Komentari citalaca
Molimo Vas da procitate pravilnik o postavljanju komentara
PODIZANJE SVIJESTI BOŠNJAKA JE JEDAN OD NAJPRIORITETNIJIH ZADATAKA
Autor: Hamza Subašić
Objavljeno: 07. May 2008. 06:05:28
Postavljanje komentara na priloge je trenutno suspendovano.
— HELI (2008-05-10 19:46:08)
Sve veoma dobro receno, ali ovo je ipak samo jedno kazivanje. Bojim se da ne bude po noj narodnoj "jedno ko nijedno".U tom cilju zelim kazati sledece.
Malo je naroda u svijetu koji imaju tako kratko pamcenje kao sto ga imaju Bosnjaci. Rupe na fasadama zgrada u kojima staniju Sarajlije jos nisu ni sanirane, a mladi iz tih zgrada hrle na koncerte srpskih pjevaca novokomponovane narodne muzike, koja je u dobroj mjeri i napravljena tako, da Bosnjaci zaborave svoju dobru narodnu muziku. Uz tu muziku sa okolnih brda ubijani su nasi ocevi, majke, braca i sestre. To nije bilo tako davno, to je bilo kao juce, ali Bosnjaci su to sve oprostili i sto je najgore i zaboravili.Uskoro ce cim se probude i protrljaju oci, pogledaju kroz prozor,vidjeti krst, koji uz iste te pjesme i na istom mjestu prave oni koji su sa tog mjesta juce ubijali njihove najmilije.
Hajde de sto su Bosnjaci zaboravili da ih u nekim dijelovima BiH gotovo inema vise, iako su nekad cinili vecinu. Najbolji primjer je Istiocna Hercegovina kako neki dan u Nezavisnim novinama Banja Luka napisa Prof. Dr. S.Filandra.
“Nigdje bošnjačka stradanja u 20. stoljeću nisu tako vidljiva kao u istočnoj Hercegovini, području općina Trebinje, Ljubinje, Nevesinje, Bileća i Gacko. Prvi i Drugi svjetski rat, te ovaj posljednji u raspadu Jugoslavije, bili su pogubni za bošnjačku populaciju navedenih općina. Ona je iz svakog rata izlazila brojčano manja, nezaštićenija, osamljenija i za migraciju spremnija. Brojke o tome najbolje svjedoče. Poslije Drugog svjetskog rata statistički gubici bošnjačkog stanovništva, prema popisu iz 1948. godine, bili su od 50 do 80%. Trebinje je izgubilo 50% muslimanskog stanovništva. Na popisu iz 1931. godine bilo je 5.539 muslimana, a 1948. godine 2.805. Gacko je 1931. godine imalo 5.724 muslimana, a 1948. 2.980, što je gubitak od 50%. Bileća je imala manjak za 60% jer je 1931. godine bilo 3.702 muslimana, a 1948. svega 1.785. Najgore je prošlo Ljubinje s gubitkom od skoro 80% muslimanskog stanovništva, budući da je 1931. bilo 2.015 muslimana, a 1948. svega 375. Nevesinje je bilo bez većih varijacija u ova dva popisa. Bošnjački ratni prognanici, muhadžiri, nisu se u Hercegovinu vraćali nego su zaposjeli nova i za njih sigurnija te etnički homogenija bošnjačka područja. I pored toga komunistička vlast je sebi svojstvenim metodama i politikom bratstva i jedinstva učinila velike napore na revitalizaciji Bošnjaka istočne Hercegovine, pa su oni u popisu iz 1991. godine činili dobru trećinu u ukupnom stanovništvu pomenutih općina.
U trebinjskoj općini je po zadnjem popisu živjelo Muslimana 5.571, u gatačkoj 3.858, nevesinjskoj 3.313, ljubinjskoj 332 i bilećkoj 1.947. Nakon posljednjeg rata egzaktnih podataka o broju Bošnjaka u ovim općinama još nema, budući da su različita dvojenja i nacionalna kalkuliranja o popisu stanovništva. Bio on danas ili sutra, bošnjačko prisustvo ili neprisustvo u istočnoj Hercegovini se ni na koji način ne može nacionalno instrumentalizirati iz jednostavnog razloga: tu Bošnjaka skoro da i nema. Ako među stalnim povratnicima računamo samo ona lica koja u mjestu povratka i trajno borave, spavaju, onda možemo reći da je takvih u Trebinju par stotina, u Gacku ispod stotinak, u Bileći i Ljubinju samo po nekoliko porodica, da brojeve i ne spominjemo, te u Nevesinju nekoliko stotina. Sveukupno hiljadu duša”.Ovom spisku gradova vec sad mozemo dodati:Zvornik, Bratunac, Srebrenicu, Visegrad, Focu, Doboj, Modricu, Brcko, Bos. Gradisku, Prijedor, Banja Luku itd,itd.
Kad neki Srbijanac iz Paracina ili Kragujevca dodje u BiH da radi kao ucitelj, profeor, ili pak policajac, citav svoj zivot on ce u BiH govoriti ekavski. Ista stvar je i sa Crnogorcima, koji ce do smrti zadrzati svoj crnogorski akcenat. Ali kad nas Bosnjak ode u Paracin, Kragujevac, Podgoricu ili Kolasin, on ce vec za tri mjeseca pricati ekavski ili ce u Kolasinu i Podgorici prihvatiti crnogorski akcenat, pa ga neces moci razlikovati od Crnogorca koju je tu rodjen i koji je tu odrastao.
Kratko receno, Bosnjaci nemaju svoj nacionalni ponos, a nemaju ga zbog toga sto Bosnjaci nemaju svoj Nacionalni program. Kad nemaju svoj Nacionalni program onda i ne znaju kako ce napraviti nastavne planove i programe od osnovne skole do univerziteta, i kako kroz te planove raditi na razvijanju nacionalnog ponosa. Ranije to nismo mogli jer su bile takve politicke prilike, pa o ovome sto napisa Prof. Dr. S. Filandra niko nije ni pisao, a o stradanjima muslimana :Plava, Gisinja, Sahovica, Bihora da i ne pricam. Prvi valjan rad o stradanjima Bosnjaka Podrinja u Drugom svjestkom ratu napisa Vladimir Dedijer, i to nekoliko godine prije ovog poslednjeg rata. Poznata je stvar, da ono o cemu nije pisano, ono sto nije na bilo koji nacin zabiljezeno, kao da se nije ni dogorilo. Mi nemamo ni jednog spomenika o stradanju Bosnjaka u Drugom svjestkom ratu, mi nemamo cak ni neke male plocice 5x4 cm koja bi stajala na mostovima u Visegradu, Grozdu i Foci gdje su ubijene na hiljade Bosnjaka, ali zato imamo masu spomenika zrtvama i navodnim zrtvama onih koji su nas sistematski ubijali, pljackali i tjerali iz nasih domova i sa nase zamlje.
Eto uskoro ce Sarajlije, kao i Mostarci, Stocani, cim se probude imati priliku da gledaju krst – kriz iznad svoga grada, koji ce im svakodnevno ubijati i ono malo nacionalnog ponosa sto je u njima ostalo. Da je kojim slucajem situacija obrnuta, i da je umjesto krsta-kriza postavljen polumjesec ta “brzina “medjunarodna zajednica bi vec davno ostro reagovala i trazila da se to ukloni jer ne nije u sluzbi mira i dobrosusjedskih odnosa. Ali, ona zna, da je to jedan od nacina ubijanja nacionalnog ponosa Bosnjaka, a narod bez nacionalnog ponosa je narod sa kojim mozes da radis sta hoces.
Dakle, kad ne ucimo, kad ne poznajemo svoju istoriju, kad ne poznajemo svoja stradanja, kad ne ucimo svoju knjizevnost, kad ne slusamo svoju nego tudju muziku itd, onda nije ni cudo sto nemamo svog nacionalnog ponosa, onda nije ni cudo sto hrlimo na koncerte onih ciji su nam djedovi, ocevi i sinovi otimali nasa dobra, ubijali nase najmilije, a mi opet sve oprostimo, zaboravimo, i hrlimo na koncerte novokomponovane srpske muzike, koja je samo drugi vid pljackanja Bosnjaka. Da nam bar nude nesto sto valja, pa hajde de.
