Teme
Život i iseljavanje muslimana Titograda
NEKI NARODNI OBIÈAJI I LOKALNE TRADICIJE MUSLIMANA PODGORICE
|
|
Objavljeno: 17. October 2007. 00:10:00
 Alija NAMETAK je roðen u Mostaru 6. marta 1906. godine. Tu je završio mekteb, osnovnu školu i klasiènu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1929. godine. Po zavrstetku studija dolazi u Sarajevo za urednika Novog behara. Kad je primljen u državnu službu radi kao profesor u Srednjoj tehnièkoj školi, zatim uèiteljskoj te u gimnaziji. Jednu godinu je proveo u Podgorici kao srednjoškolski profesor a nekoliko godina je honorarno predavao srpsko-hrvatski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi. 1945. godine je osuðen na 15 godina zatvora. Sa izdržavanja kazne pušten je 1954. kada se zaposljava u Institutu za prouèavanje folklora a zatim radi kao bibliotekar u Muzièkoj akademiji do odlaska u penziju 1973. Od 1938. do 1945. ureðuje Glasnik Islamske vjerske zajednice a bio je i u uredništvu kalendara Narodne uzdanice te Hrvatske misli. Sabiranjem i objavljivanjem narodnih umotvorina Nametak se bavio cjelog života. Sam ili u izdanju knjižare Ahmeda Kujundžiæa u Sarajevu štampao je Narodne muslimanske junaèke pjesme. Muslimanske narodne pripovijesti iz Bosne štampane su 1944. godine kada i Muslimanske narodne ženske pjesme. Zbirka narodnih pjesama Od bešike do motike štampana 1970. godine a Narodne pripovijesti bosanskih muslimana 1975. godine. Pripovijesti i novele poèeo je objavljivati 1928. godine u zagrebaèkim književnim èasopisima Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo, a kasnije i u muslimanskim novinama i kalendarima. Posebno su mu štampane zbirke pripovijedaka Bajram žrtava, Dobri Bošnjani, Za obraz, Ramazanske prièe, Mladiæ u prirodi, Dan i sunce, Trava zaborava i dr. U seriji Pet stoljeæa hravatske književnosti napravljen je izbor iz Nametkovog djela. Nametak je objavio više radova iz historiskog i kulturnog života muslimana, zatim dosta memoarskih èlanaka, folklorne graðe i dr., priredio Pobožne pjesme sa Rešadom Kadiæem, Gaseviæev Mevlud i jos mnogo drugih znaèajnih i raznovrsnih djela. Posthumano mu je objavljena knjiga Sarajevski nekrologij. Alija Nametak je preselio na ahiret 8. novembra 1987. godine. (Iz rubrike Dobri Bošnjani) |
I ova radnja je tada nastala, a dopunjavao sam je i kasnije. Od onda su nastale velike promjene u cjelokupnom našem životu, pogotovu u životu muslimana u Titogradu, koji su se dobrim dijelom iselili. Od oko 600 muslimanskih porodica u Podgorici, koliko ih je bilo do poèetka drugog svjetskog rata, odselio ih se za vrijeme rata velik broj u Skadar, a još veæi u Sarajevo. U Titogradu ih nema ni jedna treæina prijašnjeg broja. Iz Skadra ih se dosta i vratilo u domovinu, pa su neki ostali u Titogradu, a neki su odselili u Bosnu, najveæim dijelom u Sarajevo. U Sarajevo su veæ za vrijeme prvog svjetskog rata došle nekolike porodice Vraniæa i Lukaèeviæa. I oni koji su prvi došli kao i oni koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata i iza njega doselili u Sarajevo zadržali su svoj dijalekat. Èak i ona djeca koja su u Sarajevu roðena i odrasla, poženila se pa i sama djecu stekla, saèuvala su glavne govorne karakteristike muslimana stare Podgorice (Titograda). Žene se izmeðu se, a saèuvali su i neke stare narodne obièaje. Vrlo su rijetki, da ih tako nazovemo, mješoviti brakovi izmeðu Titograðana i Sarajki ili da se Titograðanka uda za nekog Sarajliju ili drugog Bosanca. I danas se nastoji udati u Sarajevu za doseljenog Titograðanina onu Titograðanku koja nema za koga da se uda u Titogradu. Prema svemu stièe se dojam da muslimanska stara Podgorica (Titograd) i njeni doseljenici u Sarajevu (i možda pojedinci u kojem drugom mjestu) èine endogeno naselje.
Podgorica (današnji Titograd) u Crnoj Gori, tokom istorije pod Turcima, spadala je uglavnom u Skadarski vilajet, a jedno vrijeme oko polovice XVIII vijeka bila je u teritorijalnom sklopu Bosne i Hercegovine. Muslimansko stanovništvo, koje je za vrijeme Turaka u ovom mjestu bilo u ogromnoj veæini, slovenskog je porijekla, govore srpskohrvatskim jezikom, koji stariji zovu \"bosanskim\", ikavskim govorom (refleks И daje i u dugim slogovima, je u kratkim). ,,Mi smo Hercegovci, a jezik nam je bosanski\", govorio mi je Ahmet-aga Pokrkliæ koji je imao 84 godine kada sam se s njim upoznao.
Iako je ovuda prolazio važan put iz Arbanije u Hercegovinu, ipak se ne opaža u narodnom životu uticaj ni šiptarskog ni turskog koliko crnogorskog. Podgorièki muslimani èuvaju vjerno stare narodne obièaje, pa èak i onakve, koji stoje u opreci s islamskim uèenjem, a koje su primili od Crnogoraca ili su ih zadržali iz vremena kada su i sami bili pravoslavni.
U Podgorici je vladao patrijarhalan život. Tu se samo muškoj djeci kaže da su ðeca, dok se ženskoj veli ðevojke. Tako, kad nekoga upitate koliko ima djece, reæi æe vam na primjer, \"dvoje\", a poslije æete saznati da još ima i tri kæeri. Ako neko nema muške djece, pa ga upitate, ima li djece, reæi æe vam da nema i dodaæe: \"Daæe bog\", a poslije æe dodati ispod glasa: \"Imam dvi ðevojke\", ako mu kæeri nisu udate, a ako su udate reæi æe: \"Imam dvi kæeri.\" O muškim èlanovima porodice se govori kao o puškama, pa se veli: \"Naša je kuæa bila vêljâ; bilo nas je deset pušaka\". Ako se nekome rodi prvo žensko dijete, pa iza nje posobica, nastane u porodici kuknjava kao da se kakva nakaza rodila. \"Rodila mu se zmija prisojkinja\", ili \"Rodila mu se zmija krabosnica\", vele. Kad se muško dijete rodi, tada zapucaju puške u kuæi gdje se dijete rodilo.
Kumstvo. – Muslimani u Podgorici (Titogradu) se okumljuju izmeðu sebe (vrlo rijetko) ili s pravoslavnima. Kumstvo je šišano, a sastoji se u tome, da kum ostriže kumèetu malo kose iznad èela i sa sljepooènica. Tada mu kum baci u kosu kakav zlatnik, obièno pola napoleondora. Potom roditelji djeèiji daruju kuma. Tako nastane kumstvo meðu dvjema porodicama.
Ako se kome ne da u muškoj djeci, pa kad mu se jednom rodi muško dijete, odmah nakon što mu pupak odrežu, okupaju ga i obuku, stave ga u planinu (kolijevku) i iznesu pred dvorišna vrata. Jedna žena stoji za vratima i èeka ko æe prvi naiæi. Bez obzira koje vjere bio, makar i gabel (Ciganin), žena svrati prolaznika: \"Radi boga, da kumuješ tome djetetu!\" Prolaznik uzme kolijevku, unese je u dvorište i tu odmah ostriže djetetu èuperak kose.
Pokrivanje žena. – Djevojèice se veæ od navršenih 12 godina \"sakrivaju\" ili \"pokrivaju\", tj. povuku se u kuæu, i kad izlaze na ulicu, moraju biti pokrivene, da im se ne vidi ništa osim oèiju Prije prvog svjetskog rata nosile su podgorièke muslimanke na ulici feredže, dugaèke ogrtaèe s rukavima koji su padali niz leða, a glava im je bila zamotana s dva velika bijela \"jašmaka\", rupca, izmeðu kojih su se samo oèi mogle vidjeti. Iza prvog svjetskog rata nosile su podgorièke muslimanke tzv. \"æereæu\", kratki ogrtaè od crna platna, koje se ovdje zove tibet (u Bosni i Hercegovini kazmir). Æereæa ima dva rukava, od kojih se lijevi navuèe na lakat savijene ruke, a desni visi niz leða. Æereæa dopire do pasa (sl. 1). Poslije drugog svjetskog rata ni podgorièke muslimanke ne pokrivaju više lice i izlaze slobodno na ulicu.
Kod kuæe su nosile dimije, koje su drukèijeg kroja nego u Bosni, košulju i preko nje anteriju. Srebrni nakit preko prsa, koji uzdigne sise, zove se kopèalak, a ilanlak je nakit na glavi, na vrsti fesa koji se zvao æelenpoš.
Vjeridba. – Djevojke se udaju najviše izmeðu 15. i 18. godine života. Rijetko koja da prijeðe neudata dvadesetu godinu. U starija vremena su se i mlaðe udavale, èak i od 12 godina. Ako u Podgorici nema muškaraca za ženidbu koliko djevojaka na udaju, onda se traži momak u kojem drugom mjestu, u Tuzima ili u Skadru, da ne bi djevojka pošla za inovjerca. Kako su se djevojke strogo krile, roditelji su momku odabirali djevojku. Rijetko je kada momak, u dogovoru s kojom svojom rodicom, udesio da vidi djevojku prije nego bude dovedena u njegovu kuæu. To se prije smatralo velikom sramotom, i kad bi djevojèin otac saznao da mu je neki momak vidio kæer, ne bi mu je dao, pa da je i od najboljeg roda; volio bi je vidjeti usjedjelicom ili mrtvom, nego je dati takvom momku.
Riè za riè (\"mali prsten\").– Roðak ili prijatelj momkov ode djevojèinoj kuæi, kad su roditelji tu ili braæa joj i nakon malo razgovora rekne: \"Ja sam doša\' da vi prosim ovu ðevojku za tim i tim momkom.\" Ima sluèajeva da mu je odmah obeæaju, ali obièno reknu: \"Prièekajte pet-šest dana, pa æemo vi poruèiti.\"
Kad mu poruèe da doðe, on poðe i ponese sa sobom prsten, zvanu burmu. Kad popiju kafu, on dadne majci ðevojèinoj prsten, a kad poðe kuæi, oni njemu dadnu èevru. To se zove mali prsten. Tu odrede dan kad æe doæi s ,,veljim prstenom\". A ako mu neæe ðevojku dati, poruèe mu po kome prijatelju iz ðevojaèke kuæe: \"Nemo\" da dolazi!\"
Vjeridba se sastoji u tome, što momak pošalje djevojèinoj kuæi, pošto se njegova majka dogovori o tome s djevojèinom, i na to dadu pristanak njihovi oèevi, razne darove: \"nebe\"-šeæera i novca (redovno u zlatu, u napoleondorima), prsten i ružicu cvijeta, zamotanog u crvenu kartu i svezano svilom (\"velji prsten\"). Novca pošalje više, ako hoæe da mu djevojka daruje veæi broj prijatelja, znanaca i dalje rodbine.
Vjerena djevojka sjedi u oèevoj kuæi od dva mjeseca, pa i do nekoliko godina, ali najèešæe jednu godinu, za koje vrijeme ne smije iziæi na ulicu. Kad god vjerenik proðe ispred njene kuæe, vjerenica mu mora poslati darove kuæi, i to najdalje sutradan. Obièno mu šalje koje slatko jelo (revaniju ili gurabiju). Vjerenici izbjegavaju radi toga da proðu ispred djevojèine kuæe, da je time ne nagone na trošak.
Prekidanje. – Dvije do sedam sedmica prije nego æe prevesti djevojku u svoju kuæu poruèi mladoženja kada æe se obaviti vjenèanje i kada æe spremiti po djevojku. To se zove prekidanje.
Vjenèanje. – Vjenèanje se obavljalo po šeriatskim propisima, pred kadijom. Vjenèanju nijesu prisustvovali mladenci lièno. Momak i djevojka opunomoæili bi po jednog èovjeka iz svoje porodice i po dva šahita (svjedoka), da umjesto njih pristupe kadiji i oèituju da mladenci dobrovoljno stupaju u brak. Ti opunomoæenici su se zvali veæili. I djevojka i momak dadnu to usmeno oèitovanje pred svjedocima, koji onda potvrde pred kadijom, da su èuli iz mladinih (odnosno mladoženjinih) usta da pristaju na brak. Tada se još ugovori da, za sluèaj kad ne bi bilo meðu supruzima slaganja i kad bi moralo doæi do rastave braka, muž ima isplatiti ženi izvjesnu svotu novca (u vrijeme kad sam pisao ovu radnju, najèešæe 3001 ili 5001 dinar, a bilo je sluèajeva gdje je iznos bio i manji). Ta se ugovorena svota struèno zove mehri muedžel.
Vjenèanje se obièno obavljalo u ponedjeljak. Izmeðu Bajrama, ramazanskog i hadžijskog ili kurbanskog, rijetko se ko vjenèava.
Svadba. – Ako se djevojka udaje za koga u Podgorici, onda so prevodi iz roditeljske kuæe u mladoženjinu u èetvrtak. Meðutim, ako se udaje u koje drugo mjesto, onda ide u srijedu od kuæe. Dan prije nego æe se mlada prevesti mladoženja joj pošalje oko 9 sati prije podne siniju. To je dar u kome se nalazi æurak, kratak kaput postavljen lisièinom i izvezen zlatom, dva-tri para grevalja, papuèa, tri do šest pari haljina i kana (orijentalna boja za kosu, noge i ruke).
U srijedu naveèer mladini ljudi donesu èeiz (obièno jedan ili dva velika sanduka, puna ruha i darova, jedan ili dva æilima, ibrik i leðen) u mladoženjinu kuæu, a tada opet od mladoženje idu uveèer djevojèinoj kuæi po sarajliju, baklavu. U mladinoj kuæi i novcem daruju one koji doðu po sarajliju.
Od posljednjeg petka do srijede, prije nego æe se prevesti, djevojka leži u roditeljskoj kuæi pod gubicom. (pokrivaèem). Pokrivena bude i po glavi, a ne smije je vidjeti nijedan muškarac ni iz roditeljske kuæe. Oko nje sjede djevojke, njene drugarice. Ona cijelo vrijeme plaèe, naravno bez suza, za djevojaštvom. U srijedu popodne je miju i naveèe je obuku u haljine koje joj je ženik poslao. To je samo proba. U èetvrtak ujutro, prije nego doðu po nju, mlada se potpuno opremi.
U svatovima je ženikova rodbina i prijatelji, koje on pozove, a pred djevojèinom ih kuæom doèeka i isprati njezina rodbina. U kuæu ulaze samo žene – jenðije i djeèak koji æe prstenovati mladu. Tamo ih doèekaju opet samo žene koje ih nude šerbetom (slatkim piæem), ali one odbiju i ne sjednuvši. Najstarija rekne: \"Dajte nam to što je naše!\" Tada ukuæani izvedu mladu, koja pred njih sjedne na .stolicu. Tu je prstenuju, a onda je izvedu njezine sestre ili najbliže rodice ispod ruku do kuænih vrata. Odatle je prime braæa ili najbliži roðaci (ako nema braæe) do obornih vrata, gdje je predaju djeverima. Djevojka izlazi vrlo sporo iz kuæe; od obornih vrata do kola u kojima æe se voziti ide dugo vremena, tako da se micanje nogu gotovo i ne primjeæuje. Vode je dva djevera ispod ruku.
Kad se mlada dovede u mladoženjinu kuæu, doèekaju je ukuæani s pogaèom, bocom vode, musafom (Kuranom) i šeæerom, a mladoženja iz hodnika je doèeka na samim kuænim vratima sa sahanom bonbona, sitnog novca i jeèma. Hala (oèeva sestra), tetka, ujna i strina drže pogaèu.
Mlada najprije dohvati kockom šeæera gornji prag, a onda uzme pod pazuho musaf, u jednu ruku pogaèu, u drugu ruku bocu vode i tako uðe u kuæu. Tada mladoženja baci preko nje i preko glava žena oko nje bonbone i ostalo meðu djecu onim putem kud je nevjesta. došla. Šeæerom dohvati prag da joj bude slatko živjeti u toj kuæi, a stane na pušæetiju (uèinjenu ovèiju kožicu), da bude prema starijima meka kao vuna.
Nakon što mladoženja baci bonbone, jeèam i novac preko nevjeste meðu djecu, povuèe se i zgodno se sakrije pod strop, da nevjesta, kad bude prolazila kroz portik ili u kamaru, proðe ispod muža, u znak da æe mu uvijek biti podvlaštena.
U ðerdek (ložnica) mladenci ulaze u èetvrtak uveèe, iza jacije (pete dnevne molitve, oko dva sata po zalasku sunca). Dok mladoženja uðe u ðerdek, njegovi mu drugovi u oboru pjevaju:
Ljubio se bili golub sa golubicom,
gledalo ga mlado momèe sa ðevojèicom.
\"Crven ti je kljun, golube, u golubice.\"
\"Crvenija medna usta u ðevojèice.
\" To ne bio bili golub i golubica,
veæ to bilo mlado momèe i ðevojèica.
Kad mladoženja uðe u ðerdek, mlada ga èeka stojeæi u jednom uglu prekrivena crvenim \"kavrakom\" (burundžukom) preko lica. On joj pristupi i kvrcne je triput prstom u èelo. Ona drži desnu nogu malo pridignutu, nastojeæi da pritisne njegovu nogu, što bi imalo znaèiti da æe on biti \"pod papuèom\". Nakon toga joj on skine kavrak s lica.
Za mladoženju i mladu se napravi slatko jelo, zvano rešedija, od koga se polovica odvadi za mladoženjine drugove koji pjevaju. Oni pred kamarom èekaju da im mladoženja iznese rešedije na pjatu, a oni se pograbe o nju i slome odmah pjat na ona vrata.
Iza toga mladoženja u ðerdeku klanja \"dva reæata nafilata\". Žene uopæe ne klanjaju, niti znaju klanjati. Tek pod starost pokoja žena nauèi ponešto od vjerskog rituala.
Sutra izjutra dolaze mladoženjini roðaci i daruju mladu.
Popodne toga dana mlada se \"srami\" ili \"stidi\". Dolaze žene i djevojke da je gledaju, a ona stoji u jednom uglu i netremice gleda preda se.
U rod ide u prvi ponedjeljak i tamo noæi jednu noæ, a vrati se u novi dom u utorak iza jacije. Po nju ode najotmjenija osoba u rodu, obièno svekar.
Kad ide u roditeljsku kuæu, prati je vodarica s darovima, a kad se poðe po nju, isto ide vodarica i mladoženjin brat, stric ili otac. Tada roditelji iznesu sarajliju i kolaèa i to se dijeli svojti ðuvegijinoj.
Svaki put za mjesec dana kada nevjesta ide roditeljima u pohode i kad se vrati kuæi, roditelji šalju za njom sarajliju ili \"tespiæ\" (vrsta slatkog jela).
Naricanje. – Kad dijete umre, mati mu ne ustaje s mjesta gdje sjedne, èak ni kad ga ponesu da ga kopaju, dok se na vrate s grobovlja oni koji su ga ponijeli. Uz nju sjedi neka žena od njezina roda, koja takoðe ne ustaje. Majka umrlog djeteta drži u krilu kakve zelene trave, obièno moraè (drugdje to zovu komoraè) i pospu oriza po njoj. Zimi, ako nema ništa zeleno, ubere se granèica šipka (nar) u tu svrhu.
Kad umre odrasli muškarac, presvuku ga odmah u opranu preobuku, gaæe i košulju, i zamotaju ga u bijelu plahtu. Okrenu ga licem prema kibli (pravac prema Kabi ili Æabi, kamo se muslimani okreæu pri molitvi; za naše krajeve jugoistok), s glavom prema zapadu a nogama prema istoku, legnu ga na dušek i pokriju jorganom. Na glavu mu metnu fes i pokriju ga po licu èevrom (zlatom izvezenim rupcem). Tada posjedaju oko njega žene. Ako je umrli imao ženu, ona mu sjedne niže nogu, a ostale žene oko njega. Više glave mu sjedne ona koja zna najbolje kukati. Ako nema koja takva muslimanka, onda se za taj posao najmi jedna pravoslavna žena kojoj se za to dadne nagrada u novcu. Onda ona u stihovima narièe kakav je taj mrtvac bio, koliko je vlaških glava posjekao (pa makar u stvari nijedne – biva slavljen kao veliki junak), ko je od njegova roda prije njega umro, kota ostavlja i ko ga oplakuje, poruèuje po njemu pozdrave ranije umrlima i slièno. Sve žene na kraju svakog stiha po taktu vièu: \"Kuku!\" i udaraju dlanom o dlan, dok ne doðe hodža koji æe kupati mrtvaca. Tada, ako mrtvac ostavlja za sobom sinove, doðu svi i poljube ga u ruku, dok se on nalazi na teneširu (stolu za\" kupanje).
Kad nekoga mrtvaca ponesu iz dvorišta, ako niko za njim ne zakuka, prebacuje se ukuæanima, da su jedva èekali da taj bolesnik umre, i kažu: \"Nema ko da ga ožali.\" Sinovi za ocem obièno vièu:
\"Lele mene, bâbo!\"
I nakon toga dana kad èovjek umre i bude opremljen i ukopan narièe se petkom i ponedjeljkom u kuæi gdje je umro. Za to se stavi mrtvaèev fes na jastak (ako je bio mlad, fes se zakiti cvijeæem), sahat i prsten, pa se oko toga žene okupe i narièu. To se ponavlja dugo vremena, obièno jedan mjesec, a na primjer za Tahirom Pokrkliæem sedam godina se naricalo.
I oko mrtve žene se plaèe; oko mlaðih više, a oko starijih manje.
Levirat. – Kad umre muž a ostavi ženu bez djece, ona se odmah vraæa u rod èim njega ponesu na groblje, ako je neæe uzeti djever za ženu. Po islamskom braènom pravu je dozvoljen levirat, koji se u staroj Podgorici praktikovao. Desio se jedan sluèaj u vremenu kad sam pisao ovu radnju. .Žena (udovica) Medaèe Efoviæa udala se odmah za djevera. U brak se faktièki ne može stupiti dok ne proðe èetiri mjeseca i 10 dana iza smrti prvoga muža, dok se ne vidi da nije ostala od prvog muža gravidna. Ako bude gravidna, èeka se dok rodi. i 40 dana poslije poroda da bi se mogla za drugoga vjenèati.
Hajtar. – Kad koji musliman umre, odmah to mujezin oglasi s munare pozivom na arapskom jeziku. Taj poziv se zove \"salla\". Èim se èuje salla, odmah se svijet raspituje ko je umro i hita na \"hajtar\", tj. da izrazi sauèešæe rodbini umrloga. Pri tome se ne ulazi u kuæu. Rodbina umrloga stoji pred kuænim vratima, a onaj koji izrazuje sauèešæe, stavivši desnu ruku na prsa, stane pred svakog pojedinog i rekne: \"Ostatku napredak!\" ili: \"Da ti je zdravo glava i ostatku napredak!\" Oni mu odgovaraju: \"Zdravo bio!\" Kad je svima izrazio sauèešæe, onda sjede na stolicu ili klupu koje se za to iznesu iz kuæe. Potom ga jedan od rodbine poèasti cigaretom. Ovaj odlazi kad popuši cigaretu. Po tome neki stoje kraj vrata, a neki sjede; zna se kome se izražava sauèešæe i ko ga izražava.
Kad je vrijeme ružno, onda se ide na hajtar u susjednu kuæu, ako je nekog roðaka.
Prije je bio obièaj da se dolazi i s groblja kuæi umrloga, gdje je rodbina primala hajtar još tri dana, a potom bi se išlo na redovni posao. Sada obièno, kad se vrate s groblja, pogosti koji od najbližeg pokojnikova roda uèesnike sprovoda u kafani kavom, i odmah se ide na posao.
Ovdje bih napomenuo i neke druge izraze kojima se nazdravlja ili èestita. Kad te neko poèasti kakvim jelom ili kavom reæi æeš mu: \"Odžak ti mamur bio!\" (Dom ti bio nov, opravljen, jak), na što æe ti on odgovoriti: \"Zdravo bio!\" ili \"Zdravo bio i veseo!\" Ako ti neko od roda iz drugoga mjesta doðe, Podgorièanin æe ti, kad te sretne, reæi: \"Veselo ti oko!\" Odgovor: \"Zdravo bio i veseo!\" Kad se rodi nekome sin, èestita mu se: \"Bio bolan sin od oca!\" Ako je otac mladiæ, onda se u šali doda: ,,Ka\' masak od magarca!\" Obièan je upit pri Prvom susretu ujutro: \"Jesi li se naspa (naspala)?\" \"Lipo; kako ti?\" ili: \"Ja dobro, kako ti?\" Konvencionalan upit pri susretu u toku dana je: \"Jesi li moga?\" ili: \"Jesi (li) mogla?\"
Maraè. – Prvoga dana mjeseca marta po starom kalendaru naloži se u oboru vatra, preko koje preskaèe sva kuænja èeljad. To rade da im ne bi naudila vještica.
Na maraè se zapali kravlja balega, osušena na nekoliko dana prije, i njome se okadi sva kuæa, svi uglovi i pragovi u njoj radi nespomenice (zmije) i kimaka (stjenica). Onda se ta goruæa balega izbaci na raskrsnicu.
Toga dana djeca vièu ulicama: \"Sureti, kukureti!\" idu od kuæe do kuæe i u svakoj ištu da im se što daruje. Domaæica dariva od svaèega èega želi da ima cijelu godinu.
Ðurðev. – Dan uoèi Ðurðeva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u Titogradu zovu Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora, koji se taj dan susretnu), kupi se suhih smokava, bijeloga luka i mladoga sira. Sve živo ustane prije zore. Nerotkinje se kupaju pod mlinskim ljevaèem (žlijebom). Kuæe se kite zelenilom i svakovrsnim cvijeæem. Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo vodovoda i kad se voda držala u kacama). U tu kacu se baci i cvijeæa i svakojaka zelenila. Sve se to opet naveèe izvadi. Ko drži ovce, ujutro rano zakolje jagnje za ruèak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli i preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano bijeloga luka, mladoga sira i suhih smokava. Za ruèak se pravi skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta zelja).
Turski putopisac Evlija Èelebija, koji je u našim krajevima bio šezdesetih godina sedamnaestoga vijeka, opisujuæi Podgoricu i Podgorièane, u VI svesci \"Sejahatname\", na strani 112–113, piše:
Kada je sultan Mehmed Fatih osvojio Skadar, sagradio je iste godine ovaj grad, da bi Skadar osigurao od arnautskih ustanika i Mleèiæa. To je nov grad u kršu, zvanom Crna Gora, tvrda graðevina na èetiri ugla, s bedemima, jednom kapijom i hendecima. Unutra ima dizdar i 700 junaka. I dan i noæ su u boju. Ali im je odjeæa vrlo smiješna. Kako je to planinski kraj, pa je klima ugodna, to su uzrastom i stasom kao velike platane. Glave su im koliko adanske tikve. Mišice su im debele kao tikve za dolmu (punjenje). Iz grudi im izlazi glas kao iz velikog æupa (lonca). Pod potpunim oružjem skaèu sa stijene na stijenu kao bagdadske gazele. Žene su im, naprotiv, nježne i malene. Svi nose na nogama pritegnute opanke. Listovi su im goli. Èak nemaju ni gaæa. Veæinom i ne znaju šta je košulja. Na leðima nose neko smiješno usko i kratko æebe. Prsa i vrh ramena su im gola. Èudnovato je, koliko god su im glave goleme kao kotao, toliko su im malene kape, samo kolik fildžan (šoljica za kahvu). Privežu ih gajtanom s dvije strane, pa gajtan nataknu na vrat i tako oblaèe kapu na glavu. Bog zna, ova kapica na ovoj velikoj glavi se èini kao pozajmljena, ne može se obuæi. Ove gazije idu svaki èas u èetu i potjeru, pa su zadali strah ustašama iz Kotora, Klimenata i Crne Gore. Podgorica je subašiluk u sandžaku skadarskom. Sudi im subaša, drugoga suca nemaju. Unutra u gradu ima svega oko trista tijesnih kuæeraka, Fatihova džamija, anbarovi za pšenicu, dobar depo za municiju, topovi i ublovi. Drugih ustanova:. hana, medrese, banje, èaršije, pazara nema... (Preveo: Fehim Spaho).
Evlija Èelebija u svojim putovanjima gleda sve ono što je izvanredno i to u svojim prièanjima preuvelièava. Tako je i u Podgorici, prikazujuæi mušku nošnju, pretjerao u mnogim stvarima. Do iza prvog svjetskog rata bilo je Podgorièana koji su nosili nošnju sliènu onoj što je opisuje Evlija Èelebija. Podgorièani su imali košulje, ali su ih nosili razdrljene, da su se zaista prsa dobrim dijelom vidjela gola. ,,Usko i kratko smiješno æebe\" je struka, mala kapa je tzv. \"tunos-fes\", na kojemu je bila duga svilena kiæanka, zvana puškul, koja je težila i po pola oke. Kako je kiæanka bila teška. To se taj fes zaista vezao za vrat da ne spane. Inaèe su stari Podgorièani imali 3 kape: æelenpoš, takiju i tunos-fes. Æelenpoš je bio od bijeloga platna i prošiven. Takija je od crvenoga plata, a nosila se ispod fesa da ga saèuva da se ne umasti od glave i ne uprlja. No i pored ovih kapa Podgorièani su, kao što to rade i Arbanasi, zamotavali glavu u bijelo, tanko i prozirno platno. Svi su nosili perèin, koji je bio pod kapom, a nosio se u stara vremena zato da ,,kad Crnogorac ubije Turèina, pa hoæe da mu glavu posijeèe, da ga ima za što ufatiti (da ga ne bi ufatija za nos)\". Ljeti su nosili svilenu bijelu košulju i bijele brageše od svile ili lana, kako je ko mogao, a pas obavezno svileni (šalpâs, trabolus) ili vuneni (crveni) Zimi su nosili košulju, anteriju od šamaladže, jelek, šalvare sa crnim gajtanima sa strane i podvezicom ispod koljena. Šalvare su išle jednim dijelom preko crevalja. Crevlje su nosili skadarske, od crvene kože sa crnim rubom. Kad su bili u potpunoj opremi oblaèili su preko svega toga i fistan (vrsta suknje od kamreka, tankog bijelog platna kojeg je bilo i do 40 metara u jednom fistanu). Zimi su nosili talagane (kabanice s kapuljaèom) i crne ðurdine (krznom postavljene kapute).
Fistana je nestalo još ispred prvog svjetskog rata, a bijele èakšire (arnautske) su bile zamijenjene onima od plave svite (èohe). No i takvih je èakšira kao i onih bijelih veæ nestalo. Posljednji koji je nosio èakšire od plave svite bio je Murat Azganoviæ (umro u Sarajevu 1961).
Predanje o podizanju Glavatoviæa džamije
Jusuf-aga Glavat pošao u Carigrad sa slugom Savom iz plemena Kuèa. Išli su preko Arbanije i u Kroji legnu u jednom hanu da prenoæe. Tu su vidjeli trojicu šehova (derviša). Kako su se Glavatu uèinili sumnjivi, upozori Savu da se pripazi i da ih preža kroza san. I sam tako leže ne skidajuæi sa sebe oružja, a namakne na glavu jaku od dolame kao da tobože spava. Kad su ona tri šeha mislila da su Savo i Glavat zaspali, poðu put njih da ih ubiju, a Glavat potegne veliki nož i ubije ih svu trojicu. Potom ustanu, iskopaju kraj hana jamu c bace u nju ...šehove. Nakon što su \"otišli u Carigrad, gdje se Glavat bavio -svojim poslom, na povratku kaže Savi: \"Da vidimo one šehove!\" Raskopaju jamu i, kako su se lešine bile raspale, opaze da svaki šeh ima po tri æemera dukata. -Glavat uzme novac i dadne polovicu Savi. Od toga novca Glavat napravi jednu džamiju u Podgorici, a drugu u Golubovcima u Zeti, dok Savo Kuè skova zlatan krst i darova ga crkvi vukovaèkoj u Zeti.
Glavatoviæa džamija u Podgorici je dovršena mjeseca ramazana godine 1001. po hidžri (izmeðu 1. i 30. VI 1593), kako se to moglo videjti iz natpisa nad vratima, na kojemu je pisalo da ju je naèinio Husejin-aga (bez prezimena), a ne Jusuf-aga, kako kazuje narodno predanje.
Glavatoviæa ima u selu Fundini kod Titograda, muslimana i pravoslavnih. Jedna grana muslimana Glavatoviæa živjela je do drugog svjetskog rata u Podgorici, odakle se preselila u Sarajevo, adi je promijenila prezime u Paèuka.
Stara Varoš u Podgorici se dijelila na dvoje: grad, dio koji je bio u gradskim zidinama, i Miæen ili Mijeæen, koji se razvio kad se grad poèeo širiti\". Etimološki je teško rastumaèiti znaèenje toga imena, iako se naoko èini da je Miæen ikavski oblik prema jekavskom Mijeæenu. U šiptarskom jeziku Miæen znaèi \"pseæi miš\", a Mijeæen \"hiljadu pasa\". O nastanku ovoga imena èuo sam od Ahmeda Lekiæa, potomka jedne od najstarijih titogradskih porodica, ovo: Kad se prenapuèio grad, neki Abdoviæ zatraži od upravitelja grada da mu dozvoli da se naseli izvan gradskih bedema, a ovaj ga otjera s rijeèima: \"Hajde, miæen!\" Po tome što ga je nazvao miæen – \"pseæi miš\", a on se ipak naselio izvan bedema, i ovaj dio Stare Varoši dobije svoj naziv.
Najstarija džamija u staroj Podgorici i jedina koja sada postoji u Titogradu je ona koju Evlija Èelebija pripisuje sultanu Mehmedu el-Fatihu, a zove se u narodu starodoganjska (doganja ili dogana je isto što i duæan, trgovina ili radionica). Uz nju, s lijeve strane je malo groblje s nekoliko grobova, od kojih za jedan Podgorièani tvrde da je Gazi Husrevbegov. koji je u Sarajevu podigao džamiju i mnoge druge prosvjetne i gospodarsko-dobrotvorne ustanove. 0 tome postoji i narodna pjesma, s dvjema varijantama, koje je objelodanio Osman Sokoloviæ u \"Novom Beharu\", god. 1932, VI, br. 7–8, str. 91–93. Po tom narodnom predanju, Gazi Husrev-beg je poginuo kraj Podgorice u borbi s Kuèima i bio je zakopan kraj starodoganjske džamije. Majka njegova a kæerka sultanova zamoli se bogu da joj ne istrune sin u zemlji od Mitrova do Petrova dana; doðe o Petrovu u Podgoricu i iskopa sina, makar da su je Podgorièani molili i zaklinjali da ga ostavi meðu njima, i odnese ga u Sarajevo. Husrev-beg je bio oèuvan kao živ, samo mu je zemlja bila oštetila mali prst s ruke, koji je opao u grobu i tu je ostao zakopan. U èlanku Sokoloviæevu je zabilježeno samo ime Husrev-beg, carev sestriæ, ali ovdje reknu i Rustem-beg. Jedan stari Podgorièanin mi je rekao: \"Pa to je isto, Rustem-beg ili Husrev-beg; zna se da je bio carev sestriæ.\"
Stari Podgorièani su mnogo držali do ove tradicije, ali ne i do groba, na kojemu je stajao omalen kamen bez ikakva natpisa. Inaèe, nauka je utvrdila da je Husrev-beg umro u Sarajevu 18. VI 1541.1
Vezirov most, u neposrednoj blizini Titograda, na rijeci Moraèi, jedno je od najvelièanstvenijih djela turske arhitekture u našim krajevima. Kad je bila prva pohara Kuèa, krajem HVIII vijeka, skadarski vezir Mustaj-paša Bušatlija sagradio je od kuèkoga. plijena dva mosta: jedan na Moraèi kod Podgorice, a drugi na putu izmeðu Ðakovice i Prizrena na Drimu. Po narodnom predanju (èuo sam od Murata Tuzoviæa, ovaj od svoga oca, a otac njegov od Muratova, djeda), graditelj je bio iz Tirane. Kad je zagasio klak, izgubio se. Vezir ga je tražio i nigdje ga nije mogao pronaæi, a kad se graditelj sam nakon tri godine javio, vezir ga htjede ubiti, no on se opravda. Uzeo je dva æeremita (crijepa), zahvatio jednim onoga rastopljenoga klaka i prilijepio njime ta dva æeremita, pa ih bacio. Kad se, baèeni, nijesu rastavili, rekao je da se može poèeti zidanjem.
Slièno, samo kiæenije, predanje bilježi Ilija Brakoviæ u èlanku \"Vezirov most i prva pohara Kuèa\" u 16. broju III godišta podgorièkog nedjeljnog lista \"Zeta\", gdje veli da je neimar, koji je bio iz Primorja, zagasio kreè varenikom i jajima onda se izgubio za sedam godina. I po ovom predanju, vezir je htio pogubiti graditelja, a on se ovako opravdao: ,,Da sam zagasio kreè vodom, kao što se to obièno radi, i odmah poèeo rad, graðevina bi bila kratkoga vijeka, a ovako trajaæe vjekovima, a dok ona traje, trajaæe i vezirovo ime.\" Po saslušanju vezir mu je oprostio život, neimar je pristupio poslu i u toku godine 1782. most je bio gotov.
Slièno predanje postoji i za zagašivanje klaka za Gazi Husrevbegovu džamiju u Sarajevu, a zabilježeno je u spomenutoj Spomenici. I tu je kreè zagašen mlijekom, koje je teklo žljebovima s Trebeviæa.
1 Hamdija Kreševljakoviæ, Spomenica Gazi Husrebegove èetiristogodišnjice, Sarajevo, 1932.
/Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, II knjiga, 1962, Cetinje/>/i>
