Piše: Mustafa FEJZIÆ

Pod sloganom ”Sjeæanje na žrtve genocida u Srebrenici 1995.” u Svendborgu (Danska) dana 16.06.2007. je održana manifestacija bolnih sjeæanja i bolne istine o onome što se sve prije dvanaest godina dešavalo u Srebrenici i oko Srebrenice. Uvaženi i eminetni gosti iz BiH Abdurahman Malkiæ, gradonaèelnik Srebrenice, Amor Mašoviæ, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, Hasan Nuhanoviæ, prevodilac u holandskom bataljonu u toku rata, Munira Subašiæ, predsjednica Udruženja „Pokret majki enklave Srebrenice i Žepe“, te gosti manifetacije iz Danske NJ.E. Sead Maslo, ambasador BiH u Danskoj, Lars Erik Hornemann, gradonaèelnik Svendborga, Claes Amundsen, šef za komunikacije u Danskom crvenom krstu i Bjarne Kim Pedersen, danski pisac su se potrudili da svojim izlaganjima i nastupima doèaraju sliku Srebrenice jula 1995 godine, ali i Srebrenice danas njene buduænosti i prosperiteta.


Film «Srebrenica – zemlja zloèinaca»

Manifestacija je poèela sa dobro poznatom muzièkom numerom «Srebrenièki inferno» da bi kasnije svi prisutni uèenjem fatihe ili minutom šutnje odali poèast svim nevino ubijenim žrtvama Srebrenice. Na samom poèetku ispred organizatora prisutnima se obratio Jusuf Pajeviæ sa rijeèima dobrodošlice kao i sa rijeèima hvale svima onima koji su pomogli ovaj znaèajan i vrijedan projekat.
Poslije uvodnog govora i rijeèi dobrodošlice prikazan je dvadesetominutni dokumentarni film «Srebrenica – zemlja zloèinaca». Film koji nije trebalo rijeèima komentaristati. Skamenjena lica, i mladih i starih, suze u oèima i Bošnjaka, i svih onih koji su se taj dan zadesili u prostorijama sale S.G. Hallen Svendborg dovoljno su govorili o trenutnom stanju svake osobe ponaosob, ali ujedno i potvrdili bez obzira koliko vremena prošlo i koliko æe još proæi, Srebrenica æe ostati nikad nezalijeèena rana BiH, ali i svakog Bošnjaka.
Poslije prikazanog filma vidno uzbuðen gradonaèelnik Svendborga Lars Erik Hornemann je rekao: «Ova ubistva hiljade nevino ubijenih nikada se ne smiju zaboraviti. Ona zaslužuju da se spominju, kao i njihove familije koje æe bolne ožiljke i traume imati cijeli život. Ovakve slike moraju da dotièu sve nas i nama nikakvog opravdanja za ova svirepa ubojstva. U nastavku svog govora gradonaèelnik Svendborga se dotakao teme pomoæi Danske u prihvatanju bosanskih izbjeglica u toku rata u BiH.
NJ.E. Sead Maslo, ambasador BiH u Danskoj je izmeðu ostalog rekao: «Optuženièke klupe još uvijek èekaju na zloèince, na zloèince koji imaju svoja imena, svoje adrese i koji sa strepnjom oèekuju poziv. Dug je put do pravde ali pravda je dostižna. Zaborava nema za zloèine i zloèince niti ga smije biti. Zloèinci nemaju pravo na amnestiju, niti godine mogu donijeti zaborav. Globalni mir i globalna pravda su uslovi za mir u svijetu. Ovakvi skupovi trebaju podsjeæati na to i zaista je na nama da ovo oèuvamo od zaborava, jer zaborav otvara put da se zloèin ponovo desi. Gonjenje ratnih zloèinaca prvenstveno Karadžiæa i Mladiæa je obaveza našeg pravosuða ali i meðunarodnih snaga, jer nema istinskog i pravednog mira dok su oni na slobodi».

Film \"Masovne grobnice\"

Nakon gospodina ambasadora rijeè je dobio Amor Mašoviæ, predsjednik federalne komisije za traženje nestalih. On je sve prisutne pozvao da uz pomoæ filma \"Masovne grobnice\" obiðemo cijelom BiH i uvjerimo se da je u BiH izvršena agresija i genocid na Bošnjacima. Tim filmom su prikazane pronaðene masovne grobnice u BiH, prikazana su mjesta gdje su ubijana i baèena tijela Bošnjaka. Toga dana i tim filmom skamenjena publika bila je ne samo u Srebrenici veæ i u Višegradu, Bihaæu, Sanskom Mostu, Rogatici, Mostaru, Nevesinju, Tesliæu, Èapljini... U toku agresije na našu domovinu nestalo je 28 000 ljudi od tog broja 92% su Bošnjaci, 6% su Srbi, manje od 2% su Hrvati i 0,5% ostali. Za deset godina rada na otkrivanju nestalih otkriveno je više od 370 masovnih grobnica, a u nekim od njih pronaðeni su ostaci hiljadu ljudi. Do sada je pronaðeno 18 000 a od tog broja 14 000 je identifikovano. Veæina njih je identifikovana putem DNK analize, dok nažalost još 4000 pronaðenih èeka na svoju identifikaciju. Ono po èemu æe ovi zloèinci biti upamæeni je to što su izmislili novu vrstu zloèina koji èak nije bio poznat ni nacistima u II svjetskom ratu. Srbi iz Srbije i BiH premještali su uz pomoæ mehanizacije posmrtne ostatke nevino ubijenih Srebrenièana iz primarnih u sekundarne masovne grobnice na druge lokacije. Tako imamo primjer jednog mladiæa iz Srebrenice èiji su posmrtni ostaci pronaðeni u èetiri skundarne masovne grobnice na udaljenosti 30 km.
Amor je prisutnima iznio još nekoliko izuzetno važnih podataka: Najstariji registrovani logoraš od strane Komiteta CK u BiH u toku rata zvala se Hanka. Hanka je registrovana i umrla u logoru Rasadnik u Rogatici u 102 godini života. Najmlaði registrovani logoraš na prostorima bivše Jugoslavije zove se Almir. On je roðen u zatvoru u Policijskoj stanici u Vlasenici, gdje je bila zatoèena njegova majka u osmom mjesecu trudnoæe. Najmlaða registovana nestala osoba u BiH i uopæe na prostorima Evrope, preziva se Kurspahiæ i nema imena. Bila je stara samo 48 sati i babo i majka nisu joj uspjeli dati ime. Ta beba Kurspahiæ zarobljena je sa još 50 èlanova porodice Kurspahiæ, zatvorena u Pionorskoj 52 u Višegradu, zakljuèana u zgradu, koja je potom zapaljena, te zauvjek ostala evidentirana kao beba Kurspahiæ
Mašoviæ je spomenuo i jedinu strankinju u bh. timu, islandskog antropologa poljskog porijekla koja radi godinama zajedno sa našim timom Ewe Elvire Klonowski, njena požirtvovanost, humanost i njen svjetski standard zaslužujuju da se pomenu.
Mašoviæ je kroz prezentaciju ovog filma sve nas podsjetio na najstravièniji zloèin, koji se dogodio u srcu Evrope pred oèima Meðunarodne zajednice, ali i poželio da se ovakvi užasi više zaista nikada i nigdje ne ponove. Ni Bošnjacima, ali ni jednom drugom narodu u svijetu\"

Srebrenica danas

Srebrenica se nalazi u istoènom djelu Bosne, poznata je po bogatstvu ruda, meðu kojima je i srebro po kojem je dobila ime, zatim po ljekovitim vodama kojih je jako malo u svijetu. Ima veoma povoljan geografski položaj i uvijek je bila most izmeðu razlièitih kultura. To je relativno mali grad koji je prije rata brojao oko 6.000 stanovnika. Na podruèju opštine Srebrenica po popisu iz 1991. godine živjelo je 36 666 stanovnika od toga 27 572 Bošnjaka ili 75,19%. Danas na podruèju opštine živi oko 10 500 stanovnika od toga oko 4000 Bošnjaka, poèeo je svoje izlaganje Abdurahman Malkiæ, gradonaèelnik opštine Srebrenica.
Današnja Srebrenica je tiha i mirna. I tužna. Veæina njenog prijeratnog stanovništva je odselilo u svijet. Danas se u Srebrenici živi teško i u njoj žive uglavnom oni koji moraju. Veliki problem je nezaposlenost, zdravstvena i socijalna zaštita, loše obrazovanje itd. U predratnom periodu na podruèju opštine osnovnu i srednju školu pohaðalo je oko 11 000 uèenika, danas ih je svega 1100. Od ukupnog današnjeg stanovništva 80% ih je preko 50 godina starosti. Što se tièe zaposlenih ni tu slika nije ohrabrujuæa, naime prije rata opština je imala 10 000 zaposlenih, dok ih je danas svega 1600. Na birou rada nalazi isto toliko prijevljenih, meðu kojima nema visoko obrazovovanih i to dovoljno govori o zainteresovanosti mladih za ovaj dio BiH.
Srebrenièka privreda se prije rata uglavnom bazirala na preradi prirodnih resursa i na industriji, dok je danas privreda u veoma lošem stanju. Od predratnih 9136 stambenih objekata u toku agresije uništeno ili zapaljeno je 6300. Od ovog broja do danas je obnovljeno 2100 odnosno jedna treæina.
Ipak dosta toga je uraðeno i obnovljeno, što se tièe stambenog fonda, obnovljene su neke osnovne škole, obdaništa, vodovodna mreža, elektro mreža mada i danas dvanaest godina poslije Dejtona još uvijek ima sela i domaæinstava koja nisu elektrificirana.
Glavni ciljevi opštine su poboljšavanje i adaptacija putne mreže, vodovodne i kanalizacijske mreže, zapošljavanje i poboljšavanje uvjeta za obrazovanje. Malkiæ je pozvao sve ljude koji potièu sa ovog kraja ali i druge da pomognu ovaj kraj kroz investiranje a poziv je upuæen i danskim predstavnicima koji su bili prisutni na ovoj manifestaciji. Najlakši naèin pomoæi ljudima u BiH jeste da izvadite CIPS-ove kartice u mjestima iz kojih ste protjerani završio je svoje izlaganje gradonaèelnik Srebrenice Abdurahman Malkiæ.
Srebrenica je jedan lijep bosanski gradiæ, koji oèekuje ljudsku ruku da svojim djelom obnovi njenu ljepotu.

U Srebrenici je izvršen genocid

Munira Subašiæ, predsjednica udruženja „Pokret majki enklave Srebrenice i Žepe je ukratko predstavila to udruženje. “Udruženje graðana Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa jedna je od BH nevladinih organizacija koja okuplja preživjele, te èlanove porodica ubijenih i nestalih 1995. godine, nakon pada ”zaštiæene zone” Srebrenica. Udruženje je osnovano 1996. godine, a okuplja èlanove iz veæine bh. gradova u koje su nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma raseljeni ljudi koji su preživjeli srebrenièku tragediju. Temeljni razlog za osnivanje Udruženja bila je želja i potreba da se sudjeluje u razrješenju sudbine nestalih u julu 1995. godine, a zatim i nestalih od 1992 do 1995 godine u Srebrenici i Žepi, te Sokocu, Han-Pijesku, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Rogatici, Višegradu i Foèi. Vremenom su se pred Udruženje postavljali novi zadaci - od sudjelovanja u ekshumacijama, identifikacijama i dženazama pronaðenih posmrtnih ostataka, problema sa obrazovanjem dijece itd. Udruženja je nakon provedene ankete došlo do saznanja da preživjeli èlanovi porodica svoje najmilije žele pokopati u Potoèarima. Veæ 11. jula 2001 godine postavljen je kamen temeljac za izgradnju memorijalnog centra u Potoèarima.
Majka Munira je na ovom skupu jasno poruèila da je u Srebrenici izvršen genocid od strane Karadžiæevih, Maldiæevih i Miloševiæevih sljedbenika, pod patronatom Evrope, Svijeta i UN. Oni su, kako Munira kaže znali šta se sprema u enklavi, ali ništa nisu poduzeli da pomahnitale horde zaustave u svom krvavom piru. Mi dvanaest godina znamo istinu, isto toliko godina tražimo pravdu. Tražimo da Svijet osudi genocid, pohvata i kazni zloèince. Tražimo da se uhvate i osude Mladiæ i Karadžiæ najveæi zloèinci današnjice. Smatramo da su Evropa i Svijet umjesto da su kazne zloèince i osudile njihovu politiku uradile suprotno dodjelivši im 51% naše domovine, dodjelivši im tvorevinu nazvanu Republka Srpska. Tvorevinu nastalu na krvi i genocidu. U srcu Evrope se desio genocid, pa zar Evropa može da prièa o ljudskim pravima? Nemože. U tvorevini u kojoj su i oni kumovali od Dejtona do danas ubijeno je na našem podruèju 164 povratnika i do danas niti jedan poèinilac nije pronaðen. Zar mogu isti oni koji su u toku agresije ubijali našu djecu, ljude, braæu. sestre zar mogu isti ti ljudi koji rade i šetaju se Srebrenicom pružiti sigurnost i smiraj povratnicima? Nemogu. Zato mi tražimo poserban status za Srebrenicu. Na to imamo pravo i ljudsko i moralno, a i presuda Haškog tribunala da je u Srebrenici izvršen genocid od vojske Republike Srpske nam daje za pravo da tražimo taj status. Mi æemo na tom putu ako Bog da istrajati.
Tokom genocida u Srebrenici 5000 djece je ostalo bez jednog ili oba roditelja pa je Munira pozvala sve prisutne da pomognu Fond za stipendiranje ove djece kako bi ona dobila odgovarajuæe obrazovanje. Udruženje je isto tako tužilo Holandsku vladu pred Meðunarodnim sudom pravde u Hagu sa više od 10 000 predmeta. Udruženje je izmeðu ostalih dobitnik i nagrade Victor Gollanz, koju mu je dodijelilo njemaèko Društvo za ugrožene narode, nagrade Sloboda Meðunarodnog centra za mir, Zlatne povelje mira Linus Pauling Internacionalne lige humanista itd. Munira je doèekana i ispraèena sa podijuma sa ogromnim aplauzom.

Uloga meðunarodne zajednice u Srebrenici u julu 1995.

Hasan Nuhanoviæ, prevodilac u holandskom bataljonu u toku rata govorio je o temi: „Uloga meðunarodne zajednice u Srebrenici u julu 1995.“ Hasan je posljednji èlan svoje porodice koji je preživio golgotu Srebrenice, naime u tragiènim dogaðajima su mu nastradali babo, majka i brat.
On je kao akter svih dogaðajau ”zaštièenoj zon” odnosno u kampu holandskih vojnika u Potoèarima uz pomoæ snimaka i crteža pokušao prikazati i prisutnima prenijeti atmosferu koja je vladala u u kampu u tim kritiènim momentima. Nevjerovatno mirno i staloženo govorio je o svemu, i argumentovano optužuje Holandiju i UN, èiji su vojnici puškama istjerali pet hiljada Bošnjaka koji su bili u bazi u Potoèarima, pred zapete èetnièke puške i naoštrene kame.
On je iznio nekoliko detalja. Kada su èetnici sa 5 na 6 jula napali „zaštiæenu zonu“ vojnici UNPROF-ora su je trebali i braniti. Niti jednog metka nisu ispalili veæ su se samo povlaèili prema bazi. Vidjevši šta se dešava borci su prikupili ono malo oružja i u jednom kontranapadu odbacili èetnike nekoliko kilometara. Umjesto da iskoriste ovu situaciju i da naprave tampon zonu vojnici UN nisu ni prstom makli. Narod koji je dolazio u Potoèare prvih pet hiljada je ušlo u bazu a onda vojnici nisu dozvoljavali da ostalih dvadesetak hiljada uðe u bazu pravdajuæi se da nema dovoljno mjesta što ustvari nije istina a i ftografije su nam to jasno pokazale. Ono što je po njemu veoma bitno i znaèajno je,kada su èetnici odveli svih dvadesetak hiljada van baze,vojnici UN nareðuju ostalim u bazi da se kreæu plastiènim trakama markiranim putem prema èetnicima. Dok se ovaj zloèin dešavao na najvišoj taèki u bazi su se još viorile zastave UN i Kraljevine Holandije. To je direktno sauèešništvo u genocidu. Zbog ogranièenosti progrmama Hasan je svoje izlaganje skratio ali je sve to vrlo lijepo opisao u svojoj knjizi ”Pod zastavom UN”

Svoje uèešæe u programu sa pjesmom i recitacijom dali su: Anela Bajriæ „Pjesma o Bosni“ i „Majka Srebrenièanka“,, Ajla Buèan „U potrazi za istinom“, Bjarne Kim Pedersen, danski pisac sa pjesmom o Srebrenici i Starom mostu, Sabahudin Beba “Šehidi“. Svoje predavanje na temu „Uloga DCK u toku rata u BiH“ održao je Claes Amundsen, šef za komunikacije u Danskom crvenom krstu, dok je Ekrem Pekaz u svom kratkom obraæanju dao informacije o osnivanju „Udruženja logoraša BiH u Danskoj“.
Odjava zvaniènog dijela programa je bila uz „Srebrenièki inferno“, poziv prisutnima da pogledaju postavljenu izložbu fotografija i da se poèaste jelom, piæem i kolaèima koje je bilo u izobilju. Program je vodio Rifet Begiæ a pošto je program bio dvojezièni na bosanskon i na danskom veliki doprinos po tom pitanju dao je prevodilac Alija Jukoviæ. I na kraju da kažem da je organizator manifestacije bila IZBD, ali ipak na terenu je najveæi teret cijelokiupne organizacije podnio BKC ”Most-Broen” i jednim djelom Svendborg komuna, a za sve uèinjeno oko organizacije zaslužuju èistu desetku.

Najbolje rijeèi za kraj ovog teksta su uputili sami gosti iz BiH koji su vidno uzbuðeni i pozitivno šokorani ambijentom i brojem od oko hiljadu prisutnih. ”Za desetak godina koliko ovo radimo i koliko putujemo u svijetu obilazeæi našu dijasporu ovo je prvi put da se skupilo ovoliko ljudi na jednom mjsetu. Obièno gdje god smo putovali do sada to je broj od 50, 60 ili 80 ljudi. Svima koji su pomogli organizaciju ovog velièanstvenog skupa mogu uputiti samo rijeèi hvale”: rekao je Mašoviæ.