Otvoreno pismo prvog Ambasadora BiH Muhameda Sacirbeya Drzavnom sekretaru Kondolizi Rajs SJEDINJENE DRŽAVE ZASLUŽUJU PRIZNANJE ZA SVOJ NAPOR NA STVARANJU MIRA U BOSNI Sekretaru Države Kondolizi Rajs Odjel Državnih Poslova Sjedinjenih Država Sjedinjene Američke Države Wašington DC Poštovana Gospođo Sekretar, Izvještaj Odjela Državnih Poslova SAD “Izvještaj o zemljama po pitanju primjene ljudskih prava 2005” započinnje sljedećim: “Mirovni dogovor 1995. za Bosnu i Hercegovinu (Dejtonski Sporazum) stvorio je nezavisnu državu Bosnu & Hercegovinu…”. Kao jedan od potpisnika Dejtonskog Sporazuma, ja sam svjestan da to nije niti pravno sročeno niti izneseno kao objektiv Sporazuma. Dejtonski Sporazum nije stvorio Bosnu i Hercegovinu. U Aneksu IV, Člana I Dejtonskog Sporazuma se kaže jasno bez dvosmislenosti: 1. Nastavak: Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada pa na dalje biti “Bosna & Hercegovina” će nastaviti svoje zakonsko postojanje po međunarodnom zakonu kao država, sa svojom unutarnjom strukturom modificiranom kako je navedeno i u svojim međunarodno priznatim granicama. Sjedinjene Države zaslužuju prizanje za svoje napora na uspostavljanju mira u Bosni i Hercegovini i obnavljanju ekonomskog razvoja i statusa zemlje u evro-atlantskoj porodici. Bosna i Hercegovina je bila formirana demokratskom voljom i glasovima svog naroda, primljena u porodicu država priznavanjem Ujedinjenih Naroda, spašena hrabrošću svojih civila vojnika i dovedena do mira, pa makar taj mir bio i faličan, pod svojim političkim vođstvom. Ono što zabrinjava ovdje je više od nevine greške ili nesporazuma po pitanju legitimiteta Sporazuma. Svjedoci smo ovog revizionizma od strane izvjesnih bivših i sadašnjih zvaničnika SAD. I dok neke od tih osoba mogu tražiti viši status Dejtonskog Sporazuma kao sredstvo za vlastito lično priznanje ili slavu, takvo nešto nije vrijedno Sjedinjenih Država. Dejton je bio užasan kompromis za nešto bolje, mir. To je bila ogromna cijena koji je Bosna & Hercegovina platila, i koštala ju je zajedničkih vrijednosti koje je ona dijelila sa Sjedinjem Državama i zapadnim demokratijama. Revizionizam sasvim nepotrebno dovodi u pitanje motive stava Sjedinjenih Država i posvećenost strateškom partnerstvu sa Bosnom & Hercegovinom. Ponovno doticanje Dejtonskog Sporazuma ne tiče se preduomišljanja po ovom pitanju. Radije, mi moramo gledati mimo Dejtona na nove prilike. Čini se da su se neki nasukali u mulju Dejtona koje je bilo koliko Slobodana Miloševića toliko i Ričarda Holbruka. Bosna i Hercegovina je bila formirana i postojala je i prije Dejtonskog Sporazuma, ali ja smatram da je do svih njenih građana da se odmaknu od komemoracija 21. Novembra 1995 i izgrade ovu zemlju kojoj su se Bošnjaci, Bosanski Hrvati, Bosanski Srbi i svi ostali posvetili kao svome jedinstvenom, nedjeljivom domu. Svjestan sam da se sa ovim mora krenuti dalje od puste retorike. Međutim bitno je, da se revizionizam može pogrešno razumjeti ne samo kao pokušaj anuliranja legalnosti i nedavne prošlosti, već i kao nedostatak perspektive za budućnost Bosne & Hercegovine kao bitnog partnera po vrijednostima i strateškim interesima za Sjedinjene Države. Tražićemo da Odjel Državnih Poslova modifikuje svoje zvanično sapoćenje kojim se implicira da je Bosn i Hercegovina ustanovljena 1992, prilikom raspada bivše Jugoslavije. Vjerovatno bi bilo previše za očekivati da će ovo pismo, skromna potvrda u prilog legitimiteta i političkog autoriteta, promijeniti izvjesne stavove spram Bosne i Hercegovine i naroda koji u njoj žive ili imaju svoje korijene u toj zemlj, ali ono predstavlja osnovni korak ka preuzimanju odgovornosti za budućnost ove zemlje kao i za njeno pravno i historijsko naslijeđe. S poštovanjem Bivši Ambasador Muhamed Sacirbey Potpisnik Dejtonskog Sporazuma Bivši Ministar vanjskih poslova Bosne i Herzegovine Objavljeno na Bošnjaci.Net: 30. Jan 2007.

Ovo pitanje, koje mi je postavljeno prije nekoliko mjeseci, nakon što sam upravo završio prezentaciju na jednom akademskom forumu, iznenadilo me je iz dva razloga: Pitanje je došlo od analista CIA-e, dočim je američki zvaničnik, Ambasador Richard Holbrooke bio taj koji je pokušao izvršiti pritisak na Predsjednika Izetbegovića da zaustavi napredovanje Armije RBiH.

Za razliku od RS, Bosna i Hercegovina nije počela u Daytonu

Pogrešna gledanja nikad u povijesti nisu bila nedužno promicana kad se radi o Bosni i Hercegovini. Zbog tog je razloga bilo dobro pročitati, nedavno, kako dva najviša američka zvaničnika u Sarajevu ispravljaju pogrešna gledanja i naglašavaju da Bosna i Hercegovina ne ovisi o Daytonskim sporazumima što se tiče njene suverenosti i teritorijalnog integriteta, dočim Republiku Srpsku Sporazumi određuju u smislu statusa kao entiteta unutar suverene države Bosne i Hercegovine. Prije nekoliko dana je g. Daniel Fried, Pod-Sekretar u SAD Sekreterijat Vanskih Poslova, pojačao tu točku: BiH i RS imaju dva potpuna različita izvora legitimnosti a isto tako i međunarodnog statusa. Ovi američki zvaničnici su konačno reagirali na zahtjeve nekih ultranacionalnih srpskih vođa kako bi RS mogla imati opciju referenduma za odvajanje od BiH. Ispravljanje krivih gledanja je dobrodošlo, međutim još nema jasnih pogleda i volje da se prekine sa ustajanom, ako ne i promašenom, strategijom.

Pogrešno gledanje da su, nekako, BiH i RS nastale iz Daytonskih sporazuma, je, do otprilike godinu dana unazad, bilo proturano, nevino ili ne, na službenom website-u Sekretarijata vanjskih poslova Sjedinjenih Država, gdje je stajalo da je Bosna i Hercegovina bila uspostavljena u Daytonu, 1995. godine. Nakon mog pisma Sekretarici Rice (kopija je ovdje priložena), te nakon protesta KBSA, ovo pogrešno gledanje Sekretarijata vanjskih poslova je bilo promijenjeno. Možda je pogrešno gledanje bila nedužna greška. Možda je to bio čin grubog posezanja u povijest i legitimnost BiH s ciljem zahtijevanja posebnih prava u budućnosti. To je, u svakom slučaju, umanjilo žrtvovanja građana vojnika BiH u obrani njihove zemlje, kao i političkih i diplomatskih dostignuća i položaja Bosne i Hercegovine. Jasna je bila vrlo primjetna strategija umanjivanja statusa BiH i morala i položaja njenog vodstva, dok se je legitimnost RS gurala. Trebamo se sjetiti da su Dodika i Koštunicu, do pred nekoliko godina, veličali mnogi međunarodni zvaničnici i birokrati.

Ipak, ne vjerujem da je Sekretarijat vanjskih poslova Sjedinjenih Država nastojao promovirati separatizam RS. Naprotiv, mnogi američki zvaničnici se boje separatizma RS. To nije zbog toga jer bi bili zabrinuti kako bi RS izgledala, iako bi trebali biti. Naime, postoji strah, koliko god je iracionalan, o tome kako bi se„ostatak Bosne i Hercegovine dominirane Mulsimanima“ razvijao. Što god da je bilo ili nije bilo „obećano“ Miloševiću, Mladiću ili Karadžiću prije Daytona, američki zvaničnici nemaju nikakvu toleranciju za bilo kakvu diobu BiH. Sad je došlo vrijeme, po mišljenju nekih američkih zvaničnika, da naglase primat međunarodnog statusa i legitimnosti BiH nad bilo kakvim konkurentskim zahtjevima političara RS.

Međutim, situaciju se je, donedavno, možda drugačije gledalo i upravljalo.

Armija RBiH je bila na pragu oslobađanja 1995. godine?

Iskreno rečeno, ne mogu s potpunim povjerenjem odgovoriti na gornje pitanje, mogu samo špekulirati. Moj razgovor s prije navedenim analistom CIA-e me je ohrabrio ponovno ocijeniti činjenice.

• Narod Bosne i Hercegovine je patio kroz ubijanja i oskudice i rat je trebalo završiti: kao što je Predsjednik Izetbegović izjavio nakon Daytona, čak i ako je to bio nepravedan mir umjesto pravednog obrambenog rata.

• RBiH, u stvari, nije bila na pragu poraza. Branila je državu kroz najteže razdoblje, od 1992 do 1995., i Armija BiH je dokazala i proširila svoje mogućnosti.

• Da li je Armija BiH bila na pragu oslobađanja zemlje, ili barem većine zemlje (imajući u vidu oslobađanje Bihaća i intervenciju NATO zračnih snaga)?

Kad me je analist CIA-e upitao „zašto je Izetbegović stao kod Banje Luke“, ja sam odgovorio mojim pitanjem:“ Da li vi mislite da je Armija BiH mogla preuzeti Banju Luku?“. Njegov odgovor je bio jasan :“Da!“

Sastanak u Konaku

Ovaj odgovor je definitivno bio suprotan nastupu Ambasadora Holbrooke-a koji je neočekivano došao u Sarajevo prvih dana jeseni 1995., prije razgovora u Daytonu. Holbrooke, onda u svojstvu glavnog američkog pregovarača za BiH, zahtijevao je sastanak „u četiri oka“ sa Predsjednikom Izetbegovićem. Predsjednik je prihvatio, ali je zahtijevao da ja budem s njim. Holbrooke se silovito usprotivio mojem prisustvu, međutim Izetbegović je bio nepokolebljiv oko moga prisustva i osjećao se je sigurnijim da sam ja, kao Amerikanac, s njim da osujetim hitre manevre Holbrooke-a.

Nas troje smo prešli u malu, neuglednu sobu u Konaku. Holbrooke je bio naoštren i pohitio je svojim zahtjevom, dok su mu nesigurne oči gledale u mom smjeru:“ Vi morate pristati na prekid vatre!“.

Predsjednik Izetbegović je bio tiho nekoliko sekundi, i potom je odgovorio:“ U redu, za jednu sedmicu ćemo odgovoriti“.

„Ne, sad!“ Hobrooke je odmah umetnuo. Holbrooke-ov apsolutni zathjev je bio u kontrastu s mnogim signalima koje su nam američki zvaničnici slali pred jedva sedmicu dana.

Nas troje smo prešli u malu, neuglednu sobu u Konaku. Holbrooke je bio naoštren i pohitio je svojim zahtjevom, dok su mu nesigurne oči gledale u mom smjeru: “Vi morate pristati na prekid vatre!“. Predsjednik Izetbegović je bio tiho nekoliko sekundi, i potom je odgovorio: “U redu, za jednu sedmicu ćemo odgovoriti“. „Ne, sad!“ Hobrooke je odmah umetnuo. Holbrooke-ov apsolutni zathjev je bio u kontrastu s mnogim signalima koje su nam američki zvaničnici slali pred jedva sedmicu dana. Predsjednik Izetbegović je pognuo glavu dok se je Holbrooke nervozno vrtio. Onda je pogledao u mom smjeru dok je opet ponavljao: “Za sedam dana ćemo imati prekid vatre“. Holbrooke se je malo sabrao, i onda, s dobrom dozom bezizlaznosti pokrenuo napad da povrijedi samouvjerenje Izetbegovića. „Vi počinjete gubiti u Krajini. Hrvati će vam zariti nož u leđa, a vaši generali vam lažu!“

Predsjednik Izetbegović je pognuo glavu dok se je Holbrooke nervozno vrtio. Onda je pogledao u mom smjeru dok je opet ponavljao:“ Za sedam dana ćemo imati prekid vatre“.

Holbrooke se je malo sabrao, i onda, s dobrom dozom bezizlaznosti pokrenuo napad da povrijedi samouvjerenje Izetbegovića. „Vi počinjete gubiti u Krajini. Hrvati će vam zariti nož u leđa, a vaši generali vam lažu!“

To je bio pokerski blef, međutim, to je došlo od naizgled predstavnika zemlje koja je, bez premca, imala najbolje karte i težinu za stolom. Američke i NATO zračne snage su, isto tako, dramatično promijenile tok rata.

Po prvi put je Izetbegović bio malo zatečen Hobrooke-ovim agresivnim ponašanjem. Ja sam se digao sa stolice i fizički se umetnuo da bih dao Predsjedniku Izetbegoviću malo prostora pred namećućim se Holbrooke-om. Nije bilo izjavljene prijetnje upotrebe zračnih snaga Sjedinjenih Država ili NATO-a protiv BiH, ali je Holbrooke očito pokušavao da to sugerira, bio blef ili ne, svojim fizičkim kretnjama i tonom glasa.

Pomalo napuknutim, a sad povišenim tonom glasa, Predsjednik Izetbegović je odgovorio:“ Ja ne vjerujem da moji generali meni lažu“.

Hobrooke se najednom preobratio iz nasilničkog u prijatnog. „Vjerujte mi, vaši generali vam ne govore istinu. Vi gubite teritoriju a Hrvati će se okrenuti protiv vas“.

Izetbegović je još uvijek bio pribran ali je postajao nestrpljiv. Holbrooke-ovi komentari i ton su bili dobrano izvan granica diplomatskog protokola. Izetbegović je nastavio:“ Ja ću razgovarati s mojim generalima, a poslat ću Šaćirbeya u Zagreb da razgovara s Hrvatima. Za sedam dana ćemo opet razgovarati“. Izetbegović je pogledao prema meni. Ja sam bez riječi dao potvrdu.

Holbrooke je namjeravao započeti još jedan napad na postojanost Izetbegovića na što sam ja odlučio pomoći Predsjedniku da završi sastanak. Dok je Holbrooke nastavio svojim raznim nastojanjima uvjerivanja, ja sam insistirao da moram otići u Zagreb to poslijepodne. Predsjednik je trebao sazvati sastanak Predsjedništva BiH da ih upozna sa razgovorom da bi me se poslalo u Zagreb. Ponovio sam odluku Predsjednika Izetbegovića :“ Jedna sedmica!“.

Hobrooke je uzeo zaključak sastanka kao osobnu uvredu. Po drugoj strani, ja nisam bio uvjeren da to nije bio samo još jedan Holbrooke-ov potez više nego američki zahtjev. Holbrooke je nastojao svima pokazati svoju sposobnost manipuliranja, blefiranja ili prisiljavanja raznih strana u i izvan regije da bi svima napravio utisak da je on osobno u kontroli situacije. Bez obzira na to, Holbrooke je bio majstor znanja i razumio je kritični dio pravila ovog nadmetanja: tko god povede, njegova inicijativa će odrediti granice i pravila. Sjedinjene Države će slijediti Holbrooke-a, umjesto da Holbrooke slijedi instrukcije iz Washingtona, ako je na vrhu postojao prividni vakuum.

Holbrooke-ovo koketiranje sa balkanskim kasapinom na štetu BiH

U Drugom dijelu:

1. Ako je Banja Luka bila pred padom, zašto bi Holbrooke probao blefirati ili prijetiti da bi tako spasio RS?

2. Sedmicu dana prije, Holbrooke je savjetovo da Armija BiH krene na Prijedor. Neki od njegovih kolega su čak sugerirali da mi napredujemo prema Banjoj Luci. Da li je Holbrooke sad radio po svojoj inicijativi da bi dokazao svoju sposobnost kontrole, ili je to bio dio šireg napora da se spasi RS od uništenja?

3. Rezultati moje misije u Zagreb, i da li je Hrvatska, kao što je Holbrooke prijetio, „zarila nama nož u leđa?“

4. Moj put u Banju Luku.

5. U kontekstu Daytonskih razgovora, da li je RS bila viđena kao stalan, ili alternativno, više prijelazni faktor na putu eventualne reintegracije cijele BiH?

6. Da li sad postoji ponovni napor od strane nekih međunarodnih diplomatskih ili političkih vođa da se opet spasi RS? Vodstvo RS se je opet angažiralo velikim rječetinama da kompenzira njihovu slabu pravnu, moralnu i stvarnu poziciju. RS je uspostavljena vojnom i genocidnom strategijom Beograda ali ne bi bila opstala niti danas može opstati i nastaviti bez očite podrške onih koji tumače politiku velikih sila unutar BiH i regije.

7. Da li je „genocidna tvrđava“ ustvari jedna šuplja, ukrašena, noćna posuda?

8. Zašto bi žrtve genocida i rodoljubi BiH sad prihvatili RS kao stalnu konstrukciju, bilo da time olakšaju povrijeđeni ultra-nacionalizam Beograda, ili da dozvole nacionalistima Banje Luke da utišaju svoju besciljnu retoriku? Političari u RS mogu prijetiti odcjepljivanjem ali oni nemaju pravnog statusa niti praktičkih sredstava da to sprovode, niti bi im Euro-atlantsko vodstvo to dozvolilo zbog svojih motiva.

9. Pod-sekretar u Sekretarijatu vanjskih poslova, Daniel Fried, je točno ukazao na to da je Beograd izgubio Kosovo zbog svojih akcija 1999. Ipak, u istom intervjuu, on urgira da treba prihvatiti stalnost RS. Onda, po ovoj kolektivnoj logici, da li mi trebamo uzeti da je RS pridobila legitimni status zbog svog ponašanja od 1992. do 1995., kojeg nije imala 1992. unutar RBiH?

10. Vodstvo BiH i žrtve genocida, koje još uvijek pate, nisu primorane prihvatiti postojanje RS stalnim samo da bi tim omogućili nekim međunarodnim zvaničnicima da izgledaju dobro ili u kontroli. BiH je već prošla tu igru i izgubila više no što je dobila zbog povjerenja u te zvaničnike i zbog nastupa u dobroj vjeri. Možda bi mi trebali razumjeti da se je „međunarodno“ vodstvo u BiH naviklo na to da je s Dodikom teško pregovarati ali s toga je opet počinilo rodoljube Bosne i Hercegovine „voćkom koja se najlakše ubire“.