Komentari citalaca
Molimo Vas da procitate pravilnik o postavljanju komentara
ZA MEHMEDALIJU, MEHMEDA, MEŠU SELIMOVIĆA, BOSNU JE BILA NEŠTO NAJGORE, PANDEMENIJUM!
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 04. February 2015. 18:02:58
Postavljanje komentara na priloge je trenutno suspendovano.
— mujanbeg (2015-02-11 08:03:49)
Gospodo draga,da li je Mesa Selimovic svojom voljom,pri cistoj savjesti i sa istinskim osjecajem pisao ono sto je napisao,ostaje tajna koju samo on zna.Mi znamo da su njegovi romani bili najveci domet knjizevnog stvaranja.Ima nesto sto nas,poklonike dobrog pisanja,iritira citajuci "Dervis i smrt".Gledajuci sa ove vremenske distance lahko je davati kritike da li je u tom romanu povrijedio Bosnjake i samu Bosnu.Mozda i jeste,a mozda i nije.Nije danasnja Bosna ista sa onom Bosnom iz Mesinog vremena.Nisu Bosnjaci ni slicni Bosnjacima iz Mesinog vremena.Ovo je fakat od kojeg ne treba bjezati.Mi smo imali informaciju kako se njegovo nacionalno izjasnjavanje kosilo sa cistom logikom,ali nismo nikada trazili odgovor da li je zaista to i potvrdio.Mi smo znali da ga je Udruzenje pisaca BiH davnih 70.godina iskljucilo iz svojih redova,a on,Mesa Selimovic,vjerovatno isprovociran takvim stavom,otisao u okrilje srpskog udruzenja pisaca.Kroz istoriju Bosne znamo da smo se olako odricali svojih genija,a drugi ih prihvatali za svoje.Ja znam da je Mesa Selimovic htio biti konkurencija Ivi Andricu,sto se moze naslutiti u svim njegovim djelima.Ja znam da on svoj roman"Dervis i smrt"pocinje Bismiletom,sto ga danas mnogi zele kopirati.No,kako god da ga citamo,Mesa Selimovic je zagonetan i na momente nedostupan nasem nacinu razmisljanja o Bosni i Bosnjacima.Mozda je nas problem u tome da ne prihvatamo drugaciji odnos spram nas samih.
Kako god da prihvatimo Mesino knjizevno stvaralastvo,a nije bas sve jasno,borimo se da ga ne odbacujemo,jer bi ga tako zauvijek prepustili onima koji nas drze na ostrici maca.
— obala11 (2015-02-06 09:48:36)
Iz dosadašnjeg sadržaja eseja gospodina Zubanovića nameće se kao očigledno da Selimovića ne treba kriviti za romane "Derviš i smrt" i "Tvrđavu". Ono što je u njima nije on smislio, niti je to on napisao. Nema on nikakav stav i on ništa nije vidio. Ne bi čudilo da on ove "svoje" romane nije pošteno ni pročitao. Njegovim mentorima je trebalo samo njegovo ime i prezime. Trebalo je sve one gadosti "zalijepiti" za Bošnjake, a da se to uradi književnim dijelima koje potpisuje jedan od njih. U protivnom, da je to potpisano imenom Srbina ili Hrvata, jasno je da bi to nosilo sa sobom rizik da Bošnjaci progledaju i prije planiranih i pripremanih pokolja, a tada će im naravno biti kasno.
Zaključak, ovo je Selimović: "...oni su kao šuplji naslonjeni balvani..."(63:4).
— huso75000 (2015-02-05 20:44:26)
da Obala.. bas tako hvala za izdvojene citate..svaki puta kad citam i pokusam da ubijedim sebe da grijesim oko selimovicevog srpskocetnickog pa hrvatskoustaskog stava prema Bosni Bosnjacima povraca mi se sve vise na knjizevnost ovog "velikana" o kojem Bosnjaci jos nemaju nacioanlno kriticki stav....MS
— djerzelezalija (2015-02-05 15:35:39)
JADNI mesha je sve svoje slabosti vidio u AHMETU SHABI.
Ovo(ne)djelo je samo pokusaj da pobjegne od sebe i svojih slabosti u liku AHMETA SHABE.
Dakle, AHMET SHABO je idealna kopija (slika i prilika) jadnog meshe selimovica...I nije se od takvog emshe moglo ocekivati da Bosnu vidi u svom njenom sjaju i bogatstvu duha, kulture, tradicije i td...
A da je im'o mozga pa da postavi sebi samo jedno pitanje tipa, "zasto se za Bosnu otimaju mnogi osvajaci vijekovima" ???..
Valjda bi skont'o da je Bosna samo JEDNA I JEDINA u svoj svojoj ljepoti i bogatstvu...
Nazalost, imao je POGANE mentore u doktoru lazi cosicu i straaaasnom mrzitelju Bosnjaka i islama ivi andricu...
— obala11 (2015-02-04 22:50:37)
Umjesto komentara,
Bosna i Bošnjaci u (zlo)djelu „Tvrđava“
AHMET ŠABO, GLAVNI LIK
„Rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko...Glup, nespretan, dosadan, nikakav...Jadan, unižen, žalostan pristao bih da umrem bez uzdaha...Ja, crv, sitan i nevažan...Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali...Stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu...Moje riječi su postale izlizane, moja priča dosadna, moj lik zamoran svakome...Rođen sam, izgleda, za sitne stvari...Stidio sam se svog kukavičluka...Polako postajem smetljište istruljelih jada, žaljenja, stida, mrtvih zakletvi, poniženog ponosa...Sve bih mogao postati, samo ništa dobro...Razboljeću se od muke, od straha, od neizlaza...Otupio sam od nekorisnog razmišljanja, i mozak je mljeo uprazno...Naivan, bespomoćan, pravi puž golać, i najmanji trn bi me prokrvario...Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim...Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu? Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi? Vjerovatno hoće!!!...I zato pamet u glavu...boj se svega, ne budi ono što si!..Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema...Ne mogu ni jedno ni drugo, a trećega nema...Ne bi bilo potrebno da izvuku noževe, umro bi od straha... Ali šta je sa mnom?...Ne mogu da napadam, ne mogu čak ni da se branim...ČEKAO SAM DA DOĐU PO MENE, DA ME POVEDU, KUD ME ODVEDU!!!“
AHMETOVA ČARŠIJA
„Žestoki zadah nužnika podsjećao me da smo u središtu grada!!!...Pomirišem: zaudara. Sve je isto, i sve će ostati nepromijenjeno. Ovdje je moja sigurnost...Nisam znao u kakvom zvjerinjaku živimo...Paučina je zahvatila avlije, sokake, prozore, sofe...nepregledna vojska crva počela je da zauzima grad...ljudi su ostavljali kuće i bježali natovareni stvarima, KAO U ZBJEGU...ljudi će pomrijeti od gladi i straha...onda su se zapalile šume oko Sarajeva...SVE GORI...užasnuto se divim ovom uništavanju!!!“
AHMETOVA USPOMENA NA RODITELJE
„Otac dalek kao mjesec, cijelog života lakomisleno gubio sve što bi stekao, majka nije mislila ni na djecu ni na boga, već na oca...U očevu sobu sam smio ući samo dva puta godišnje, na dva Bajrama, da se poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, NERADNIČKU!!!“
BAJRAM
„Kad je pukao top na Tabiji, oglasivši kraj posta, Osman se digao, omrsio se, tobože, zalogajem hljeba i čašom rakije, zaželio svima srećan Bajram, jer sutra bogzna hoće li i znati da je Bajram, i tad je počelo veselje...PIJANKA JE BILA NEVIĐENA: džaba, za piće treba da se nađu pravi ljudi. Sile su, nema šta, naročito Osman...pokazao im je kako se pije, polako, dugim gutljajima, s jezika a ne iz grla, ne naiskap, to je prosto, i ne može se dugo izdržati...poslije je i on pio naiskap, i SRKAO IZ TANJIRA, KAO ČORBU, ali to je bilo pred zoru, kad su pamet izgubili svi...kad ču kako mujezin uči sabah, diže se i veli, - Srećan vam Bajram, braćo!!!“
EZAN
„U ponoć sam čuo ezan s Begove džamije, učio je Salih Tabaković, u nevrijeme, ni za koga, čudno, kao da jauče, viče u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. ZAVIJAO JE KAO PAS, zbog nekog užasa koji je samo on znao, a činio je to desetak puta godišnje, kao što je Šehaga pio, PODSJEĆAO JE LJUDE NA NESREĆE, NA PRAZNINU ŽIVLJENJA, NA SMRT. Taj prestravljeni krik, i vjetar što je ječao, u naletima, izdvajali su ovu noć između drugih...Sad je vrijeme, ponoć, vjetar, tama, puste ulice, strah nad gradom.“
AHMETOV NAROD I ZEMLJA
„Narod...Narod je pust broj, rasuta snaga, Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svako se nada da će njega mimoići...Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj...Povazdan gledao sokake, gledao smrad, gledao svoju i našu nevolju. Rodio se ovdje, to je nesreća a ne ponos. To je razlog da čovjek plače a ne da se raznježava. Za čime je čeznuo, za ovom siromašnom zemljom, za pakošću što u nama živi duže i jače i od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da činimo zlo kad god možemo, za našom divljom turobnošću? NITI JE ZEMLJA KAO DRUGE, NITI SU LJUDI KAO DRUGI. Zemlja je bijeda...Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća...A ljudi? Gadno mi je i da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni...Kako si mogao da se pouzdaš u te ljude?...Mogao si se povjeriti zmiji, šakalu, kopcu, nikako našem čovjeku. Izdaće te kad mu najviše učiniš, ubiće te kad mu svoj posljednji zalogaj daš!!!“
SARAJLIJE U BITCI NA HOĆINU
„Desetorica Sarajlija ODMAH SU SE IZDVOJILA, OD STRAHA...Ahmetaga, ne pamtim ga drugačije nego pijana, Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao od sirotinje, Mehmed najružnijim riječima je psovao, Ibrahim...imao je tri žene u Sarajevu i od njih je utekao, sinovi berberina Saliha sa Alfakovca pobjegli od berberskog zanata, Husein zapao u dugove i sklonio se u vojsku, Smail-aga, pošao s drugima, u piću, Avdija lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar u oba posla, ne zna se koji je gori...i svi izginuli... Smail-aga pobjegao kući u Sarajevo prije kraja bitke i tamo kao bjegunac zadavljen, Avdaga bajraktar, preživio stotinu juriša, vratio se u svoje selo Lasicu, pao sa kruške i umro...Mula Ibrahim, vojni pisar, koji se uneredio od straha pa me molio da to nikom ne pričam...“
MAHMUT
„Pio je, zaista, pio je prilično...Mene je častio kahvom a sebe rakijom...Šteta što nemaš rakije, izvukla bi uboj a i nama bi dobro došla...Žalosni Mahmut...uvijek je bio jad i nesreća...I častio svakoga ko bi naišao...i mrak je pao...i poziv na večernju molitvu se čuo sa Begove džamije...a Mahmut je pio i častio...Mahmut prebijeno mače, željno topline...Neka mi samo poživi moj JADNI DOBRI MAHMUT koga se ni mačka ne boji...Njegova rasutost, njegova rašivenost, njegova vedra bespomoćnost, njegova naivna laž, njegova nedosljednost, njegov strah i nesigurnost, njegovo smušeno brbljanje...Mahmut je prodrta vreća, i sve bi iz njega ispalo začas...Sjedio je u jednom uglu, sȃm, podnimljen na mršavu ruku, stanjen, porušen, prava slika nesreće...Poručio je dvije čaše rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije...Iz uskih očnih otvora počele su da kaplju suze, strah i rakija su ga sasvim razmekšali.“
DŽEMAL-EFENDIJA
„Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. NIŠTA MU NIJE GADNO AKO MU JE KORISNO...Da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca pijanicu i svačijeg špijuna, koji je umro prezren...Otac je bio kriv zato što je bio jad i sirotinja, kriv što je bio svačiji sluga, kriv što nije znao da iskoristi zlo koje je činio!“
MULA ISMAIL, NARODNI PRVAK
„Bože milosni, ovaj narodni zastupnik živi u goroj pustinji nego beduin...Ljubazan po navici, OKO NJEGA I U NJEMU PUSTOŠ, potpuno gluh, ali nije nevolja u tome, već što on to ne zna...Bog ga obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne čuje.“
HADŽI FEJZO (18+)
„Uveo me u sobu zastrtu ćilimima...sa debelim zastorima na prozorima...nije razgrnuo zastore da pusti danje svijetlo već je upalio svijeću...zapalio i zrno tamjana da miriše...vrlo si lijep, pravi muškarac!...možeš doći kad god hoćeš, dat ću ti ključ...I Džemal dolazi ovamo?...I on zna da uživa?...Zna. Oh, zna...RUKA MU JE TRAŽILA MOJU I GLADILA JE SVE MEKŠE...Te ustanem i zamolim ga da otključa vrata....Dođi, čekaću te... Sa strahom sam se osvrnuo da kogod ne vidi odakle izlazim, a ušao sam slobodno.“
SEID MEHMED, BIBLIOTEKAR
„Ama baš ništa ga se ne tiče, ni čovjek, ni bog, ni život, ni smrt...Jer, prije toga i poslije toga Mehmed je bio potpuno odsutan..Sjedio je nepomičan, zagledan u zid, u pod, ne videći ništa...Ako bi se uspavani Seid Mehmed slučajno probudio...Đavo će nas svakako odnijeti...zaključio je ravnodušno. S mukom se dizao i nesigurno odlazio da se omami afijunom...TAKO JE NAJOBRAZOVANIJI ČOVJEK U GRADU BIO I NAJJADNIJI“
MULA IBRAHIM
„U vojsku se prijavio bježeći od jednolične dužnosti džamijskog imama...njegov strah je jači od svega u njemu, i sigurno ga se stidi, ali ništa ne može protiv njega. I njegova DOBRA KUKAVIČKA DUŠA je odahnula...Biću u nevolji, dugo, bojim se...Mula Ibrahimova duša je sitna, ko zrno prosa.“
ŠEHAGA
„Prestao je da pije milijeko, evo već dva dana, to je znak da će početi da pije rakiju...Kad on počne piti, to nije kao kod drugih ljudi, već da bog sačuva...ode nekud, izgubi se, baca novac, PIJE, SPAVA I OPET PIJE, OSAM DANA TAKO NIŠTA NE JEDE, SAMO POVRAĆA I PIJE, onda tri noći i tri dana spava kao mrtvac, i vrati se kući, procijepljen, tako čini tri puta godišnje, u jednakim razmacima...Vratio se...bez novca, bez konja, bez ćurka, prljav, mršav, ćutljiv...“
HUSAGA
„Husaga se vratio iz Carigrada...pozvao me u svoju praznu radnju i, skrušen, izmijenjen, smršao i potavnio, saopštio mi da mu je u Carigradu propao sav novac, i njegov i tuđi. I još se zadužio. Nije izgubio u trgovini, niko ga nije orobio ni opljačkao, SVE JE PROPIO. Došlo je samo od sebe...pio je, plaćao pjevače, bacao pare, htio da se tuče sa prijateljima što su ga molili da se ne upropašćuje, i za nekoliko dana i noći ostao bez ičega, pa pozajmio da se može vratiti.“
PAŠA, MAHMUTOVA SUPRUGA
„Sad je ružna...A U MLADOSTI JE BILA JOŠ RUŽNIJA, samo potpuno drukčije. Ranije su joj veliki zubi virili iz same kože na licu...sada su ostala dva-tri krnjatka, između podvoljka i sala na obrazima...a ne želi da ih previše pokazuje, zna da nisu baš lijepi, pa najviše ćuti...Nije mnogo uredna...nije ni štedljiva...mrzovoljna je.“
RABIJA-HANUMA, SUPRUGA MUHAREMAGE (18+)
„Rabija-hanuma je počela da vodi ljubav...Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk...Samo neka bog sačuva čovjeka da ne poludi, kaže Tijana gadljivo...Više se i ne stidi. Kao da je pamet izgubila...Tijana je odlučila da više ne ide Rabija-hanumi, nije više mogla da gleda bruku i sramotu!!!...Uoči petka,...Rabija se posvetila brizi o svom mužu...pusti u kuću svoga ljubavnika i njegovog oca, uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga, otac i sin ga složno izbodoše noževima...Kako je bila čista i uredna žena, prvo je spremila Muharemaginu sobu...okrvavljene jastučnice spalila u kuhinjskoj peći, okupala se, očitala nekoliko molitava za dušu mrtvog muža...Bila je osjetljive duše i nije mogla da zaspi...GOLU SU JE IŠIBALI MOKRIM KONOPCIMA I, POLUMRTVU, OBJESILI...Oca i sina su zadavili.“
A AHMETOVA SUPRUGA TIJANA, HRIŠĆANKA, ZLATO AHMETOVO...
„NIJE ZNALA LAGATI...Zaslužila je bolju sreću, ali šta bih ja bez nje?...I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od žubora vode...Pogledala me usredsređeno svojim velikim, pametnim, plašljivim, prodornim očima, sve u isti mah!!!...Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene...Njen smijeh je pametniji....A od svega mi je najdraže što sam uvidio kakvo je blago moja žena...Ona, jadna, trpi, podnosi glad, krpi stare haljine, i još mene tješi, kao da je ona kriva...I činim to samo radi žene, srce me boli što strada bez grijeha i krivice...Ona ne može da oćuti na nepravednu riječ...Kako si lijepa kad se probudiš!...Ona nije kriva, sav grijeh je na meni...Uvijek se osjeća nelagodno kad neko učini ružno djelo...Tijana je divna žena...Kako je Tijana lijepa i dobra...Nije lijepa već prelijepa...smijeh joj je zdrav i veseo...oči joj kažu da je dobra...Ona je mirna, SVE U NJOJ I OKO NJE JE SREĐENO, ništa nije nahero, nije prazno ni besmisleno...Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udišem, ona je sunčana strana moga života!!!!!“
— huso75000 (2015-02-04 21:25:06)
Vrijednom Seji Zubanovicu cestitam na analitici jugoideloskog knjizevnog smeca i umjetnost ne bi trebalo da bude ideologija.
Nazalost moj Sejo pisci Mesa Selimovic Ivo Andric Dervis Susic dijelom Skender Kulenovic a prije toga Mazuranic Njegos Radicevic i drugi nije jos bosnjacki nacionalni stav jer Bosnjaci nemaju jos zvanicno svoje odgovarajuce institucije.Za sada mi je cast sto se "trpam" medju one sto su javno pisanom rijecju "napao Njegosevu" fasisticku platformu 1992 u po ustasama i cetnicima u jednom nasem "fasistickom listu".Izgleda sa ove distance da je to nazalost i tada medju kukavickim Bosnjacima bilo "hrabro".Meni je cast sto ranijim "pisanjem" dijelim tvoje misljenje misljenje institucije Fatmira nenadmasnog Bosnjaka rah.Nedzada Ibrisimovica brace Latica cijim je radom rukopis rahmetli M.Rizvica o Andricu ugledao svjetlost 1996.da da JUGOSLOVENSTVO JE SH AGRESIJA
jos jednom MS Anonimus Huso
