Piše: Dr. Safvet HALILOVIÆ

Znaèaj Palestine i Jerusalema za muslimane

O tome kakav znaèaj ima Palestina za muslimane govori èak i ime kojim su muslimani nazivali njen glavni grad Jerusalem. U islamskim izvorima, naroèito hadisima Allahova Poslanika, Jerusalem se naziva Bejtu-l-Makdis, što bi u prijevodu znaèilo kuæa svetosti ili sveto mjesto. Tradicionalno, muslimani Jerusalem nazivaju Kuds, pa tome dodaju i epitet šerif (Kudsi-šerif), što znaèi: blagoslovljeni ili sveti grad.
Za muslimane su, dakle, ta mjesta posebno važna. U Kur’anu èasnom, koji je glavni izvor islama, jasno se kaže da je Palestina sveta, blagoslovljena zemlja. O tome se govori na više mjesta u Kur’anu. Allah, dž.š., govoreæi o Ibrahimu, a.s., i njegovom izbavljenju, kaže: I spasismo i njega (Ibrahima) i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili. (El-Enbija’, 71) U kontekstu govora o poslaniku Sulejmanu, a.s., i velikim blagodatima koje su mu podarene, Allah, dž.š., kaže: A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim uèinismo – po zapovjedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili. (El-Enbija’, 81). Takoðer, u kur’anskom kazivanju o narodu Sabe i njihovim putovanjima, kaže se: A izmeðu njih i mjesta koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. – Putujte kroz njih i po noæi i po danu, bezbjedni” (Sebe’, 18). Komentatori Kur’ana saglasni su da se iskazom “el-erdalleti barekna fiha” misli upravo na prostor današnje Palestine i njenog glavnog grada Kudsa (Jerusalema).
Muslimani, dakle, svetost tih mjesta dovode u vezu s ranijim Allahovim poslanicima u èije poslanièke misije, oni kao sljedbenici Kur’ana, obavezno vjeruju. Kur’an istièe da da su po tim mjestima kroèili najodabraniji Allahovi, dž.š., robovi, te da im je na tim mjestima spuštana Objava. Zbog toga su ona blagoslovljena (mubarek).
Kruna Božijeg blagoslova zasijala je na tim prostorima kada je posljednji Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., u jednom dijelu noæi preveden iz Mesdžidu-l-harama u Mekki u Mesdžidu-l-Aksa u Kudsu, da bi, nakon susreta s ranijim Allahovim poslanicima koje je predvodio u zajednièkoj molitvi (namazu), tu u Kudsu, bio uzdignut u nebeske sfere. Zbog znaèaja tog mjesta o njemu se jasno govori u prvom ajetu sure El-Isra’, a zbog važnosti tog dogaðaja za muslimane, cijela sura je nazvana El-Isra’, što znaèi Noæno putovanje.

U junu ove godine navršilo se èetrdeset godina od izraelske okupacije istoènog Kudsa (Jerusalema). Za to vrijeme okupatorske izraelske vlasti, u kontinuitetu i sistematski, èine neviðena zlodjela protiv muslimana i kršæana, koji kao starosjedioci stoljeæima žive na tim prostorima. Jedan od monstruoznih planova cionista, koji upravljaju državom Izrael, je i rušenje džamije El-Aksa u Jerusalemu. Ta džamija ima poseban znaèaj za muslimane jer je to bila prva kibla muslimana i s tog je èasnog mjesta posljednji Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., otišao na Mi’radž. U zadnje vrijeme cionisti su intenzivirali aktivnosti na rušenju džamije El-Aksa, kako bi na tom mjestu podigli tzv. Solomonov hram.

Nameæe se pitanje: Zašto je bio prvo dolazak u Kuds, u Palestinu, pa tek onda uspinjanje u nebeske sfere? Nije li uzdignuæe na nebo (Mi’radž) moglo uslijediti direktno iz Mekke? Naravno, to je bilo moguæe, ali bi onda muslimani, na izvjestan naèin, bili uskraæeni polaganja prava na te prostore, iako kao sljedbenici islamskog uèenja o ranijim poslanstvima njihov udio u tim podruèjima nije ništa manji od udjela drugih. Zapravo, pravo muslimana u Palestini je potpuno legitimno, jer muslimani su sljedbenici èistog monoteizma kojem su pozivali svi raniji Božiji vjesnici. To je dovoljno da i muslimani prostor Palestine smatraju svojim. No, Allahovo, dž.š, proviðenje i mudrost su htjeli da muslimani imaju još jaèu vezu s tim prostorima. Muhammed, s.a.v.s., je prilikom svog Noænog putovanja posjetio Jerusalem i susreo se s ranijim Božijim poslanicima upravo na tom mjestu na koje mnogi polažu pravo, da bi uz zajednièki namaz, koji je on predvodio, svima bilo jasno da muslimani itekako imaju udjela u tom podruèju. Na taj naèin je potvrðena svetost tog mjesta za muslimane, a Muhammed, s.a.v.s., je to u hadisima, eksplicite, i naglasio, kazavši da je Mesdžidu-l-aksa jedna od tri svete džamije kojima treba hrliti i u njima namaz obaviti, jer namaz na tim mjestima ima posebnu vrijednost. (1)

Palestina tokom historije

Pitanjem Palestine i njene historije bavili su se mnogi svjetski umovi. Jedan od njih je i poznati francuski mislilac i filozof Rože Garodi (Roger Garaudy). Rezime svojih istraživanja iznio je u knjizi Sluèaj Izrael – studij politièkog cionizma, gdje istièe da se, posmatrajuæi slabašne tragove o Izraelu koje nalazimo u historijama drugih naroda, mogu izvesti dva zakljuèka.
Prvo, židovskom narodu u Palestini nije moguæe pripisati “pravo prvog osvajaèa” kao “historijsko pravo”. To zbog toga što su židovska plemena kada su, s talasom Aramejaca, stigla u Palestinu, tamo zatekla domaæe Kanite, Hitite (oko Hebrona, èiji su oni bili osnivaèi), Amonite (oko Amana), Moabite (istoèno od Mrtvog mora) i Edomite (na jugositoku). Istovremeno, s Egejskog mora stizao je još jedan narod - Filistejci, koji su se nastanili izmeðu Mount-Carmela i pustinje. Stoga, oni koji se danas nazivaju Palestincima ne vode porijeklo samo od Arapa. Palestinci vode porijeklo od domaæih Kanita koji su nastanjivali Palestinu još prije pet hiljada godina (tj. od poèetka historijske epohe), Filistejaca (koji su zemlji dali ime Palestina, na arapskom Filastin), ali i od Perzijanaca, Grka, Rimljana, Arapa i Turaka, koji su poslije Babilonaca, Hitita i Egipæana, uzastopno osvajali zemlju. “Prvi osvajaèi” zemlje su oni Palestinci koji je nastanjuju od poèetka same historije.

Drugi zakljuèak koji se nameæe iz historije Palestine je to da su Hebreji, kad su stigli iz Egipta u 13. stoljeæu prije nove ere i naselili se u Palestini, bilo postepenim prodiranjem ili osvajanjem, zapravo bili samo jedan od osvajaèkih naroda, u koje se ubrajaju Babilonci, Hititi, Egipæani, Perzijanci, Rimljani, Arapi, Turci, Britanci. (2)
Prostor današnje Palestine vrlo rano je ušao u politièki i ekonomski sistem islamske države. Muslimanski vojskovoða Amr ibnu-l-As je veæ 634. godine (dakle, dvije godine nakon Poslanikove smrti) ostvario znaèajne uspjehe, porazivši brojno nadmoænije Rimljane u bici Adnadin, kada su osloboðeni: Bisan, Nablus, Jafa i druga palestinska mjesta. Nakon bitke na Jermuku 639. (15. god. po Hidžri), kljuèevi Bejtu-l-Makdisa (Jerusalema) predati su, na insistiranje poglavara jerusalemske patrijaršije, lièno halifi Omeru ibnu-l-Hattabu, koji je, tom prilikom, kršæanima koji žive na tim prostorima dao èuvenu ahdnamu, poznatu u islamskim izvorima kao ‘Uhdeh ‘Umerijje (Omerova ahdnama), kojom im se garantiraju puna graðanska prava i vjerske slobode.
Od tada Palestina zvanièno i postaje muslimanskom zemljom, a njeni stanovnici žive mirno sve do poèetka križarskih ratova, kada su je okupirale združene vojske evropskih križarskih kraljevstava 1099. godine (495. po Hidžri). Okupacija je potrajala gotovo devedeset godina, sve do 1187. (583. po Hidžri), kada je muslimanska vojska pod vodstvom sultana Salahudina Ejubija porazila križare u bici na Hittinu, da bi potom blagoslovljena zemlja Palestina sa glavnim gradom Kudsom ponovo bila vraæena u posjed muslimana. Važno je istaæi da se na prostoru Palestine desila jedna od najveæih bitaka u historiji islama. Rijeè je o bici Ajn Džalut (658 h. god.), kada su muslimani pod voðstvom sultana Kutuza uspjeli poraziti Mongole koji su silovito nadirali sa istoka i koji su dugo nosili oreol nepobjedive vojske.
Nakon toga Palestina ostaje pod muslimanskom upravom, prvo mameluèkom (do 1516.), a potom osmanlijskom, koja æe potrajati punih èetiri stotine godina, sve do 1917. godine, kada taj prostor postaje jedna od britanskih kolonija. Englezi su tu ostali do 1948. godine i tokom njihove okupacije maksimalno su pomagali dolazak jevrejskih doseljenika. Na taj naèin oni su, potpomognuti i drugim evropskim zemljama a naroèito Sjedinjenim Amerièkim Državama, omoguæili formiranje cionistièke tvorevine Izrael. Ta tvorevina proglašena je, odmah nakon povlaèenja Engleza, 14. maja 1948. godine. Istog momenta priznale su je SAD i bivši Sovjetski Savez.
Objektivni i nezavisni intelektualni krugovi, i na Istoku tako i na Zapadu, smatraju da je formiranje države Izrael politièka i historijska prevara, a po rijeèima Rože Garodija “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kojem je osnovan!” (3) Formiranje Izraela u tom vrlo osjetljivom dijelu svijeta, gdje su sveta mjesta i muslimana i kršæana, uzrokovalo je krvave sukobe, eskalaciju nasilja, mržnje, ubistava… Od poèetka osnivanja te cionistièke tvorevine tmine zla zavladale su tim prostorom, a nedužna palestinska krv prolijeva se danonoæno. Zadojeni idejom rasizma i mržnje prema Arapima opæenito, a muslimanima posebno, cionisti su krenuli u nekoliko ekspanzionistièkih ratova, od kojih je najteži 1967. godine, kada su okupirali cijelu Palestinu, Sinaj i Golansku visoravan, te 1982. kada su okupirali teritoriju južnog Libana. Torture, ubistva, pljaèke, progonstva, zatvaranja, muèenja, rušenja domova, uništavanje ili oduzimanje imovine i drugi vidovi maltretiranja i ezijeæenja postali su palestinska svakodnevnica.

Cionistièki planovi u vezi s džamijom EL-AKSA

Cionisti tvrde da se na mjestu današnjeg Mesdžidu-l-Aksaa nekada nalazio tzv. Solomonov hram. Država Izrael je, prema njihovim shvatanjima, nezamisliva bez tog hrama. Zato je potrebno pronaæi bilo kakav dokaz da se hram tu, nekada, doista i nalazio kako bi se dobio “legitimitet” za njegovu ponovnu izgradnju. Naravno, prije toga treba srušiti Mesdžidu-l-Aksa i zaposjesti njegov harem ili barem njegov veæi dio. Od poèetka okupacije cionistièi režim u kontinuitetu radi na “pronalaženju” tih dokaza i iz tih pobuda iskopane su brojne bušotine i tuneli ispod džamije El-Aksa i njenog prostranog harema. Sve to se radi po nalogu izraelske okupatorske vlade i naoèigled cijeloga svijeta.

O prljavim cionistièkim namjerama u vezi sa džamijom El-Aksa govore i fotografije koje cionisti koriste u svojim propagandnim programima za pridobijanje meðunarodne naklonosti i pripremanja svjetskog mnijenja. Na jednoj od tih fotografijii vidi se slika današnjeg harema džamije Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalemu koji je opasan zidom i u èijoj sredini se nalazi Kubbei-sahra (Kupola na stjeni). Prema monstrouznom cionistièkom planu Mesdžidu-l-Aksa treba srušiti i na tom mjestu podiæi tzv. Solomonov hram. Cionisti veæ imaju maketu tog (nepostojeæeg) hrama i oni to predstavljaju svjetskom mnijenju u svojim propagandnim nastupima.
U posljednjih pet godina cionisti su pojaèali napore u vezi s rušenjem džamije El-Aksa. Fonadacija “El-Aksa” na svom veb-sajtu objavila je detaljne podatke o aktivnostima cinistièkog režima u posljednjih nekoliko godina u vezi s potkopavanjem džamije El-Aksa. Cilj tih aktivnosti jerušenje džamije El-Aksa, èime bi se stvorile pretpostavke za izgradnju jevrejskog hrama. Navest æemo samo neke informacije, a detalji se mogu pogledati na spomenutom sajtu (www.alquds-online.org).
Desetog aprila 2005. god. Moše Kacav, predsjednik tvorevine Izrael, traži od Izraelskog parlamenta da donese odluku na osnovu koje bi se dozvolilo jevrejima da slobodno ulaze u harem džamije El-Aksa. Istog dana jedna židovska organizacija je pokušala prodrijeti u prostor harema El-Aksa, ali su ih muslimani sprijeèili.
9. 11. 2005. Specijalna jedinica izraelske vojske nasilno prodrla u harem džamije El-Aksa.
11. 12. 2005. Izraelska vlada donosi odluku o formiranju fonda (petnaest miliona dolara) za obnovu tzv. Zida plaèa i okolnog prostora.
13. 3. 2006. Izraelski zvaniènici otvorili novi “molitveni prostor” za židove u podruèju El-Burak. Istog dana predsjednik Izraela donio odluku o tome da poènu radovi na prokopavanju tunela ispod Burakovog zida, što opasno ugrožava zdanje džamijskog harema koji se nalazi iznad njega.
18. 6. 2006. Fondacija “El-Aksa” objavila da su cionisti prokopali novi tunel ispod južnog dijela Burakovog zida.
11. 7. 2006. Gradonaèelnik Jerusalema traži od izraelskog premijera da se prostor tzv. Zida plaèa proširi najmanje dva puta u odnosu na sadašnju površinu. To je potrebno uèiniti, istakao je, kako bi se ženama jevrejkama omoguæilo da mogu obavljati molitvu na tom mjesto kao i muškarci.
19. 12. 2006. Fondacija “El-Aksa” upozorila da su primijeæene pukotine na južnom zidu džamije El-Aksa što je rezultat cionistièkih potkopavanja ispod tog svetog muslimanskog mjesta. Izraelske okupacione vlasti zabranile su pristup tom mjestu kako bi se Palestincima onemoguæilo da nešto urade na sanaciji tih pukotina koje veoma ozbiljno ugrožavaju zdanje džamije.
10. 1. 2007. Jedna cionistièka organizacija poèela izgradnju sinagoge u neposrednoj blizini zapadnog zida džamije El-Aksa.
15. 1. 2007. Izraelske vlasti zapoèele nova iskopavanja i buštotine zapadno od Burakoovg zida.
17. 1. 2007. Fondacija “El-Aksa” obznanila da su otkrivene nove bušotine ispod zapadnog zida, duboke 33 metra.
6. 2. 2007. Izraelske vlasti poèele devastirati zapadni pristup haremu s ciljem uklanjanja te strane u cjelosti kako bi se proširio prostor za tzv. Zid plaèa.
U toku su pripreme za izgradnju viseæeg mosta koji bi povezivao Zid plaèa s džamijskim ulazom El-Megaribe, èime bi se jevrejima omoguæilo da s lahkoæom i preèacem mogu uæi u prostor džamijskog harema. U posljednje vrijeme, izvješæuje spomenuti veb-sajt, evidentni su brojni pokušaji jevrejskih doseljenika da prodru u harem, što je rezultat cionistièke propagande da i jevreji imaju pravu na molitveni prostor unutar harema džamije El-Aksa.
Ono što se dešava na prostoru Palestine uistinu je žalosno i bolno. Teško je objasniti kako jevreji mogu da se, u srcu islamskog svijeta, tako ponašaju. Najveæe svetinje muslimana su u opasnosti a muslimani nemoæni, razjedinjeni, u meðusobnim sukobima.... Innna lillah ve inna ilejhi radži’un! Molimo Uzvišenog Allaha da otkloni zlo koje se nadvilo nad èasnom džamijom El-Aksa u Kudsi-šerifu i drugim palestinskim mjestima koja su sveta i muslimanima i kršæanima. Allahu, molimo Te da saèuvaš prvu kiblu muslimana! Samo nam Ti možeš pomoæi!

Legenda:

1) Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, Kitabu-l-džumu’a, hadisi br. 1.115 i 1.122; Sahihu Muslim, Kitabu-l-hadždž, hadis br. 1.731; El-Musned, hadisi br. 11.310, 11.314, 22.730.
2) Roger Garaudy, Sluèaj Izrael – studij politièkog cionizma, s engleskog prevela Azra Saraèeviæ, Bemust, Zenica, 1998., str. 40-41.
3) Ibid., str. 169.