"Uvijek kada govorimo o bilo čemu, konkretno o ovom problemu s Rusijom uvijek mi moramo doći do problema koji se zove Ustav BiH i ustavna ovlaštenja, odnosno normativi na osnovu kojih se može djelovati kada je pitanju suverenitet i odbrana suvereniteta", cijeni Ajanović.

Borbeni potencijal i arsenal srpsko-crnogorske književnosti je ogroman. Skoro sav romantizam, sa Njegošem i Radičevićem na čelu, preko realizma i nobelovca Andrića, pa sve do modernizma preko Kiša i Ćosića – pominjemo samo one najdrastičnije –, obiluje strašnim narativima, koji direktno ili indirektno siju mržnju do islama, Albanaca i Bošnjaka, koja je rezultirala protjerivanjem, pojedinačnim ubijanjem i većim brojem genocida izvršenim nad ova dva naroda.

Njegoševi kao i Radičević "memi" njeguju su u srpskim i crnogorskim akademskim inkubatorima, koji kad se prošire do ušiju srpskih i crnogorskih političara mutiraju ili mijenjaju glas, kao izraz njihove političke zrelosti (puberteta) za novi genocid, jer onaj koji negira prethodni dokazani i pravosnažni genocid, spreman je počiniti novi genocid, na isti način.

Da je tokom minulih 150 godina (od 1878. godine), kroz sve režime koji su se za to vrijeme smjenjivali, i od svih država u čijem se sastavu za to vrijeme nalazila, Bosna bila tretirana kao kolonija, u to ne može biti ni najmanje sumnje. Tokom cijelog ovog perioda, Bosna je bila i politička kolonija i ekonomska kolonija i posebno naglašeno – kulturna kolonija.

Kune Njegoš svoje prosvjetare:
»Kugo ljudska, da te Bog ubije,
ali ti je malo po' lektire
što si svojom zlošću otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na školske klupe izbljuvala:

Mein Kampf pak možete naći u nekom muzeju istorije kako čami na polici i prašnjav opominje na zlo nacizma.
Sa Gorskim vijencem je u pitanju neviđen i nečuven skandal: ne morate ga tražiti, on će vas susresti prođete li školskim sistemom država nastalih raspadom SFRJ kao đak ili kako drugačije, i ošinut će vas njegova diabolizacija bez obzira na kojoj strani se nalazite - na strani njegovih žrtava ili idolopoklonika. On je zarobio umove svojih vlasnika koji se kunu u njegovu etiku.

Sve poruke Njegoša u GORSKOM VIJENCU su današnja preslikana drama stanovništva u opsjednutim gradovima s pretežno muslimanskom većinom, (posljednjim životnim prostorom), kao čin završnog obračuna sa islamizacijom i drugim brankovićevštinama. (»Ta nijesu za ljude gradovi, no tavnice za nevoljne sužnje..., »Svi gradovi što su do nas turski, jesam li ih opsuo mramorjem« tj. nišanima). Gradovi su nam zaista prepuni mezarja šehida od granata napunjenih mržnjom Brđana od Njegoševih poruka.

Dodjeli Njegoševe nagrade Matiji Bećkoviću tada su prisustvovali i tadašnji predsjednik Skupštine Svetozar Marović, premijer Filip Vujanović, nekadašnji predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) Dragutin Vukotić, te mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.

Kao nastavnica književnosti i jezika animirala je učenike na stvaralački rad, patriotizam, bratstvo, ljubav prema kulturi, školi i umjetnosti te je za tu knjigu dobila velike pohvale javnosti kao i zahvalno pismo Tita i mnogih institucija.

Stari simboli od prije više od sto godina, sa krstovima i drugim znamenjima crnogorskog naroda može biti znamenje ili zastava Crnogoraca, što je nesporno. Kad je u pitanju država u kojoj ima više sličnih zastava, ako ćemo da budemo iskreni, treba uzeti znamenja i sa drugih zastava koje se vihore u Crnoj Gori.

Polazna tačka analize svakog književnog djela je njegova tema. Zato, jedini meritoran ili korektan analitički pristup Gorskom vijencu mora za polaznu tačku uzeti temu spjeva – plansku i glorificiranu istragu poturica. Jasno je da takav pristup zvanične kritičare i recenzente neminovno vodi u osudu djela, jer književnost kao takva – sve od antike pa do modernog doba –, bazira na humanizmu i osudi zločina. U Gorskom vijencu se zločin slavi, zato oni pričaju o svemu drugom, samo o njegovoj temi ne. A sve drugo u njemu je i drugorazredno.

Po ovakim stavovima „stožerne kulturne institucije Bošnjaka“ da se zaključiti kako ćemo vrlo brzo i Radovana Karadžića smatrati velikim pjesnikom, umjetnikom, avangardom, a njegovu presudu za genocid ćemo zanemariti. Odnosno insane koji nas podsjećaju na genocid, agresiju, te nas upozoravaju na uzrok, čije posljedice uvijek bivamo mi Bošnjaci pobacani po masovnim grobnicama, koritima rijeka -; smatrat ćemo ruralnom masom, tamo nekim „besposlenim udruženjima“, i sve ćemo tako raditi dok nam ponovo mečka ne zaigra pred vratima, samo što ovaj puta neće igrati na Drini i Savi, nego na Bosni i Miljackoj, tu na Kozijoj ćupriji, od koje ovi iz BKZ Preporod dalje i ne vide.

Pa zar je moguće da je intelektualna pamet, svijest i savjest kod nekih Bošnjaka toliko nisko pala da nema nimalo otpora prema flagrantnoj obmani o tome da je necivilizacijski čin zabrana Njegoševog i Kišovog umjetničkog djela, dok je nametanje govora mržnje protiv ciljane jedne grupe, govora mržnje koji je evidentan u tom "umjetničkom djelu" - crnogorska umjetnost koju treba poštivati kao čin civilizacije? - piše dr. Mustafa Cerić.

Neki prastrah u kostima tih ojađenih ljudi dovodi ih do toga da jedan običan apel o prepotrebnom uklanjanju ideološko-vjerskih pamfleta iz škola – koji je btw u ovom slučaju još i opravdan, legalan i legitiman –, doživljavaju kao agresiju na Crnu Goru i njeno društvo, njenu miltietičnost i multikonfesionalnost, njen mir i stabilnost.

Korištenje navedene književne literature u nacionalističkim i kulturno rasističkim odnosima prema islamu i muslimanima je sasvim dovoljan razlog da razmotrite i prihvatite naš apel. Ovo je jako ozbiljan problem, koji privlači pažnju sve većeg broja, ne samo stručnih ljudi, nego i ljudi - humanista svih narodnosti, jer su velikonacionalistički režimi iskoristili navedena djela u svoje ekstremno nacionalističke pohode prema državi BiH i njenim građanima, posebno Bošnjacima, uključujući i Sandžak. To je dokaz rasizma navedenih djela.