli tok rata u BiH, suočit ćemo se sa niz nedosljednosti međunarodne zajednice - prvo nedostatkom volje da se genocid koji su sprovodili Srbi u Bosni već u startu okonča, a sve praćeno mjerom uvođenja embarga na naoružanje Bošnjacima, onima koji su pred očima cijelog svijeta bili žrtve tog genocida. U isto vrijeme, tadašnja Vojska Jugoslavije svesrdno je svim neophodnim vojnim i ostalim sredstvima snabdijevala srpske vojne i paravojne formacije u BiH i Hrvatskoj, o čemu lično svjedoči tadašnji član Vrhovnog savjeta odbrane i bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović u knjizi "Pravila ćutanja".
Naoružanje srpskih jedinica vršeno je uz znanje međunarodne zajednice koja je u svakom trenutku, kroz djelovanje raznih obavještajnih službi, bila dobro informirana šta se dešava na prostoru bivše Jugoslavije.
Jedno od pitanja je da li je mogla biti spriječena višegodišnja opsada Sarajeva, grada koji je u srcu Evrope na kraju XX vijeka bio pod neprestanim granatiranjem srpskih vojnih i paravojnih formacija, i pod 24-časovnom snajperskom vatrom.
Sada se zna da je u rano ljeto 1992. godine, po nalogu administacije predsjednika Georgea Busha (starijeg), američka Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA), na temelju satelitskih i avionskih snimaka, procijenila da su položaji srpskog topništva oko Sarajeva potpuno nezaštićeni od udara iz zraka i da bi američki avioni za jedan dan mogli uništiti 95 posto tog oruđa. Kako je kasnije posvjedočio u to vrijeme državni podtajnik Thomas M.T. Niles, odluka administracije predsjednika Busha da ne naredi zračne udare kojima bi se još u ljeto 1992. godine razbila opsada Sarajeva, temeljena je na procjeni Bijele kuće da "neutralizacija topova oko Sarajeva ne znači nužno da ljudi koji su ih tu postavili neće ponovo na njihovo mjesto dovući i postaviti nove" (Radio "Slobodna Evropa" - Tajne službe i njihova uloga u ratu u BiH").

Da se stvari u BiH kreću "čudnim" tokovima može se zaključiti i iz nedavno objavljenog autorskog teksta bivšeg američkog ambasadora na Balkanu Vilijema Montgomerija, koji zaključuje da se "Republika Srpska koristi iskustvima Crne Gore na putu ka ostvarenja nezavisnosti" te da crnogorski mag "Milo Đukanović može biti primjer za to što treba raditi Milorad Dodik."
Ako iskusni američki diplomata Vilijem Montgomeri govori o mogućnosti da "na genocidu stvorena teritorija može postati država, za koga je, usput rečeno, nova vlast u Beogradu u liku koalicije Demokratske stranke i Miloševićeve Socijalističke partije Srbije - prozapadna vlast" (kao i što je Miloševićev učenik Milo Đukanović "prozapadni lider"), ako on znači govori o toj mogućnosti - moglo bi se reći da se ne radi o neznanju ili o pukom nagađanju.
Da li su međunarodne sile znale za pripremu genocida u Srebrenici?
Nema sumnje da su i u rano ljeto 1995. godine obavještajne službe većine zainteresiranih zemalja, pa i vlade u Sarajevu, imale naznake o predstojećem napadu vojske bosanskih Srba na Srebrenicu, kao što nema ni sumnje da su o tome izvijestile svoje političke nalogodavce. Većina je analiza, međutim, sugerirala da Srbi vjerovatno neće ući u grad.
Tako su početkom jula svi politički centri involvirani u bosanki rat odlučili čekati i prepustiti da se događaji oko Srebrenice odvijaju svojim tokom. Problem je nastao kada je postalo jasno da taj tok isključivo određuju akcije vojske bosanskih Srba.
Jedno od središnjih pitanja koje je potaklo ovo istraživanje - da li su zapadne obavještajne službe propustile upozoriti na moguću tragediju Srebrenice - na njegovom se kraju više ne čini ni važnim, ni umjesnim (RFI).
Bivša glavna tužiteljica Haškog tribunala Karla del Ponte potvrdila je da je međunarodna zajednica znala kako će Vojska RS-a zauzeti zaštićenu zonu Srebrenice. Time su samo potvrđeni navodi do kojih je 1995. godine kao posebni izvjestitelj iz UN-a za berlinski Tageszeitung i urednik britansko-američkoga glasila za sigurnosna pitanja BASIC-a došao njemački novinar Andreas Zumach:
„Vidio sam transkripte razgovora koje su vodili Mladić i Perišić (u to vrijeme načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije), počevši od 17. juna 1995. godine, dakle, negdje oko tri sedmice prije početka napada na zaštićeno područje UN-a Srebrenicu.
Prepise razgovora Mladića i Perišića pokazali su mi dvojica službenika jedne američke obavještajne agencije a iz njih je vidljivo da su ova dvojica telefonom ili nekim drugim vidom komunikacije, nekada i više puta dnevno, vrlo precizno, rekao bih do u detalj, planirali napad na Srebrenicu. Razgovarali su o tome koliko vojnika iz Srbije treba dovesti kao pojačanje za taj napad, koliko tenkova i kako i na koje položaje razmjestiti snage. Iz ovoga se transkripta vrlo jasno vidi da je naredba za napad na Srebrenicu došla iz Beograda i da je njime zapovijedao general Perišić. Na temelju svega što sam vidio nema sumnje da je dovoljno rano bilo obavještajnih saznanja koja su mogla navesti na akciju kojom bi bio spriječen napada na Srebrenicu i genocid koji se nakon toga dogodio. No, nije bilo političke volje da se tako što učini“ - zaključio je Andreas Cumah, dugogodišnji dopisnik berlinskog Tages Zeitunga iz UN i urednik glasila britansko-američkog obavještajnog sigurnosnog viijeća.
Nakon što su mu američki agenti pokazali prepise prisluškivanih razgovora generala Perišića i Mladića, Andreas Zumach svoje je spoznaje, kako prenosi Radio Slobodna Europa, provjerio na najvišem mjestu.
Tim provjerama došao je do saznanja da su iste infromacije o pripremi napada na Srebrenicu imali i njemačka tajna obavještajna služba - BND, kao i austrijska vojna obavještajna služba.
Sve detalje o pripemi napada Vojske Jugoslavije i Vojske bosanskih Srba na zaštićenu zonu Srebrenicu imao je i francuski državni vrh u to vrijeme.
Andreas Cumah takođe svjedoči da je u jesen 1995. godine saznao da je francuska obavještajan služba dosta ranije znala da se priprema napad na Srebrenicu.

Francuski se general do posljednjeg trenutka suzdržavao pozvati NATO avione jer ga je na to obavezivao i tajni sporazum koji je mjesec dana prije toga postigao sa Ratkom Mladićem u Zvorniku. Da bi izbjegao da Vojska bosanskih Srba nastavi uzimati vojnike UNPROFOR-a kao taoce - svaki put kad NATO izvede zračni udar, Žanvije je obećao da više neće tražiti podršku iz zraka.
Srebrenica i njezinih najmanje 8.000 ubijenih dječaka, mladića, očeva, djevojaka
i žena, zapravo su postali žrtva neusklađene ili bolje reći nezainteresovane međunarodne politike da se ovaj sukob spriječi u samom početku.
General Bernar Žanvije, koji je u to vrijeme bio zapovjednik UNPRFOR-a za bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Zagrebu, tu je informaciju dobio od francuske vojne obavještajne službe ali i od svojih podređenih - holandskog zapovjednika u Srebrenici i zapovjednika UNPROFOR-a u Bosni. Obojica su upozorili Žanvijea da raspolažu vrlo uvjerljivim dokazima da je napad na Srebrenici neminovan i zatražili da pozove pomoć NATO-a kako bi se napad spriječio. On je to odbio. Šest dana zaredom - od 6. do 11. jula primao je isti zahtjev od dvojice nižih zapovjednika i uvijek ga odbijao osim posljednjeg dana kada je zatražio podršku od NATO-a iz zraka, i kada su avioni napali jedan srpski tenk. Pouzdano znam i vidio sam dokaze da je general Žanvije tako postupio po naređenju koje je primio iz predsjedničke palate u Parizu - izjavio je Anderas Cumah za radio"Slobodna Evropa".
Francuski se general do posljednjeg trenutka suzdržavao pozvati NATO avione jer ga je na to obavezivao i tajni sporazum koji je mjesec dana prije toga postigao sa Ratkom Mladićem u Zvorniku. Da bi izbjegao da Vojska bosanskih Srba nastavi uzimati vojnike UNPROFOR-a kao taoce - svaki put kad NATO izvede zračni udar, Žanvije je obećao da više neće tražiti podršku iz zraka.
Srebrenica i njezinih najmanje 8.000 ubijenih dječaka, mladića, očeva, djevojaka i žena, zapravo su postali žrtva neusklađene ili bolje reći nezainteresovane međunarodne politike da se ovaj sukob spriječi u samom početku.
A da bi uloga međunarodne zajednice u ratu u BiH bila jasnija, citirat ćemo riječi bivše glavne tužiteljke Haškog tribunala Karle Del Ponte izrečene u Bernu, u septembru 2005. godine, na Godišnjoj konferenciji odjela za političke poslove, na temu “Civilna izgradnja mira i ljudska prava u Jugoistočnoj Europi" na kojem je Del Ponteova tada, znači prije tri godine, govorila o nezainteresovanosti međunarodne zajednice da uhapsi glavne optužene za genocid u Srebrenici - Karadžića i Mladića iz razloga "da se neke stvari ne bi otkrile".
Zaštita koju haški optuženici Radovan Karadžić i Ratko Mladić i dalje dobivaju od državnih institucija pokazuje da te institucije žele sakriti neke važne stvari. Srpska se vojska posebno i dalje boji suočiti s istinom koju Mladić i Karadžić mogu otkriti. Ne mogu isključiti niti da bi neki dijelovi međunarodne zajednice više voljeli da se neke činjenice ne otkriju. Nisu svi na svijetu zainteresirani da vide Karadžića i Mladića pred MKSJ-om - saopštila je prije tri godine Krala del Ponte i tada dajući na znanje javnosti da u međunarodnoj zajednici postoji takođe otpor hapšenju Karadžića i Mladića.
Zbog čega taj otpor u međunarodnoj zajednici, možda objašnjava Andreas Cumah.
„Kada sam objavio tekstove o obavještajnim saznanjima o Srebrenici kojima su raspolagale zapadne tajne službe, tadašnji glavni tužilac Haškog tribunala, Richard Goldstone, s tim je tekstovima 30. novembra 1995. otišao izravno u Washington i zatražio od administracije predsjednika Clintona da mu preda sve informacije o Srebrenici. Ali, kako mi je priznao, vratio se praznih ruku."
Pobornici teorija zavjere tvrde kako time Amerikanci ne žele otežati položaj osoba koje su im pomogle u presudnim trenucima – Slobodana Miloševića, ali i Momčila Perišića, kojega je u martu 2002. srbijanska kontraobavještajna služba uhapsila na sastanku s prvim sekretarom Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu Johnom Davidom Neighborom, za kojega se tvrdi da je u to vrijeme bio šef regionalne stanice CIA-e. Zato, navodno, snimljeni Perišićevi razgovori s Mladićem o napadu na Srebrenicu više neće dospjeti u javnost. No, obavještajne službe imaju i očitije razloge zbog kojih svoja saznanja ne žele dijeliti s Haškim tribunalom, kaže Erich Schmidt-Eenboom:
"Tako se nastoje zaštititi obavještajni izvori, kako oni ljudski, tako i oni tehnički. Na taj ih se način drži podalje od haških sudnica, ali i od drugih obavještajnih agencija koje bi iz takvih iskaza ili dostavljenih materijala mogle mnogo doznati. Dostavljanje operativnih saznanja ili informacija koje bi služile kao dokazni materijal u postupcima pred Haškim tribunalom, moglo bi uspostaviti presedan koji ne želi nijedna obavještajna služba."
Pad Srebrenice i Žepe na brutalan način je potvrdio odnos međunarodne zajednice prema bosanskom ratu. Kombinacija političke nezainteresiranosti, neodlučnosti i nesposobnosti uspijevala je spriječiti širenje sukoba, ali nije bila dovoljna za njegovo zaustavljanje. Mali lokalni rat je odredio granicu moći posthladnoratovskog svijeta. (Radio Slobodna Evropa).
Jako je bitan trenutak kada se mijenja politika međunarodne zajednice prema sukobima
u BiH i insistira na privođenju rata njegovom kraju. To je učinjeno nakon što je sproveden genocid i etničko čišćenje i najteži ratni zločini u skoro svim gardovima u BiH gdje je Bošnjački živalj početkom rata bio većinski kao i nakon odluke da se skine embargo na uvoz oružja za potrebe bosanske vojske.
Na pronalaženu mirovnog rješenja se insistiralo nakon genocida u Srebrenici, nakon najmanje 220. hiljada mrtvih, od čega 90 odsto Bošnjaka, miliona raseljenih…
Na mirovnoj misiji i rješenju rata u BiH se insistiralo u trenucima kada je Armija BiH bila nadomak Banja Luke i kada je pad Banja Luke i srpskih snaga koje su u njoj bile, bio sasvim izvjestan. Eventualnim osvajanjem Banja Luke, predstavnici bošnjačkog naroda ne bi morali stavljati potpis na stvaranje "Frankeštajn države" u Dejtonu.
Ali, međunardona zajednica je ta koja je upravo prije pada Banja Luke insistirala na sklapanju mira.
Šta se dešavalo u akciji pod nazivom "Maestral" koju su zajedno izvodile Armija BiH I HVO jedinice?
15. rujna 1995. jedinice 5. korpusa Armije BiH zauzimaju Bosanski Petrovac, a idućeg dana, 16. rujna pada i gradić Ključ. Narednog dana, nedjelja, 17. rujna, 5. korpus oslobađa i Bosansku Krupu. Sljedećih dana 5. korpus zauzima šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora i dospijeva nadomak Sanskog Mosta, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije.
Nakon tjedan dana borbi, operacija završava. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište, a između HV-a i Banja Luke još je samo gradić Mrkonjić Grad, koji je zauzet u akciji Južni potez (8. - 12. listopada 1995.). Vitalno srpsko uporište, Banja Luka, sada je postao realni sljedeći cilj, čije oslobođenje bi značilo totalni poraz srpskih snaga u BiH.
Po prvi puta tijekom rata u BiH ratna sreća se znatnije okrenula na stranu Hrvata i Bošnjaka. Združeni, prvi put od početka rata imali su izgleda možda u potpunosti vojno poraziti Srbe i okončati rat. No, kako se u konačnici vidjelo, međunarodnoj zajednici nije bio cilj u potpunosti poraziti Srbe i kazniti ih za zlodjela, nego tek ih dovesti za pregovarački stol i brže-bolje zaustaviti rat.
Dovođenjem zaraćenih strana za pregovarački sto u Dejtonu međunarodna zajednica ozakonila je genocid i priznala kao srpske - teritorije nastale etničkim čišćenjem.
Pitanje - zašto je velikim silama odgovaralo da se formira etnički čista srpska teritorija nastala na zločinu, da se toj tvorevini omogući sklapanje specijalnih veza (već su uspostavljene sa Srbijom a planiraju se i sa Crnom Gorom) te kome je odgovaralo da se stvori izolirana ostrvska bošnjačka zajednica koja nema državu maticu sa kojom bi stvarala paralelne veze?
Odgovor se nameće sam po sebi kao i kroz prizmu događaja iz prethodnih 13 godina mira u Bosni . Svih tih 13 godina, visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH djeluju kao vanzemaljci - uporno ponavljaju priču o hapšenju neuhvatljivih Karadžića i Mladića, priču o potrebi suživota, pomirenja i oprosta na ovim prostorima ne reagujući ni na koji način na negiranje genocida, najave stvaranja nove države na tlu BiH, na sprovođenje iste nacističke politike u ovoj državi svih ovih godina, ali na način "puzećeg genocida".
Stiv Majer, bivši visokopozicionirani službenik CIA za Balkan, čovjek koji je u vrijeme kritičnih devedesetih obavljao dužnost pomoćnika direktora CIA za Balkan, sada predavač na na Univerzitetu za nacionalnu odbranu u Vašingtonu, analizirajući sadašnje stanje u BiH ocijenio je da budućnost BiH nije održiva i da nije moguća, čak ni za deset godina:
„Međunarodna zajednica će nastaviti da se trudi da sve ovo funkcioniše, ali ja sam pesimista. Jer 13 godina je prošlo od Dejtona, a i dalje su prisutne tenzije, odbojnost i podjele. Zajedno su samo zato što to želi međunarodna zajednica. Kada jednog dana međunarodna zajednica ode, biće teško održati BiH, jer nema političke volje za to“ - izjavio je za banjalučke "Nezavisne novine" Stiv Majer .
Na pitanje šta bi uradio da je on američki ambasador u BiH , Majer je rekao:
„Dozvolio bih ljudima pravo da glasaju da li žele da ostanu u jednoj državi ili ne, jer to je osnovna demokratska stvar. Da sam sad u administraciji, preporučio bih referendum. To sam govorio i dok sam bio u administraciji, ali uvijek se govorilo da bi to bilo destabilizirajuće, mada ne vjerujem u to. Vašington, međutim, smatra da je jedinstvena država faktor stabilizacije i da bi potreslo čitav region ako bi se mijenjale granice.
Nema nijednog razumnog razloga zašto albanska većina na Kosovu može da se odvoji od Srbije, a srpska većina u RS ne može od BiH. Njihov argument je da je Kosovo jedinstven slučaj, što i jeste na jedan način, ali takva je i RS, pa i Crna Gora. Ako se može održati referendum u Crnog Gori, ako se može prihvatiti volja većine na Kosovu, zašto to onda ne može i na drugim mjestima?“ - zapitao se ovaj bivši pomoćnik direkotra CIA za Balkan, iz ratnih 90-ih godina, ističući da iznosi lični stav.
Ovaj stav kao i stav Vilijema Montgomerija možda ne treba uzimati preozbiljno ali možda treba razmisliti da li je i šta je u prethodnih 13 godina nakon genocida i rata, šta je od strane međunarodne zajednice učinjeno da bi BiH počela funkcionisala kao jedinstvena država, šta je učinila da izmijeni Dejtonski sporazum koji je glavna kočnica formiranju države BiH bez genocidne tvorevine, na usvajanju Ustava jedinstvene BiH države.
Ako je koji slučajem odgovor "ništa nije poduzela ili "jako malo je učinjeno na tome", pred bošnjački narod i njegove političare postavlja se ozbiljno pitanje - nije li krajnje vrijeme da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke. Jer samo na primerju Srebrenice, mogli su se uvjeriti kako to izgleda kada sudbinu povjeriš drugima odnosno osloniš se na međunarodnu zajednicu ili Ujedinjene Narode.



Ostali prilozi:
» APARTHEJD NAD BOŠNJACIMA U MANJEM BH. ENTITETU
Armin Čusto, dipl.iur. | 19. December 2014 02:27
» BOŠNJAČKA KULTURA TREBA PREPOROĐENI PREPOROD
Admir Delalić | 18. December 2014 20:12
» KAKO JE KADRIJA POSTAO KADBIJA
Admir F. Beganović | 17. December 2014 15:00
» PUTINOV TRILATERALNI INFROMBIRO KAO ALTERNATIVA ZA BIH
Nedžad Ahatović | 17. December 2014 14:33
» HOĆE LI SE AZRAIL KONAČNO UMJEŠATI?
Muhamed Mahmutović | 16. December 2014 01:47
» IZMEĐU LJEVIČARENJA I BOŠNJAŠTVA
Mr. Fatmir Alispahić | 15. December 2014 12:40
» SVE ŠTO TI ŽIVOT PRUŽA
Jusuf Trbić | 14. December 2014 17:22
» FORMIRANJE I RAZVOJ SEDME MUSLIMANSKE BRIGADE
Harun Hodžić | 11. December 2014 01:46
» GORANCI GORE, IPAK GORANCI A NE BOŠNJACI
Ismet Azizi | 11. December 2014 01:26
» MR. JOVIČIĆ NAJOTVORENIJE GOSPODINU BAKIRU IZETBEGOVIĆU!
Mr. Milan Jovičić | 11. December 2014 01:06
» POČINJE ISTRAGA RATNIH ZLOČINA U BOSANSKOJ DUBICI
Zijad Bećirević | 10. December 2014 14:43
» KOME SMETA ŠEJH YUSUF QARADAWI
Dr. Safvet Halilović | 09. December 2014 14:05
» VEZIR
Admir F. Beganović | 08. December 2014 17:42
» ŠAHOVIĆI 1924-2014: OTETO - PROKLETO!
Dr. Ismet Osmanović | 07. December 2014 19:25
» ŠTRPCI - RATNI ZLOČIN BEZ KAZNE
Mr. Anes Ličina | 06. December 2014 16:40
» KAKO SAM PO DRUG PUT ROĐEN
Eset Muračević | 05. December 2014 00:46
» SANDŽAKU U POHODE
Ševket Zukić | 04. December 2014 17:56
» VLASTITI RAHATLUK
Enisa Maličević | 04. December 2014 14:27
Ostali prilozi istog autora:
» DA LI JE ISTINA NAJVEĆI GRIJEH?
26. November 2014 16:36
» OTVORENA SEZONA LOVA
15. May 2014 17:15
» VJEČITI PUTNIK VOZA SMRTI
26. February 2011 23:41
» BUKOVICA KAO OPOMENA
16. January 2011 14:08
» TAJO, KOLIKO SI UBIO USTAŠA?
10. November 2009 21:01
» SVE CRNOGORSKE DIPLOMATE
30. October 2008 12:05